REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-824/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Slaviša Perović, odvjetnik u Zagrebu, i Olga Perović, odvjetnica u Umagu, protiv tuženika BB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Mario Manojlović, odvjetnik u Bujama, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-839/2022-3 od 5. ožujka 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie broj P-397/2020-32 od 3. studenoga 2022., u sjednici održanoj 16. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-839/2022-3 od 5. ožujka 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama - Buie, poslovni broj P- 397/2020-32 od 3. studenoga 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica cijeni da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluke broj Rev x-955/2010 od 30. listopada 2012., Rev-1733/2014-2 od 10. travnja 2018., Revd-2881/2022-2 od 18. srpnja 2023., Revr-57/2007-2 od 28. veljače 2007., Rev-424/2006-2 od 16. svibnja 2007., II Rev-93/1994-2 od 16. svibnja 1995., kao i zbog odstupanja od odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-667/2003 od 24. veljače 2005.
2. Pitanja naznačena u prijedlogu tužiteljice glase:
1) Mora li se sud drugog stupnja, odbijajući tužbeni zahtjev, pozvati na mjerodavnu odredbu materijalnog prava koju je preinačavajući prvostupanjsku presudu primijenio;
2) Je li sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP kada je preinačio presudu suda prvog stupnja pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali u svojoj presudi nije naveo koju je mjerodavnu odredbu materijalnog prava sud prvog stupnja trebao primijeniti, odnosno koju je mjerodavnu odredbu materijalnog prava sud prvog stupnja pogrešno primijenio;
3) Je li razumljiva odluka suda u kojoj nije navedeno koje je materijalnopravne propise sud primijenio, a to se ne može utvrditi ni iz njezina obrazloženja; čini li sud bitnu postupovnu povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP donošenjem takve presude?
3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP te stoga ne opravdavaju dopuštenje revizije.
5. Predmetnom je tužbom tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 115.050,00 kuna (15.269,75 EUR), a zahtjev je utemeljen na pravnoj osnovi isplate kao posljedice ništetnosti odnosno na odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO) i odnosi se na novčano potraživanje po osnovi danog uzdržavanja na temelju ništetnog pravnog posla.
5.1. Naime, u postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima, utvrđeno je da su pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-479/2015 od 30. srpnja 2015. (potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž- 2214/2014 od 16. ožujka 2016.) utvrđeni ništetnim Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen 11. kolovoza 2003. između pok. majke stranaka JB, kao primateljice uzdržavanja te SB i IB, kao davatelja uzdržavanja, zatim Ugovor zaključen također 11. kolovoza 2003., kao i onaj zaključen 18. travnja 2005. između pokojne majke stranaka JB i tužiteljice SB, potom i Aneks Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključen 7. veljače 2007. između pok. JB i IB. Tom su presudom obvezani tuženici trpjeti da se temeljem presude brišu u zemljišnim knjigama izvršeni upisi prava vlasništva u korist SB i IB i uspostavi zemljišnoknjižno stanje kao prije provedbe Ugovora i Aneksa. Istom je presudom utvrđeno i da iznos od 68.000,00 EUR predstavlja ostavinsku imovinu iza pok. JB. Ni u jednom od tih postupaka tuženik nije bio stranka.
5.2. Razlozi za utvrđenu ništetnost utemeljeni su na utvrđenju da pok. JB, majka stranaka, uslijed svog zdravstvenog stanja u vrijeme sklapanja navedenih pravnih poslova nije bila sposobna vlastitim očitovanjima volje shvaćati pravne učinke svojih djela odnosno nije bila poslovno sposobna, a pri tome nije bila ni zastupana po zakonskom zastupniku odnosno skrbniku čime su ti pravni poslovi sklopljeni protivno prisilnom propisu odnosno ništetni.
5.3. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev do iznosa od 59.000,00 kuna na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO zato što je ocijenio da tužiteljici taj iznos pripada, usprkos ništetnosti ugovora, jer joj „treba honorirati brigu o majci u odnosu na tuženika koji nije bio uz majku“.
6. Drugostupanjski sud, međutim, preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev u dosađujućem dijelu ocjenjujući da za prihvaćanje tužbenog zahtjeva nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke iz članka 323. stavka 1. ZOO zato što ta odredba nameće obvezu ugovornih strana na vraćanje drugoj strani svega onoga što je primila na temelju takva ugovora, a tuženik niti u jednom od tih ugovora nije bio ugovorna strana. Pored toga, drugostupanjski je sud imao na umu i utvrđenje da je majka stranaka živjela u svojoj kući, imala više njegovateljica koje su se o njoj brinule dvadeset i četiri sata dnevno, ali se ta skrb o njoj plaćala iz njezine imovine, a ne iz imovine tužiteljice jer je majka imala dovoljno svoga novca od prodaje nekretnina i u gotovini.
7. U naprijed opisanim okolnostima sadržaj prijedloga tužiteljice za dopuštenje revizije, kao i priloga tom prijedlogu, ne ukazuju da naznačena pitanja imaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP zato što se, u bitnom, temelje na tvrdnji da se drugostupanjski sud nije pozvao ni na jednu materijalnopravnu odredbu kod preinačenja presude. Sadržaj pobijane presude, pak, ukazuje da je drugostupanjski sud jasno i nedvosmisleno naveo materijalnopravnu odredbu na kojoj je utemeljio svoju odluku, a riječ je o odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, te je, upravo u primjeni te odredbe, obrazložio razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Drugo je pitanje što tužiteljica nije zadovoljna načinom na koji je drugostupanjski sud primijenio tu materijalnopravnu odredbu, ali ta okolnost naznačenim, isključivo procesnopravnim, pitanjima ne daje potrebno obilježje važnosti.
8. U takvim se okolnostima naznačena pitanja ne naslanjaju na sadržaj pobijane presude, pa utoliko o odgovorima na njih ne ovisi odluka u sporu niti se ona mogu smatrati važnima u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP.
9. Stoga je valjalo prijedlog tužiteljice odbiti i riješiti kao u izreci na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP .
Zagreb, 16. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
