REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-321/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. NČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tužitelja 2. EČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obojicu zastupa punomoćnik Domagoj Mužić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika AČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lovrenka Franceschi, odvjetnica u Splitu, radi predaje i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1034/2022-6 od 17. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-693/2019-70 od 4. studenoga 2022., u sjednici održanoj 16. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavnom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1034/2022-6 od 17. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-693/2019-70 od 4. studenoga 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku i sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tim pravnim pitanjima nema prakse revizijskog suda, ali predlagatelj smatra da odluka nije u skladu sa standardima suđenja uspostavljenima u praksi Europskog suda za ljudska prava (predmeti Gafgen protiv Njemačke, 21010., Stormber protiv Danske, 2012., Brennan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2001.). Reviziju je također predloženo dopustiti i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje kao zasebne osnove za dopuštenje.

2. Pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu glase:

„1. Je li primjenjujući odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku u konkretnom slučaju nadležni žalbeni sud pravilno procijenio sadržaj prikupljenih dokaza u ovom spisu, i to predaje u suposjed utužene nekretnine te je li došlo do arbitrarnog postupanja suda zbog ignoriranja pojedinih dokaza i netočnog tumačenja njihova sadržaja;

2. Je li Županijski sud kada bez ikakve ocjene iskaza saslušanih svjedoka otklanja njihove iskaze i pritom samo paušalno i netočno navodi kako su iskazi svjedoka vjerodostojni i istiniti, a jasno je da su iskazi svjedoka kontradiktorni pa ne postoje razlozi o tome kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije, počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku te bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ovog Zakona i povrede pravila materijalnog prava na koje pazi po službenoj dužnosti;

3. Je li promjena brave od strane jednog suvlasnika uvijek automatski značila onemogućavanje suposjeda ili je potrebno utvrditi stvarnu nemogućnost korištenja i subjektivnu namjeru uskraćivanja suposjeda?“

3. Tužitelji nisu odgovorili na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nemaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP. To stoga što sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da bi, u skladu s javnom funkcijom revizije, bilo potrebno uskladiti pobijanu presudu s ustaljenom sudskom praksom, niti da bi sudsku praksu u vezi s naznačenim pitanj ima bilo potrebno uskladiti sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova ili da postoje drugi razlozi na temelju kojih bi dopuštenjem revizije bila ostvarena javnopravna funkcija revizije koja se očituje u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Odluke ESLJ P na koje se poziva predlagatelj ne predstavljaju odgovarajuće razloge važnosti za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja jer se njima ESLJP ni ne bavi. Osim toga, sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije ukazuje da se iza naznačenog indikatora važnosti povezanog s nepostojanjem prakse revizijskog suda skriva neprihvaćanje, inače jasnih i uvjerljivih, razloga na kojima je utemeljena pobijana presuda.

5. Stoga je prijedlog tužiteljice valjalo, na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, odbiti u odnosu na naznačena pravna pitanja i riješiti kao u točki I. izreke.

6. Nadalje, prema ocjeni najvišeg suda, predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektima prava na pristup sudu i prava na obrazloženu odluku.

7. Naime, u ovom su postupku nižestupanjski sudovi odlučivali o zahtjevu tužitelja za predaju u suposjed nekretnine opisane kao čest. zem [katastarska čestica], kuća, garaža i dvor ukupne površine 324 m², upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to stana površine cca 80 m² s pripadajućim dvorištem, kao i o zahtjevu za isplatu mjesečne najamnine zbog nemogućnosti korištenja i posjeda nekretnine.

7.1. Među strankama u postupku nije bilo sporno da su one suvlasnici predmetne nekretnine, svatko za po 1/3 dijela. Pored ove nesporne činjenice, u postupku je utvrđeno da je tuženik u isključivom posjedu nekretnine i da tužiteljima onemogućava suposjed. Na temelju takvog činjeničnog supstrata tužbeni je zahtjev prihvaćen pozivom na odredbe članka 38. stavka 1., članka 42. stavka 1., članka 46. i članka 165. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 151/14, 81/15, 94/17).

7.2. Drugostupanjski je sud otklonio žalbene tvrdnje tuženika kojim je osporavao pravilnost ocjene dokaza ocjenjujući da tuženik sudskoj ocjeni dokaza suprotstavlja svoju vlastitu ocjenu, ne navodeći pritom opravdane razloge za zaključak da sudska ocjena dokaza nema uporište u provedenom dokaznom postupku. Drugostupanjski je sud također otklonio i žalbene tvrdnje tuženika da se prvostupanjski sud, donoseći zaključak u ovoj pravnoj stvari, poziva isključivo na iskaze tužitelja, supruge 1. tužitelja, iskaze prijatelja tužitelja, odnosno osoba koje su zainteresirane za uspjeh tužitelja u ovom sporu jer to uopće ne proizlazi iz spisa.

7.3. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

7.4. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

7.5. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za prihvaćanje zahtjeva tužitelja, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koje su sudu prezentirale stranke.

9.4. U odnosu na tvrdnje predlagatelja o povredi prava na pravično suđenje u vezi s ocjenjivanjem dokaza i osporavanju pravilnosti ocjene u postupku izvedenih dokaza, valja odgovoriti da sloboda sudova da ocjenjuju dokaze, u smislu odredbi članka 8. i članka 220. ZPP, izvire iz načela slobodne ocjene dokaza i očituje se u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i od onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i zakonitostima logike. Odlučujuća osnova za utvrđivanje istine su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perciptivne sposobnosti te životno iskustvo. Upravo su na toj osnovi sudovi u obvezi svoju ocjenu dokaza obrazložiti na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno spriječiti sumnju u pravilnost danih razloga. Pritom valja istaći da sama okolnost što pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog predlagatelja ne upućuje nužno na nepravilnost ocjene dokaza jer je bit slobodne ocjene dokaza da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se ocijeni pripadajuća dokazna snaga kroz uvjerljive, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge koje su nižestupanjski sudovi upravo i dali.

9.5. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, to predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje kako u aspektu prava na pristup sudu, tako ni u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku.

10. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog tuženika je valjalo odbaciti u odnosu na tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 16. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil