Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-850/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-465/2025-10 od 24. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-465/2025-10 od 24. travnja 2026.,

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je: „I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj: [broj kredita] od 13. rujna 2007. godine sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora i tužitelja RR, iz [adresa], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa] 17. rujna 2007. pod brojem OV-30101/2007, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (slovima: jedanzarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed.“

1.1.Točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 699,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29. rujna 2007. do isplate, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 682,79 eur sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu naknade parničnih troškova i troška žalbe tuženiku, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da je između prednika tuženika Slavonska banka d.d. i tužitelja zaključen 13. rujna 2007. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,50 % kredita.

6.1. Nije sporno da je tužitelj sklopio navedeni Ugovor o kreditu u statusu potrošača te da je platio jednokratnu naknadu 28. rujna 2007. u iznosu od 699,84 eur (5.272,94 kn).

7. Sporno je i u fazi žalbenog postupka je li odredba čl. 7. st. 1. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa kao i tijek zatražene zakonske kamate.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka je razumljiva tako da nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu radi adaptacije obiteljske kuće te je bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita i njezinom visinom u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Međutim, tužitelj da nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi i o istoj nije mogao pregovarati, a banka je spornu naknadu naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja. Sud utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik, da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj te da je naplatom sporne naknade prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja. Sud prvog stupnja, pozivom na odredbu članka 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) te sukladno pravnom shvaćanu zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020, utvrđuje neosnovanim prigovor zatare potraživanje tužitelja jer da zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a što je u konkretnome donošenje ove presude.

9.1. Slijedom utvrđenja, prvostupanjski sud na temelju članka 81. stavak 1. u svezi s člankom 87. stavak 1. ZZP/03 utvrđuje predmetnu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nepoštenom pa time i ništetnom te pozivom na odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1115. ZOO-a obvezuje tuženika na isplatu tužitelju iznosa od 699,84 eur sa kamatama kao nepošteni stjecatelj od dana stjecanja do isplate, uz naknadu parničnog troška prema članku 154. i 155. ZPP-a odmjerenim sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa).

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice i na iste pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

11. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze predložene po strankama, a na tuženiku je teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja.

11.1. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je sklopljeni Ugovor unaprijed formulirani standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi. Iz navedenoga se zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja tuženik nije postupao u dobroj vjeri te imajući u vidu da se radi o namjenskom kreditu za adaptaciju obiteljske kuće tužitelja i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, sve je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj jer je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je bio upoznat na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje.

11.2. Naime, uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Također, iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi i u kojoj visini svaki od njih) te nije mogao razumno izvesti zaključak o njenoj krajnjoj svrsi.

11.3. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

12. Također neutemeljeno žalitelj osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Naime shvaćanje prvostupanjskog sud glede prigovora zastare sukladno je zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

12.1. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

13. Isto tako u odnosu na žalbene navode tuženika valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

13.1. Odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila predviđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

14. Obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a te dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i koji pristupi na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Rev 1094/24) kao i trošak sudskih pristojbi na čije plaćanje je tužitelj bio pozvan te dostavio dokaz o njihovom plaćanju.

15. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

16. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 17. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak