Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4204/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Bućan, odvjetnik u Splitu, Domovinskog rata 10, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1477/2021-28 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 16. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1477/2021-28 od 5. srpnja 2024., te se vraća predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to u 30/120 dijela kao i u 1/24 idealnog dijela pa da je stoga ovlaštena zatražiti i ishoditi temeljem prvostupanjske presude uknjižbu prava vlasništva navedene nekretnine na svoje ime u odgovarajućem suvlasničkom dijelu uz istodobno brisanje dosadašnjeg zemljišnoknjižnog stanja (točka I izreke). Nadalje naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 eura (točka II izreke).

2. Presudu pobija tuženik zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da sud drugog stupnja u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je stekla vlasništvo dijela predmetnih nekretnina te trpljenja upisa njezinog suvlasništva na ime tužiteljice u zemljišne knjige.

5. Pošavši od utvrđenja:

- da je predmet postupka u ovoj pravnoj stvari čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da je ista nastala cijepanjem čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je prvotno imala 860 m2 a od 1989. nakon pripajanja drugih čestica (čest. zem. [katastarska čestica], bivše čest. zem. [katastarska čestica]) 27567 m2,

- da je u postupku koji se vodio pri prvostupanjskom sudu pod poslovnim brojem IP- 1021/99 protiv Dalmacijacement d.d. donesena presuda na temelju priznanja od 9. srpnja 1999. kojom je utvrđeno da su tuženik i njegovi bliski srodnici suvlasnici u ... dijela predmetne čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da su nakon ishođenja navedene sudske odluke suvlasnici predmetne čestice između kojih i trgovačko društvo Dalmacijacement d.d. proveli parcelaciju i očitovanjem od 28. siječnja 2000. dali međusobnu suglasnost da se knjiže kao suvlasnici u zemljišne knjige i to tuženik na novoformiranoj čest. zem. [katastarska čestica] površine 2285 m2 za udio od 30/120 dijela temeljem koje se tuženik i upisao kao suvlasnik u zemljišne knjige s time da je sada tuženik upisan kao suvlasnik iste u 30/120 i 1/12 dijela,

- da je u navedenoj parnici (IP-1021/99) tuženik svoj zahtjev za stjecanje vlasništva dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] temeljio na posjedovanju čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koje su pripojene čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) u razdoblju od prije II. svjetskog rata pa do podnošenja tužbe 16. travnja 1999.,

- da je ĆD pok. J kupoprodajnom pogodbom od 13. siječnja 1938. prodao Anonimnom društvu za cement Portland čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],da je rješenjem Kotarskog suda u Splitu od 16. siječnja 1947. imovina Anonimnog društva za cement Portland konfiscirana u korist FNRJ (koja je potom i uknjižena na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]),

- da je u postupku koji se vodio pri prvostupanjskim sudom pod brojem IP-982/95 koji je tužbom pokrenuo ŠD pok. J kao slijednik (unuk) ĆD pok. J protiv „Dalmacijacementa“ utvrđeno da posjed ŠD predstavlja realni dio površine 9023 m2 čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u skladu s čim je utvrđen suvlasnikom čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za 9023/27567 dijela,

- da čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nisu u rješenjima Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje: HFP) navedene kao nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća "Dalmacijacement" Kaštel Sućurac sud prvog stupnja imajući u vidu da je predmetnu nekretninu Anonimno društvo za cement Portland steklo 1933. utvrdio je da prednici tuženika od 1033. do 1947., kada je ista konfiscirana, nisu mogli temeljem odredbi OGZ dosjelošću steći u vlasništvo iste niti su to mogli nakon konfiskacije u odnosu na tužiteljicu jer se za vrijeme SFRJ na nekretninama u državnom i društvenom vlasništvu dosjelošću nije moglo stjecati vlasništvo, da je tuženik sa svojim prednicima dosjelošću istu mogao stjecati u razdoblju od 8. listopada 1991. do 16 . travnja 1999. ali u odnosu na tužiteljicu a ne u odnosu na "Dalmacijacement" jer isti nije niti bilo vlasnik pa kako tuženi nije dokazao da bi u tom razdoblju on i njegovi prednici posjedovao predmetnu nekretninu u trajanju od 40 godina te da bi taj njegov posjed bio kvalificiran u smislu odredbi čl. 159. st. 3. i 4 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 - dalje: ZV) te kako je tužiteljica stekla vlasništvo predmetne nekretnine konfiskacijom još 1947., pozvavši se na odredbu čl. 130. st. 1. ZV, ocijenio je zah tjev tužiteljice osnovanim te isti u cijelosti prihvatio.

6. Sa navedenim utvrđenjima ne može se za sada složiti ovaj sud drugog stupnja.

7. Ponajprije valja kazati kako je dijelom pogrešno shvaćanje suda prvog stupnja da tuženik i njegovi prednici nakon 1947. do listopada 1991. predmetnu nekretninu dosjelošću nisu mogli steći jer se za vrijeme SFRJ na nekretninama u državnom i društvenom vlasništvu dosjelošću nije moglo stjecati vlasništvo. To iz razloga što sud prvog stupnja pogrešno interpretira značaj promjena odredbe čl. 388. st. 4. ZV i izmjena propisa o tome da li se u tijek dosijedanja nekretnine koja je prije 1991. bila u režimu društvenog vlasništva računa i vrijeme prije 10. listopada 1991. kad je na snazi bila odredba iz čl. 29. Zakona o osnovno vlasničkim pravima ("Narodne novine" broj 53/91 u daljnjem tekstu ZOVO) koja je izrijekom zabranjivala stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu.

8. U tom pogledu valja reći da je najprije 1991., prilikom promjene društvenog režima iz jugoslavenske komunističke vladavine u demokratsko društvo, ukinuto društveno vlasništvo. Društveno vlasništvo je prestalo postojati izmjenom ZOVO od 8. listopada 1991. kad je brisan čl. 29. Kad je donesen ZV, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., čl. 388. st. 4. ZV bilo je propisano kako se u tijek dosijedanja nekretnine koja je bila u društvenom vlasništvu računa i period prije 1. listopada 1991. Nakon niza ustavnih tužbi fizičkih osoba koje su pretendirale na povrat imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) ukinuo tada važeći st. 4. čl. 388. ZV. Potom je zakonodavac promijenio ovu odredbu i donio novi st. 4. čl. 388. ZV (na snazi od 20. prosinca 2001.) prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

9. Uslijedilo je nekoliko tužbi građana RH pred Europskim sudom za ljudska prava (dalje ESLJP) u kojima su tvrdili kako je povrijeđena konvencija od koji je najistaknutiji predmet Trgo protiv RH. U tom predmetu ESLJP (Trgo protiv Hrvatske Zahtjev br. 35298/04) 11. lipnja 2009. donosi odluku kojom prihvaća zahtjev podnositelja zahtjeva u kojoj navodi: „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koje su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes (vidi Ć v. [adresa], br. 32457/05, stavak 40., 13. prosinca 2007. i Š v [adresa], br. ..., stavak 50., 24. svibnja 2007.).”

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u niz svojih odluka donesenih nakon 2018. godine, pa između ostalih i u odluci poslovni broj Rev -3802/2019 od 25. rujna 2019. zauzima stav da je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine" broj 137/99) kojom je ukinut tada važeći st. 4. čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96 i 68/98 – dalje: ZV), a kojim je bilo rečeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, donesena u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg čl. 388. st. 4. ZV iz 1996., a sve u javnom interesu. Navedeni stavak je i ukinut u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba. Dakle, samo u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a u odnosu na osobe javnog prava, a posebice Republiku Hrvatsku koja je donijela neustavan zakon, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva kada su se podnositelji zahtjeva mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.”

11. Stoga je shvaćanje suda prvog stupnja, da tuženik i njegovi prednici nakon 1947. do listopada 1991. predmetnu nekretninu dosjelošću nisu mogli steći jer da se za vrijeme SFRJ na nekretninama u državnom i društvenom vlasništvu dosjelošću nije moglo stjecati vlasništvo odnosno u tom pogledu o vremenskom ograničenju za primjenu shvaćanja iz predmeta Trgo protiv RH, nepravilno.

12. Za zakonito odlučivanje u predmetnom sporu, između ostalog, odlučno je utvrditi da li su i u kojem razdoblju tuženik i njegovi prednici kontinuirano bili u posjedu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ukoliko jesu da li je njihov posjed bio kvalificiran u smislu odredbe čl. 18. st. 1., 2. i 3. ZV imajući u vidu da se u smislu odredbe čl. 18. st. 5. ZV poštenje posjeda pretpostavlja te da li u ovom konkretnom slučaju ima pretenzija trećih osoba koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama tuženika, a u odnosu na osobe javnog prava, posebice RH, što u ovom postupku nije utvrđeno.

13. Navedeno je potrebno utvrditi a kako bi sud sa sigurnošću mogao ispitati da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz paragrafa 1460 do 1470 Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu OGZ-a) koji se primjenjuje temeljem čl. 27 Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91), čl. 28. Zakona o osnovno vlasničkim pravima ("Narodne novine" broj 53/91 u daljnjem tekstu ZOVO) odnosno čl. 159. st. 1., 2. i 3. ZV da bi tuženik u odnosu na tužiteljicu do 17. studenog 1999. stekao pravo vlasništva na navedenoj nekretnini po samom zakonu dosjelošću.

14. Kako zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja navedene odlučne okolnosti nije utvrđivao valjalo je, temeljem čl. 370. ZPP, prihvatiti žalbu tuženika te ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

15. Kako je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu valjalo je ukinuti i odluku o naknadi troškova postupka.

16. U ponovnom suđenju potrebno je utvrditi sve bitne činjenice na koje je ukazano gornjim obrazloženjem te na njih primijeniti materijalno pravo i pravilna pravna shvaćanja koja su gore navedena te potom donijeti novu zakonitu odluku imajući pri tome u vidu da je prema shvaćanju VSRH (izraženom u odluci Rev 1628/2015 od 11. prosinca 2018.) „Odlučna pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je pošten (savjestan) posjed. Poštenje posjeda se pretpostavlja. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, odbijajući tužbeni zahtjev uz tvrdnju da tužitelj nije dostavio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da njegov posjed ima propisanu kakvoću i da ima valjanu zakonsku osnovu, uz ostalo, zauzeli shvaćanje da posjed mora biti i zakonit da bi se vlasništvo uopće steklo dosjelošću. Međutim, takvo pravno shvaćanje ne može se prihvatiti. Za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten i trajati zakonom određeno vrijeme. Prema tome, nije nužno da posjed bude i zakonit.” Također i sljedeće pravno shvaćanje koje je zauzeto u odlukama broj: Rev - 32/97 od 16. rujna 1997., Rev-2468/10 od 21. veljače 2012., Rev-2426/90 od 15. veljače 1991. i Rev 389/14 od 29. svibnja 2019. prema kojem se nesavjesnost posjednika kao zapreka za stjecanje vlasništva dosjelošću ne može izvesti iz same okolnosti da je kao vlasnik nekretnine upisana druga osoba, već onaj koji se na nesavjesnost poziva dužan je to i dokazati.

U Zagrebu, 16. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica