Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-577/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-629/2025-9 od 12. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-629/2025-9 od 12. ožujka 2026., potvrđuje u točkama I i II izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna odredba članka 9. Ugovora o [broj kredita], zaključenog 7. svibnja 2007. između tužiteljice ĆV i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke, te da ista ne proizvodi pravne učinke(točka I izreke). Tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 875,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude 12. ožujka 2026. do isplate(točka II izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 106,18 eura(točka III izreke).

2.Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetna odredba članka 9. Ugovora o [broj kredita], zaključenog 7. svibnja 2007. između tužiteljice ĆV i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

6.Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući iskaz tužiteljice da je predmetni Ugovor o kreditu zaključila s prednikom tuženika 7. svibnja 2007. u svrhu renoviranja stana, da u to vrijeme nije imala otvoren obrt, trgovačko društvo, niti udio u trgovačkom društvu, da se za prednika tuženika odlučila jer je kod istog imala otvoren tekući račun, da je ugovor već bio pripremljen kao gotov obrazac koji je samo trebalo potpisati i odnijeti na ovjeru kod javnog bilježnika, da joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, da nije znala da mora platiti izlaznu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita jer uopće nije znala da će kredit ranije otplatiti, da joj nije pružena mogućnost pregovarati s prednikom tuženika hoće li nešto platiti ili ne, da je bilo "ili uzmi ili ostavi i rekli su joj da bez toga ne može dobiti kredit", da je kredit išla zatvoriti što prije jer su rate samo rasle, te da joj je naknada za prijevremeno zatvaranje kredita naplaćena, ali se ne može sjetiti u kojem iznosu, sud prvog stupnja uvidom u predmetni Ugovor o kreditu te nespornu činjenicu da je tužiteljica platila tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita, utvrđuje da se radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je posljedično tome ništetna.

7. Naime, utvrđuje da je odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu nepošteno ugovorena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07-dalje: ZZP/07), jer da je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu, tj, na tužiteljicu, koja u cijelosti ovisi o volji tuženika, da na odluku banke tužiteljica apsolutno nije imala mogućnost utjecaja te da iz stanja spisa proizlazi da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužiteljice da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 9. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Stoga utvrđuje da se nedvojbeno radi o unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru o kreditu, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati te da je stoga sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, iz kojih razloga se sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

8. Iz navedenih razloga sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice te odlučuje kao u točki I izreke pobijane presude, dok odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25-dalje Tarifa).

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365.st 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

9.1. Okolnost da se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude pozvao na odredbe ZZP/07, umjesto pravilno na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03- dalje: ZZP/03) nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

10.Među strankama nije prijeporno da je 7. svibnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita (potrošača) i pravnog prednika tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek) kao kreditora realiziran namjenski kredit u iznosu od 23.000,00 CHF, da je u čl. 9. st. 2 Ugovora o kreditu navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici banke.

11. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 7. svibnja 2007. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12.Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 9. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bile razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

13.Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14.U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome je, a u odnosu na žalbene navode tuženika za navesti i da postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, što je konkretan slučaj.

15.Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

16. S obzirom na navedeno, odnosno da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, neosnovano se žalbenim navodima tuženika osporava postojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe.

17.Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 predložio dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini. Dodatno je za uputiti na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tuženice na njezine opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do nadoknađivanja dijela iznosa koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle prikrivenu izmaklu dobit.

18.Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. S tim u vezi za istaknuti je da je tužiteljici pravilno dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, koji joj pripada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno Tbr. 9.3. Tarife.

19.Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

20.Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci 17. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović