REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5722/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. ĆZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]; [adresa], i tužitelja 2. ĐZ, iz [adresa], obojicu zastupa punomoćnik Zdenko Margarin, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice ČZ pok. ABC ud. ABC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, radi ispravka upisa i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž Zk-103/2025-2 od 30. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-627/2018-37 od 5. lipnja 2025., u sjednici održanoj 16. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na tu povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž Zk-103/2025-2 od 30. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-627/2018-37 od 5. lipnja 2025. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelji cijene da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda pri čemu je ukazano na odluku broj Rev-1158/2024-2 od 2. listopada 2024., Rev- 110/2013-2 od 15. lipnja 2016. i Rev-268/2005-2 od 19. listopada 2005. Pored toga, prijedlog (pravovremeno dopunjen) je utemeljen i na tvrdnji o povredi temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje i na mirno uživanje imovine.

2. Pitanja koja su tužitelji naznačili u prijedlogu glase:

1) Na kome je teret dokazivanja istinitosti tvrdnji o postojanju činjenica na koje se tuženica poziva tijekom prvostupanjskog postupka, na tužiteljima ili na tuženici ;

2) Tko treba dokazivati nepoštenje posjeda, tuženica ili tužitelji u smislu odredbe članka 18. stavka 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno smatra li se svaki posjed poštenim dok se ne dokaže suprotno?

3. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP i stoga ne opravdavaju dopuštenje revizije.

5. Naime, u ovom su postupku tužitelji glavnim tužbenim zahtjevom zatražili utvrđenje da su oni vlasnici svaki za 1/5 dijela nekretnine kat. oznake 4790 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-[adresa] te slijedom toga i utvrđenje da je nepravilan i pogrešan upis prava vlasništva na toj nekretnini na ime tuženice izvršen u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]-[adresa] po zk odjelu Općinskog suda u Zadru osnovom rješenja broj Z-862/2005-1444 potvrđenog rješenjem Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu broj Z-6637/10 od 8. lipnja 2017. Dio glavnog tužbenog zahtjeva je i brisanje nepravilne uknjižbe prava vlasništva tuženice na čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-[adresa] za 2/5 dijela s imena tuženice i uz istovremeni upis vlasništva svakog od tužitelja za 1/5 dijela. Predmet je spora i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrditi da je zajedničko vlasništvo nekretnine kat. oznake 4790 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-[adresa] nasljednika sada pokojnog GZ pok. Č te kojim je traženo brisati nepravilnu uknjižbu prava vlasništva izvršenog u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]-[adresa] po zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru rješenjem broj Z-862/2005-14444 potvrđenog rješenjem Općiskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu broj 5 MR: Z - 66637/10 od 8. lipnja 2017. te upis zajedničkog vlasništva na imena nasljednika GZ pok. Č.

6. Tužbeni je zahtjev, kako glavni, tako i eventualno kumulirani, u bitom, utemeljen na tvrdnji da je uknjižba prava suvlasništva tuženice za 2/5 dijela na predmetnoj nekretnini nevaljana zato jer tužitelji tvrde da su oni stekli pravo suvlasništva za po 1/5 dijela predmetne nekretnine nasljeđivanjem iza smrti svog oca. Njihovi su zahtjevi odbijeni nakon što je utvrđeno da tužitelji nisu dokazali svoje pravo suvlasništva jer ostavinski postupak iza njihova pokojnog oca (umro 1978.) nije ni vođen niti je predmetna nekretnina u času njegove smrti činila dio njegove imovine budući da je prednik stranaka (otac tužitelja, a svekar tuženice) predmetnom nekretninom raspolagao za života tako što ju je darovao svom pokojnom sinu G, suprugu tuženice , jednako kao što je i tužitelju ĆZ darovao nekretninu (zemljište uz more) na kojem je on sagradio kuću. Nakon toga su tuženica i njezin pokojni suprug još 1987. na predmetnoj nekretnini postojeću kuću srušili jer je bila u ruševnom stanju te su napravili novi objekt u kojem se nalazi i trgovačka radnja koju je prije vodila tuženica, a sad je objekt u najmu. To su sve tužitelji znali jer su pri dolascima u Hrvatsku iz SAD dolazili u posjet obitelji svog brata Đ i svojoj majci koja je živjela u zajedničkom domaćinstvu s obitelji tuženice.

7. Sadržaj prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije, kao i priloga tom prijedlogu, ne ukazuju da je riječ o pitanjima koja imaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP jer o njima ne ovisi odluka u sporu. Naime, naznačena pravna pitanja polaze od netočne činjenične tvrdnje da tuženica nije dokazala svoju tvrdnju o postojanju darovanja predmetne nekretnine njezinu pokojnom suprugu od strane njegova oca, što nije točno jer u prilog tom zaključku govore također utvrđene činjenice da ostavinski postupak iza smrti pokojnog oca tužitelja nije vođen te da su tuženica i njezin suprug na predmetnoj nekretnini izgradili stambeno-poslovni objekt još 1987. kojeg su redovno koristili u stambene i poslovne svrhe za što su tužitelji znali jer su ih redovito posjećivali pri dolascima u domovinu te im nikada nisu osporavali njihovo vlasništvo ni posjed, kao i da je tužitelj 1. na njemu darovanoj nekretnini od oca izgradio stambeni objekt.

8. Iz navedenoga, dakle, proizlazi da se naznačena pitanja ne naslanjaju na činjenični supstrat na kojem je utemeljena pobijana presuda, pa utoliko o odgovorima na tako postavljena pitanja ne ovisi odluka u sporu slijedom čega se ona ne mogu smatrati važnima u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP.

9. Stoga je prijedlog tužitelja, na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, valjalo odbiti u odnosu na naznačena pravna pitanja i riješiti kao u točki I. izreke.

10. Nadalje, prema ocjeni najvišeg suda, predlagatelji navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim ni da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje i na mirno uživanje imovine.

10.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

10.2. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

10.3. U odnosu na tvrdnje predlagatelja o povredi prava na pravično suđenje u vezi s ocjenjivanjem dokaza i osporavanju pravilnosti ocjene u postupku izvedenih dokaza, valja odgovoriti da sloboda sudova da ocjenjuju dokaze, u smislu odredbi članka 8. i članka 220. ZPP, izvire iz načela slobodne ocjene dokaza i očituje se u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i od onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i zakonitostima logike. Odlučujuća osnova za utvrđivanje istine su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perceptivne sposobnosti te životno iskustvo. Upravo su na toj osnovi sudovi u obvezi svoju ocjenu dokaza obrazložiti na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno spriječiti sumnju u pravilnost danih razloga. Pritom valja istaći da sama okolnost što pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog predlagatelja ne upućuje nužno na nepravilnost ocjene dokaza jer je bit slobodne ocjene dokaza da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se ocijeni pripadajuća dokazna snaga kroz uvjerljive, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge koje su nižestupanjski sudovi upravo i dali.

10.4. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za odbijanje zahtjeva tužitelja, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koje su sudu prezentirale stranke.

10.5. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, to predlagatelji nisu učinili vjerojatnim da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

11. Što se tiče tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na mirno uživanje imovine zajamčenog člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju i člankom 48. Ustava RH, revizijski sud ocjenjuje da drugostupanjska odluka ne predstavlja miješanje u ovo pravo predlagatelja jer se predmetni postupak odnosi na jedan od tipičnih građanskopravnih sporova između privatnih osoba pri čemu drugostupanjska odluka na koju se odnosi prijedlog nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna. To stoga što su razlozi dani za donošenje ovakve odluke jasni, uvjerljivi, razboriti, ozbiljni i dostatni, a ti razlozi ne upućuju na vjerojatnost da je tužiteljima povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine pobijanom presudom .

12. Slijedom svega naprijed navedenoga, prijedlog tužitelja je valjalo odbaciti u odnosu na tvrdnje o povredi temeljnih ljudskih prava po osnovi odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 16. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil