Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-740/2026-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T SK E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Dijani Vulić, odvjetnici iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay i Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3470/2024-15 od 20. veljače 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3470/2024-15 od 20. veljače 2026. godine.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 1. Ugovora o [broj kredita] od 18. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita kao privatne isprave sa snagom javnobilježničkog akta od 21. kolovoza 2006. godine, OU- 738/2006, sklopljenog između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.091,29 CHF po srednjem tečaju Kreditora, vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita.

2. U točki II. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o [broj kredita] od 18. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita kao privatne isprave sa snagom javnobilježničkog akta od 21. kolovoza 2006. godine, OU-738/2006, sklopljenog između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, i to u dijelu točke 7 koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici ukupan iznos od 3.665,25 eura, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže navedeno u toj točki izreke.

4. U točki IV. izreke utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tuženika kao kreditora i prednika tužiteljice kao korisnika kredita kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 3. Ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan Kreditoru platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

5. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 608,52 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od 24. kolovoza 2006. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

6. U točki VI. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.972,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, sve na način kako je navedeno u istoj točki izreke.

7. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže isprave na koje se poziva u tom pravnom lijeku, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

9. Žalba nije osnovana.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze NC, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice kao pravne sljednice (nasljednice) sada pokojnog tužitelja UC radi utvrđenje ništetnima odredaba ugovora o kreditu u pogledu ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) i tzv. ulazne naknade, kao i zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa temeljem naznačenih ništetnih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu.

11. U vezi toga utvrđuje da je između tuženika kao kreditora i prednika tužiteljice UC kao korisnika kredita zaključen dana 18. kolovoza 2006. godine Ugovor o [broj kredita] s valutnom klauzulom na iznos od 30.091,29 CHF i sa rokom otplate od 84 mjeseca (u nastavku teksta: Ugovor), te da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila od određene auto kuće, tj. novog vozila marke „Mazda“, a da je prednik tužiteljice taj Ugovor sklopio kao potrošač, te je u cijelost i otplatio dobiveni kredit.

12. Nadalje utvrđuje da je naznačenim pravnim poslom ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu, s time da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, i to po srednjem tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora (tuženika) na dan plaćanja, pri čemu je ugovorena i jednokratna ulazna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

13. Prvostupanjski sud utvrđuje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je utvrđeno kako su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača, a da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv citirane odluke.

14. Stoga utvrđuje da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren CHF nepoštene i ništetne, jer da je u navedenim odlukama utvrđeno da se tuženik i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, te da se o takvim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i prednika tužiteljice kao potrošača, kojemu nije dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu između stranaka na štetu navedenog prednika tužiteljice kao korisnika kredita. U istom postupku da je utvrđeno i da je tuženik kao financijska ustanova mogao, a po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu Republike Hrvatske, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, te da je tuženik takve informacije prilikom pregovaranja i sklapanja Ugovora uskratio korisnicima kredita, odnosno predniku tužiteljice, radi čega je isti bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a vezano za visinu i obujam njegovih obveza , te za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, a da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojega banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, pa da isti nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima.

15. Stoga pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a odlučuje kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

16. Pri tome utvrđuje da u ovom postupku nije mogao biti proveden dokaz saslušanjem tužitelja UC, jer je isti preminuo tijekom ove parnice, a da nije bilo potrebno saslušavati tužiteljicu IC kao njegovu suprugu i nasljednicu, jer da ona nije zaključila predmetni Ugovor s tuženikom.

17. Nastavno utvrđuje da tužiteljici temeljem naznačene ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli pripada pravo da od tuženika zahtijeva isplatu novčanih iznosa koje je njezin pravni prednik isplatio na temelju takve odredbe, tj. iznosa od 3.665,25 eura koji se odnosi na ukupnu preplatu imajući u vidu rast anuiteta predmetnog kredita zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i pravo na zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog anuiteta do isplate, u skladu s odredbama članaka 29. stavak 1. i 2. i 1115. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), pa odlučuje kako je naznačeno u točki III. izreke pobijane presude.

18. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare potonje tražbine, jer utvrđuje da zastarni rok u slučaju kada je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena takva ništetnost, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na navedeno, utvrđuje da u odnosu na naznačeni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 3.665,25 eura s pripadajućim zateznim kamatama nije nastupila zastara, jer da je zastara tog zahtjeva počela teći od 14. lipnja 2018. godine, a da je predmetna tužba podnesena dana 23. travnja 2021. godine.

19. Prvostupanjski sud utvrđuje da navedeni prednik tužiteljice nije mogao posebno pregovarati niti o spornoj Ugovornoj odredbi kojom je u točki 3. ugovoreno da je isti kao korisnik kredita obvezan tuženiku kao kreditoru platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 3,30% od iznosa odobrenog kredita, te da se radi o odredbi koju je prednik tužiteljice morao prihvatiti kod zaključenja Ugovora, a da tuženik nije dokazao koje je to izdatke u pogledu zaključenja ovog Ugovora imao i što navedena ulazna naknada u biti u stvarnosti predstavlja.

19.1. Nastavno utvrđuje kako profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a da navedena ulazna naknada u konkretnom slučaju predstavlja nepošteni namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, te ide na teret potrošača, pri čemu utvrđuje kako se radi o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, što nije transparentno, niti može biti proporcionalno.

19.2. Sud prvog stupnja utvrđuje kako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, ali da je odredbom članka 1021. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na ugovoreni način, te da se u konkretnom slučaju radi o naknadi koja predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, koji je predniku tužiteljice stavio na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni iznos kredita, što također nije dopušteno i pošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita.

19.3. Stoga utvrđuje da je naznačena (sporna) odredba točke 3. Ugovora ništetna, jer da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelj ice kao potrošača, pa da istoj pripada pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade, tj. iznosa od 608,52 eura, kojeg je njezin pravni prednik isplatio tuženiku dana 23. kolovoza 2006. godine, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od 24. kolovoza 2006. godine do isplate.

19.4. U vezi toga utvrđuje kako zastara za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pa s obzirom na navedeno utvrđuje neosnovanim prigovor zastare potonjeg dijela tužbenog zahtjeva.

20. Slijedom navedenog, a pozivom i na odredbu članka 328. ZOO-a, odlučuje kao u točkama IV. i V. izreke pobijane presude.

21. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

22. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

23. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

24. Neosnovano tuženik ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

24.1. Naime, okolnost da sud prvog stupnja nije tuženiku dostavio na očitovanje podnesak tužiteljice od 30. rujna 2025. godine najkasnije osam dana prije ročišta na kojem se trebaju raspraviti pisana očitovanja stranaka, kako je propisano odredbom članka 299.a stavak 3. ZPP-a, već dva dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu, nije u konkretnom slučaju imala za posljedicu onemogućavanje tuženika da raspravlja pred sudom, a to stoga jer tužiteljica u tom podnesku (list 225 -227 spisa) nije navela nikakve nove činjenice o kojima bi se trebalo očitovati, već je samo precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze NC, pa s obzirom na to nije bilo potrebe da se tuženiku ostavlja poseban rok za očitovanje na potonji podnesak.

24.2. Nadalje, naznačena bitna postupovna povreda nije ostvarena niti time što sud prvog stupnja nije na prijedlog tuženika saslušao prednika tužiteljice SC, jer žalitelj nakon što je punomoćnik tog tužitelja u podnesku od 17. svibnja 2023. godine (list 143 spisa) odustao od prijedloga za saslušanje te stranke zbog njegove teške bolesti nije predložio njegovo saslušanje, niti je bilo koja od parničnih stranaka predložila da se u ovom postupku sasluša tužiteljica, pa sud prvog stupnja nije u smislu odredbe članka 7. stavak 2. ZPP-a bio ovlašten da samoinicijativno provede navedeni dokaz.

25. Nisu osnovane niti (indirektne) tvrdnje tuženika o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a, jer je iz obrazloženja pobijane odluke razvidno da je sud prvog stupnja utvrdio da je navedeni prednik tužiteljice u predmetnom Ugovoru imao status potrošača, pri čemu valja samo dodati kako iz sadržaja Ugovora proizlazi da je isti taj pravni posao zaključio kao fizička osoba i u privatne svrhe, tj. radi kupnje vozila marke „Mazda“ (članak 6. Ugovora), a ne radi obavljanja njegove poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, pa je očito da isti u konkretnom slučaju ima status potrošača, u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), koji propis se primjenjuje na predmetni Ugovor, pri čemu takvo svojstvo prednika tužiteljice (kao potrošača) proizlazi i primjenom Direktive 93/13/ EEZ, koja propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

25.1. Pri tome na tvrdnje tuženika da je isti na okolnost statusa potrošača pravnog prednika tužiteljice, odnosno te stranke predložio da sud prvog stupnja pribavi od Ministarstva financija, Porezne uprave podatak o tome da li je pravni prednik tužiteljice objekt koji je financiran Ugovorom unio u imovinu obrta/društva, odnosno da li je koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, valja odgovoriti da isti nije u smislu odredbe članka 232. stavak 3. ZPP-a dokazao da te isprave nije mogao sam pribaviti, pa sud prvog stupnja osnovano nije prihvatio takav dokazni prijedlog.

26. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su sporne Ugovorne odredbe, naznačene u točkama I., II. i IV. izreke pobijane presude ništetne, te da posljedično tome tužiteljici kao pravnoj sljednici sada pokojnog tužitelja UC pripada pravo na isplatu novčanih iznosa naznačenih u točkama III. i V. izreke pobijane odluke, pri čemu su takva činjenična i pravna utvrđenja zasnovana na jasnim i pravno utemeljenim razlozima koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika.

27. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača u tom postupku ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u vezi čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke, dakle i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

27.1. Stoga takva pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj pozvao u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka. Osim toga, odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19, u nastavku teksta: ZZP/14), koji propis je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa se i ta odredba neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju, neovisno o tome kada je zaključen predmetni Ugovor.

28. Pri tome okolnost da tužitelj ne bi tražio raskid Ugovora, niti bi do podnošenja predmetne tužbe osporavao odredbe Ugovora, ne znači da bi samim time naznačene sporne Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli postale poštene.

29. Budući je neprijeporno da su sporne Ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, opisane u točkama I., II. i IV. izreke pobijane presude, bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a isti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03 dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, jer to niti po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz provedenih dokaza, to se u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepošten im Ugovornim odredbama koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, a koje odredbe su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetne, što ima za posljedicu pravo tužiteljice na povrat (restituciju) svih onih novčanih iznosa koje je njezin pravni prednik isplatio tuženiku na temelju takvih ništetnih Ugovornih odredbi (iznosi od 3.665,25 eura i 608,52 eura), i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, odnosno od dana kada je prednik tužiteljice isplatio tuženiku naznačeni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, budući je tuženik koji je svojim postupanjem uzrokovao ništetnost naznačenih Ugovornih odredaba nesavjestan stjecatelj tih iznosa.

30. Neosnovane su i tvrdnje tuženika da isti nije bez osnove stekao utuženi iznos od 608,52 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, jer u tom pogledu nije odlučna okolnost da je isti tzv. ulaznu naknadu naplatio pravnom predniku tužiteljice prilikom prvog korištenja kredita na način da je istom isplatio iznos odobrenog kredita umanjen za iznos ulazne naknade.

31. Na navode tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine , valja odgovoriti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO -a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 23. travnja 2021. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka koji je propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

32. Pravilno je utvrđen neosnovanim i prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužiteljice koja je posljedica ništetnosti sporne Ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jer je pravilno utvrđeno da zastara za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, što znači da bi zastara navedenog dijela tužbenog zahtjeva mogla početi teći tek od pravomoćnosti pobijane presude, pa je s obzirom na navedeno jasno da zastara nije nastupila.

33. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika.

34. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

35. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

36. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.

U Rijeci, 17. lipnja 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar