REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1398/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska ulica 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glavaš, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3024/2018-42 od 27. veljače 2026., 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3024/2018-42 od 27. veljače 2026. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom navedenoj u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio (kao neosnovan) kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj tražio od suda da naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.537,83 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 7. studenoga 2018. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski sud je naložio tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.648,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2026. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 195,22 EUR s pripadajućim kamatama (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Ljerki Živković i dopuni tog vještačenja utvrdio da tužitelju prema odredbi članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” broj: 151/05, 75/09, 76/13 i 152/14) nije nastala šteta budući da je tužitelj u razdoblju od 1. kolovoza 2016. do 30. rujna 2018. na ime obiteljske mirovine isplatio iznos od 41.724,79 kn, a koji je iznos niži od iznosa kojeg bi u tom razdoblju tužitelj isplatio u slučaju da je isplaćivao invalidsku mirovinu koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu; zbog navedenog, tužitelju nije nastala šteta koju bi mogao osnovano potraživati od tuženika. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tužitelj pobija žalbom, ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku smatra da tužitelj žalbom ne pobija prvostupanjsku presudu u točki III. izreke jer je u tom dijelu uspio u sporu. Žalitelj u žalbi navodi da je sud odbio tužbeni zahtjev navodeći da tužitelju ne nastaje šteta u smislu odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u visini pozitivne razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena za slučaj ozljede na radu. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o tužbenom zahtjevu odlučivao primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu umjesto odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine” broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18 i 115/18) odnosno ukoliko je već odučio primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, pogrešno je zaključio da za tužitelja ne nastaje šteta jer iz provedenog vještačenja i dopune proizlazi drugačije. Time je počinjena proturječnost između provedenih dokaza te utvrđenih činjenica. Primjenom članka 27. Zakona o obveznim osiguranima u prometu kako je tu odredbu sud primijenio, tužitelj nikada ne bi imao pravo od osiguravajućih kuća potraživati štetu što je životno nelogično ukoliko gledamo zašto se sklapa ugovor o auto osiguranju. Primjenom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu za tužitelja nema stvarne štete jer kod ozljede na radu razlike nema dok kod ozljedi izvan rada ta je razlika negativna što je situacija u ovom sporu. Time se potvrđuje proturječnost i nedorečenost navedene zakonske odredbe. Žalitelj smatra da je sud trebao dosuditi barem razliku iznosa kako to određuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu; pri tome, žalitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1703/24 od 8. svibnja 2024. i presudu poslovni broj P-556/22 od 1. srpnja 2024. koje odluke dostavlja uz žalbu. Prema žalitelju, ako bi se gledala isključivo primjena odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, svi vozači u Republici Hrvatskoj (ako bi bili odgovorni za uzrokovanje nezgode) odgovaraju za naknadu štete prema tužitelju unatoč činjenici da su se osigurali od odgovornosti za štetu i prema trećima pa se postavlja pitanje čemu bi onda osiguravajuće kuće bile oslobođene obveze prema tužitelju, a poslodavci (koji isto tako odgovaraju tužitelju zbog povrede radnika na poslu) nisu oslobođeni obveze nadoknade štete. Žalitelj smatra da se glede tužbenog zahtjeva treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju jer šteta tužitelju nastaje isplatom za iznos za kojeg tužitelju umanjuje svoju imovinu; uostalom, i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu u članku 27. stavku 2. upućuje na primjenu propisa iz mirovinskog osiguranja u pogledu stvarne štete. U nastavku postupka žalitelj navodi da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio tužitelju podnošenje revizije glede spornog pravnog pitanja te smatra da ukoliko bi sud utvrdio primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu da postoji razlika (bilo pozitivna bilo negativna) tada tužitelju pripada pravo na razliku. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tužitelja i u cijelosti preinači presudu, podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka nije sporno da se 14. kolovoza 2003. dogodila prometna nezgoda u kojoj je kao suvozač u osobnom vozilu osiguranom kod tuženika smrtno stradao osiguranik tužitelja UL. Jednako tako, tužiteljevim rješenjem od 10. listopada 2023. sinu preminulog osiguranika ZL je priznato pravo na obiteljsku mirovinu, a nesporno je i da je tužitelj u razdoblju od 1. kolovoza 2016. do **.**.2018. ZL na ime obiteljske mirovine isplatio ukupnu svotu od 31.724,79 kn. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva smatrajući da obveza tuženika postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu (a u konkretnom predmetu je nesporno da je UL smrtno stradao od ozljeda koje nisu nastale povredom na radu), između stranaka je sporno da li je tužitelju nastala štete isplatom obiteljske mirovine prema odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ili prema članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja činjenice je li tužitelju isplatama obiteljske mirovine nastala šteta prema članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Ljerki Živković kao i dopunu tog vještačenja; premda je sudski vještak Ljerka Živković u dopuni vještačenja sukladno novom tužiteljevom rješenju o priznanju prava na obiteljsku mirovinu od 24. srpnja 2014. sa str. 144. - 145. spisa (kojim su utvrđeni novi osnovni bodovi za izračun obiteljske mirovine) sačinila tri varijante izračuna mirovine, prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj u razdoblju od 1. kolovoza 2016. do 30. rujna 2018. isplaćivao mirovinu koja je niža od iznosa potencijalne invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je ocijenio da tužitelju isplatama obiteljske mirovine ZL nije nastala šteta pa je stoga pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

5. Odredbom članka 27. stavka 2. Zakona o obveznim osiguranima u prometu je propisano da se stvarnom štetom koju je društvo za osiguranje obvezno naknaditi (i) tužitelju u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju smatra, između ostalog, razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji. Nadalje, prema članku 27. stavku 3. istog Zakona razmjerni iznos mirovine se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

5.1. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da tužitelj može od tuženika kao društva za osiguranje potraživati naknadu štete u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju i to u razmjernom iznosu mirovine isplaćene tužiteljevu osiguraniku kao oštećenoj osobi, a taj razmjeran iznos se određuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, šteta koju tužitelj (koji je isplaćivao obiteljsku mirovinu svom osiguraniku/sinu svog osiguranika ZL) može u ovom sporu potraživati jeste razlika između (više) isplaćene obiteljske mirovine i (niže) invalidske mirovine koju bi tužitelj morao isplaćivati u slučaju povrede na radu. Međutim, budući da je provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Ljerki Živković prvostupanjski sud utvrdio da je isplaćena obiteljska mirovina od strane tužitelja u razdoblju od 1. kolovoza 2016. do 30. rujna 2018. niža od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (a ne obrnuto), to tužitelju nije nastala šteta. Upravo zbog toga, prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

5.2. Naime, odredbom članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok prema članku 1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje. Da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Slijedom navedenog, budući da u konkretnom predmetu tužitelju isplatom obiteljske mirovine nije nastala šteta u smislu odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, to nema jedne od pretpostavki koje kumulativno moraju biti ispunjene da bi tužitelj mogao osnovano od tuženika kao osiguranika štetnika potraživati naknadu štete.

6. U odnosu na pozivanje žalitelja na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, ovaj sud napominje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, u odnosu na primjenu mjerodavnog materijalnog prava, ovaj sud napominje da su sada, kao i u vrijeme nastanka štete (isplate svake pojedine invalidske mirovine) bili na snazi i Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, ali i Zakon o mirovinskom osiguranju iz 2013. godine s kasnijim izmjenama i dopunama tog zakona te su oba navedena zakona propisivali obvezu društva za osiguranje da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje naknadi štetu na ime isplaćene mirovine svom osiguraniku, no visinu te štete su različito određivali.

6.1. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nekoliko svojih odluka kao na primjer, u odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-1354/16 od 18. svibnja 2021., Rev-1437/21 od 5. siječnja 2022., Rev-3660/18 od 12. siječnja 2022., Rev-12/22 od 12. siječnja 2022., Rev-3/22 od 6. srpnja 2022., Rev-997/22 od 13. rujna 2023. i Rev-131/23 od 5. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje da se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju. Slijedom navedenog, ovaj sud, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske smatra da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku (njegovu sinu ZL) primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

6.2. Upravo zbog navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj tužitelj može potraživati štetu na ime isplaćene obiteljske mirovine svom osiguraniku samo u razmjernom iznosu mirovine koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Međutim, upravo zbog toga što u konkretnom predmetu (kako je ranije navedeno u ovoj odluci) nema razlike između isplaćene obiteljske mirovine koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku – njegovu sinu ZL i iznosa kojeg bi tužitelj isplaćivao na ime invalidske mirovine u slučaju povrede na radu jer je isplaćena obiteljska mirovina niža od iznosa potencijalne invalidske mirovine koja bi bila isplaćivana u slučaju ozljede na radu, to tužitelju isplatama obiteljske mirovine nije nastala šteta. Zbog toga je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, a što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

6.3. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da primjenom članka 27. Zakona o obveznim osiguranima u prometu (kako je tu odredbu sud primijenio), tužitelj nikada ne bi imao pravo od osiguravajućih kuća potraživati štetu što je životno nelogično ukoliko gledamo zašto se sklapa ugovor o auto osiguranju budući da primjenom te zakonske odredbe za tužitelja nema stvarne štete jer kod ozljede na radu razlike nema dok kod ozljedi izvan rada ta je razlika negativna što je situacija u ovom sporu, kao i u odnosu na žalbeni navod da bi primjenom odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu svi vozači u Republici Hrvatskoj (ako bi bili odgovorni za uzrokovanje nezgode) odgovarali za naknadu štete prema tužitelju unatoč činjenici što su se osigurali od odgovornosti za štetu i prema trećima pa se postavlja pitanje čemu bi onda osiguravajuće kuće bile oslobođene obveze prema tužitelju, ovaj sud napominje da se slaže s ocjenom žalitelja da se time (barem djelomično) dezavuira svrha obveznog sklapanja ugovora o osiguranju prema članku 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, unatoč tome što je vozač osiguranog vozila počinio štetni događaj (za koji je odgovoran) u kojem su nastale ozljede/smrt tužiteljeva osiguranika i time šteta tužitelju isplatama invalidske ili obiteljske mirovine, tu štetu (zapravo, samo dio te štete) tužitelj može potraživati od osiguratelja samo ako je isplaćena mirovina viša od iznosa mirovine koja bi bila isplaćena u slučaju ozljede na radu. Time svakako tužitelj ne bi bio u cijelosti namiren, pa bi zato on od vozača koji je odgovoran za štetu prema članku 162. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju unatoč sklopljenog ugovora o osiguranju morao potraživati: a) preostalu štetu (koja prelazi razliku između isplaćene mirovine i mirovine koja bi bila isplaćena u slučaju ozljede na radu) ili b) cjelokupnu štetu nastalu isplatom mirovine (ako ne bi postojala razlika između isplaćene mirovine i mirovine koja bi bila isplaćena u slučaju ozljede na radu). Međutim, upravo zbog ranije navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (koje u međuvremenu nije izmijenjeno), ovaj sud smatra da se u ovom sporu visina (eventualne) štete utvrđuje primjenom odredbe članka 27. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranima u prometu, a tu je zakonsku odredbu pravilno primijenio prvostupanjski sud.

7. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagrebu, 16. lipnja 2026.

Sudac

Nevenka Baran