Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-717/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d. d. iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-353/2025-11 od 04. ožujka 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-353/2025-11 od 04. ožujka 2026. godine.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između prednika tužiteljice i tuženika dana 26. travnja 2006. godine, a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% , jednokratno, unaprijed.“
2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 864,52 eura na ime naplaćene jednokratne naknade, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 10. svibnja 2006. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u toj točki izreke.
3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 946,32 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 04. ožujka 2026. godine do isplate, sve kako je određeno u izreci.
4. U točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
5. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.
6. Odgovor na žalbu nije podnesen.
7. Žalba nije osnovana.
8. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te iskaza tužiteljice, utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između njezinog prednika ĐJ i tuženika dana 26. travnja 2006. godine, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, pobliže naznačenu u točki I. izreke pobijane presude, te zahtjev radi isplate iznosa od 864,52 eura kao posljedice ništetnosti te odredbe.
9. U vezi toga utvrđuje da je tužiteljica nasljednica sada pokojnog ĐJ, koji je kao korisnik kredita zaključio dana 26. travnja 2006. godine s prednikom tuženika Slavonskom bankom kao davateljem kredita Ugovor o [broj kredita] (u nastavku teksta: Ugovor), kojim se navedeni prednik tužiteljice u članku 7. stavak 1. obvezao da će tuženiku platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno i unaprijed, te da je istome naplaćena ta naknada dana 09. svibnja 2006. godine u iznosu od 864,52 eura.
10. Nadalje utvrđuje da prednik tužiteljice ĐJ nije bio informiran na što se konkretno odnosi navedena sporna naknada za obradu kredita, te da o toj naknadi koja je sadržana u unaprijed sastavljenom Ugovoru nije mogao pregovarati, niti je od strane tuženika bio obaviješten o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti, a da je taj Ugovor ponuđen predniku tužiteljice kao potrošaču po ključu „uzmi ili ostavi“.
11. Pri tome utvrđuje kako je određena Ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ne samo gramatički razumljiva, već i ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, a da u konkretnom slučaju predniku tužiteljice nije obrazloženo koje stvarne troškove podmiruje plaćanjem navedene naknade, te da je sporna Ugovorna odredba bila nerazumljiva, jer da prednik tužiteljice nije mogao shvatiti njezine posljedice, budući mu nije obrazloženo koliko iznosi sporna naknada i zašto istu mora platiti, niti mu je obrazloženo što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, slijedom čega utvrđuje da je ta odredba za njega bila nerazumljiva, jer da isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako to utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
12. S obzirom na navedeno, te utvrđenje da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru, utvrđuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da bi prednik tužiteljice u slučaju da nije prihvatio ugovaranje te odredbe bio ograničen u ostvarenju svojeg prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa utvrđuje da je tom odredbom prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, te da se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi Ugovora.
13. Stoga pozivom na odredbe članaka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP), odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.
14. S obzirom na navedeno, a pozivom na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), utvrđuje osnovanim zahtjev tužiteljice kao nasljednice pokojnog ĐJ za isplatu iznosa od 864,52 eura temeljem naznačene ništetne odredbe Ugovora, kao i njezin zahtjev za isplatu pripadajućih zateznih kamata na taj iznos od dana stjecanja (naplate sporne naknade) do isplate, u skladu s odredbama članaka 1115. i 29. stavak 2. ZOO-a, jer utvrđuje da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tog novčanog iznosa, budući je u predmetnom Ugovoru koristio nepoštenu Ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
15. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da zastarni rok u slučaju takvog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što bi u konkretnom slučaju bilo od dana donošenja pobijane presude.
16. Odluku o parničnim troškovima sadržanu u točkama III. i IV. izreke pobijane presude temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.
17. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a.
18. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje upire žalba, te se u svemu može valjano ispitati.
19. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sporna odredba članka 7. stavak 1. Ugovora ništetna, pa je pravilnom primjenom naznačenih odredaba ZZP-a odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude, a posljedično tome pravilnom primjenom gornjih odredaba ZOO-a usvojio i zahtjev tužiteljice kao pravne sljednice korisnika kredita ĐJ za isplatu novčanog iznosa od 864,52 eura, s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja tog iznosa do isplate, u vezi čega je za svoja činjenična i pravna utvrđenja u navedenom pravcu naveo jasne i pravno utemeljene razloge u kojima je sadržan odgovor na žalbene navode, a koje u svemu prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika.
20. Stoga su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava, pa tako i tvrdnje da je sud prvog stupnja propustio provesti test razmjernosti, jer su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.
21. Pri tome na tvrdnje tuženika da je ugovaranje sporne naknade za obradu kredita bilo dopušteno i u skladu s odredbom članka 173. Zakona o bankama, kao i Tarifom naknada banke koja je odobrene od strane regulatora-Hrvatske narodne banke, valja odgovoriti kako okolnost da ugovaranje predmetne naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, nije samo po sebi od značaja za presuđenje, jer je u konkretnom slučaju ugovaranje predmetne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom
nacionalnom pravu.
22. Nije osnovano niti pozivanje tuženika na odredbu članka 3. Zakona o javnom bilježništvu, te odredbu članka 230. ZPP-a, jer pregovaranje o sadržaju Ugovora, te tumačenje neodređenih Ugovornih odredbi u odnosu na spornu naknadu za obradu kredita, u smislu troškova koje plaćanjem naknade podmiruje prednik tužiteljice kao korisnik kredita i potrošač, nije u ovlasti javnog bilježnika, niti solemnizacija predmetnog Ugovora od strane javnog bilježnika predstavlja dokaz o valjanosti spornih odredbi Ugovora, te o pravoj volji prednika tužiteljice ĐJ.
23. Protivno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer je pravilno utvrdio da bi u konkretnom slučaju zastara mogla teći tek od pravomoćnosti pobijane presude, pa je s obzirom na navedeno jasno da zastara nije niti počela teći.
24. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi kojima tuženik osporava osnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva.
25. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer se temelji na pravilnoj primjeni odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, u vezi čega na navode tuženika da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka valja odgovoriti da je takva (odbijajuća) odluka suda, kako je obrazloženo, sadržana u točki IV. izreke pobijane prvostupanjske presude.
26. Neosnovani su i navodi tuženika kojima osporava pravo tužiteljice na naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude koje je u ovom predmetu održano dana 04. ožujka 2026. godine (list 326 i 327 spisa).
26.1. Naime, odredbom članka 335. stavak 7. ZPP-a propisano je da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud neće dostavljati presudu prema odredbama istog Zakona o dostavi pismena, već će joj prema stavku 8. istog članka uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istoga dana. Budući da je zamjenik punomoćnika tužiteljice pristupio na gornje ročište radi objave presude, a imajući u vidu naznačene odredbe ZPP-a, valja zaključiti da je i potonje navedeni trošak bio u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a potreban za vođenje parnice.
27. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
28. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.
U Rijeci, 17. lipnja 2026. godine.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Brankica Malnar
