REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1782/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o. iz Zagreba, Samoborska cesta 118B, OIB: 61995520253, kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Aleksovski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juršetić & Aleksovski d.o.o. u Zagrebu, Lovinčićeva ulica 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 581,88 EUR, odlučujući o tuženikovoj i tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1380/2025-12 od 23. listopada 2025., 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika i tužitelja kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1380/2025-12 od 23. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 581,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. ožujka 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 23. listopada 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj, na kojeg je oštećenik AC Ugovorom o ustupu tražbine radi ispunjenja od 14. svibnja 2025. u smislu odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 114/22 i 156/22) prenio tražbinu prema tuženiku, osnovano potražuje od tuženika utuženi iznos popravka oštećenikova vozila kojeg je obavio tužitelj i to prema cijenama rada limara i lakirera po kojima popravke naplaćuje tužitelj. Odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja je donio primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbe su podnijele obje stranke s time da tužitelj žalbom pobija samo dio odluke o trošku kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 125,00 EUR. Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je u ovom parničnom postupku sporna visina štete, to jest visina cijene sata rada tužitelja. Žalitelj smatra da sud ne razabire razliku između slobode izbora vlasnika vozila u pogledu radionice u kojoj će popraviti vozilo i njegove dužnosti da se u ostvarenju svog prava ponaša sukladno općim/temeljnim načelima obveznog prava koja su propisana člankom 5. i 10. Zakona o obveznim odnosima. Ponašanje stranaka u obveznopravnim odnosima, uključujući i predmetni odnos naknade štete, trebaju se i moraju prosuđivati u skladu s navedenim načelima. Sloboda izbora vlasnika vozila gdje će popraviti vozilo istom ne daje pravo da optereti osobu koja je dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu s većim iznosom popravka od onog novčanog iznosa za koji je vozilo bilo moguće popraviti. U slučaju kada oštećena stranka vlasnik vozila AC neopravdano poveća novčani iznos popravka svojim izborom popravka vozila u servisu u kojem je cijena sata rada veća od servisa po preporuci tuženika, sam oštećenik odgovara za posljedice takvog svog izbora u vidu razlike u cijeni koja je nastala zbog toga što vozilo nije želio popraviti u radionicama/servisima preporučenim od strane tuženika i u kojima bi cijena istog popravka bila niža. Žalitelj ističe da tužitelj u ovom sporu nije ni tvrdio, a kamoli dokazao postojanje činjenice da servisi preporučeni po tuženiku ne zadovoljavaju kriterij kvalitete popravka niti bilo koje druge okolnosti zbog kojih je vlasniku vozila popravak u preporučenim servisima bio otegotan, a na takve se okolnosti uopće nije pozivao ni vlasnik nakon zaprimanja upute o servisima/radionicama gdje može popraviti vozilo. Nadalje, neprihvatljivi su razlozi presude u kojoj sud navodi da tužitelj nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg preporuči osiguratelj već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Oštećenik vozilo može popraviti i u servisu čija je cijena popravka (cijena sata rada ili dijelova) daleko veća od tržišne cijene, ali posljedica takvog izbora ne mogu teretiti tuženika; tuženik je dužan u ispunjenju svoje obveze platiti samo onaj novčani iznos koji je dovoljan da se popravkom vozilo vrati u stanje prije oštećenja odnosno onaj novčani iznos za koji je na dostupnom tržištu bilo moguće popravkom vozilo vratiti u prvobitno stanje, a to je bitno manji iznos od iznosa za koji je tužitelj popravio vozilo. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom te naknadi tuženiku zatražene parnične troškove, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak i odluku; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 151,54 EUR.

2.1. Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na točku III. izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR; naime, premda je tom točkom izreke prvostupanjske presude odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova u iznosu od 125,00 EUR s pripadajućim kamatama, očito je da je prvostupanjski sud počinio pogrešku u pisanju jer prema točki 37. obrazloženja presude tužitelju nije priznao trošak sastava prigovora od 15. svibnja 2025. kojeg je tužitelj uputio tuženiku prije pokretanja ovog postupka pa je zato sud ocijenio da taj trošak nije bio nužan za vođenje ovog postupka. Žalitelj se u žalbi poziva na odredbe članka 155. Zakona o parničnom postupku te članka 12. stavka 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao i na članak 377. stavak 2. Zakona o osiguranju prema kojem je tuženik dužan uspostaviti izvansudski postupak rješavanja sporova po prigovorima zainteresiranih osoba. Zbog navedenog, žalitelj smatra da je predmetni prigovor kojeg je podnio tuženiku kao osiguravajućem društvu prije pokretanja ovog spora bio nužan kako bi se smanjio broj sporova na sudu te time lakše postigao sporazum oko odštetne odgovornosti i visine naknade štete. Slijedom navedenog, iako tužitelju to nije bila zakonska obveza, odnosno podnošenje prigovora nije uvjet za pokretanje parničnog postupka, tužitelj je podnio prigovor tuženiku smatrajući da će time izbjeći spor. Žalitelj se poziva i na članak 3. stavak 4. Zakona o mirnom rješavanju sporova koji propisuje da će se radi ostvarenja svrhe tog zakona poticati i ohrabrivati korištenje postupaka mirnog rješavanja sporova. Slijedom navedenog, tužitelj (koji je uspio u sporu) smatra da je i njegov prigovor upućen tuženiku u cijelosti opravdan te je jasno da je predmetni prigovor tužitelja upućen tuženiku u cilju mirnog rješavanja spora. Žalitelj predlaže drugostupanjskom sudu da uvaži tužiteljevu žalbu te preinači pobijano rješenje uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 62,50 EUR uvećanog za sudske pristojbe na žalbu i rješenje u iznosu od 53,08 EUR.

2.2. Odgovori na obje žalbu nisu podneseni.

3. Obje žalbe stranaka nisu osnovane.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Između stranaka nije sporno da se 28. ožujka 2025. dogodila prometna nezgoda u kojoj je nastala šteta na vozilu reg. oznake [registarska oznaka] u vlasništvu oštećenika AC, kao i da je tu štetu prouzrokovao vozač vozila koje je osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 8105664613. Jednako tako, između stranaka je nesporna i činjenica da se oštećenik obratio tuženiku odštetnim zahtjevom 31. ožujka 2025. te da je tuženik postupajući po tom zahtjevu ocijenio da je taj zahtjev osnovan te isplatio oštećeniku iznos od 2.103,85 EUR. Međutim, budući da je tužitelj izvršio popravak vozila oštećenika te je za taj popravak izdao račun broj 638/01/02 u iznosu od 2.772,15 EUR (od čega se iznos od 86,12 EUR odnosi na dodatne radove koji nisu u vezi sa štetnim događajem), tužitelj smatra da ukupna šteta na vozilu oštećenika iznosi 2.685,73 EUR pa s obzirom na to da tuženik kao osiguratelj štetnika nije u cijelosti podmirio štetu, to je u ovom parničnom postupku sporno da li tužitelj osnovano potražuje preostalu štetu u iznosu od 581,88 EUR – ovo stoga jer je oštećenik Ugovorom o ustupanju tražbina radi ispunjenja od 14. svibnja 2025. sa str. 7. -8. spisa preostali iznos potraživanja naknade štete prema tuženiku od 581,88 EUR prenio na tužitelja.

4.1. Nadalje, nesporna je činjenica da se sporna razlika u cijeni popravka odnosi na razliku cijene rada limara i lakirera koju je tužitelj fakturirao računom - otpremnicom broj 638/01/02 sa str. 19. spisa u iznosu od 43,00 EUR/sat uvećan za porez na dodanu vrijednost sukladno svom Cjeniku sa str. 23. spisa koji je u primjeni od 7. siječnja 2025. i cijene za koju tuženik smatra da je primjerena cijena rada limara i lakirera (24,00 EUR/sat uvećan za porez na dodanu vrijednost); pri tome, sama količina utrošenih radnih sati za popravak vozila (15,10 sati limara i 9,40 sati lakirera) između stranaka nije sporna jer ta količina proizlazi i iz tužiteljeva računa/otpremnice broj 538/01/02 od 6. svibnja 2025. sa str. 19. spisa i iz tuženikova izvida štete broj 250510511619/2 sa str. 18. spisa.

4.2. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja smatrajući (kao i u žalbi) da se oštećenik dužan pridržavati općih načela obveznih odnosa iz članaka 5. i 10. Zakona o obveznim odnosima što znači da je oštećenik mogao popraviti vozilo u servisima u kojima bi cijena popravka bila manja od one propisane tužiteljevim Cjenikom, a k tome se tuženik pozvao i na tužiteljeve račune-otpremnice broj 43/01/02 od 15. siječnja 2024. broj 880/01/02 od 5. kolovoza 2024. i broj 278/01/01 od 21. lipnja 2024. prema kojima je tužitelj različito zaračunavao cijenu sata rada limara i lakirera od one iz Cjenika od 7. siječnja 2025. (37,00 EUR, 28,00 EUR i 57,50 EUR, sve uvećano za porez na dodanu vrijednost), između stranaka je sporno da li tužitelj osnovano potražuje naknadu štete na ime preostale cijene popravka vozila oštećenika AC.

4.3. Naime, budući da je AC kao ustupitelj u smislu odredbe članka 80. Zakona o obveznim odnosima prenijela tužitelju kao primatelju potraživanje kojeg je AC imala prema tuženiku kao dužniku i to u iznosu od 581,88 EUR (ovo proizlazi iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja sa str. 7. -9. spisa), to je tužitelj u odnosu na (ovdje) utuženu tražbinu u iznosu od 581,88 EUR s pripadajućim kamatama (članak 81. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima) u ovom sporu aktivno građansko pravo legitimiran potraživati od tuženika utuženi iznos s pripadajućim kamatama.

5. Prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju neplaćeni dio štete nastale na vozilu oštećenika AC u iznosu od 581,88 EUR s pripadajućim kamatama. Naime, tuženik neosnovano osporava visinu štete koja odgovara iznosu naknade za obavljene tužiteljeve radove koji su bili potrebni da bi se vozilo oštećenika dovelo u stanje prije nastanka oštećenja na tom vozilu – zapravo cijene sata limara i lakirera u iznosu od 43,00 EUR (uvećane za porez na dodanu vrijednost) koja je fakturirana tužiteljevim računom/otpremnicom broj 638/01/02 od 6. svibnja 2025. i koja je u skladu s tužiteljevim cjenikom od 7. siječnja 2025. sa str. 23. spisa. Premda je tuženik u odgovoru na tužbu smatrao da je tržišna cijena (zapravo, naknada) sata rada limara i lakirera niža od one koju je tužitelj fakturirao računom broj 638/01/02, te je u prilogu tog odgovora na tužbu dostavio račune SC, vl. obrta za usluge [obrt], Auto Keko d.o.o. i Autopoint d.o.o. (str. 90.-92. spisa), tuženik u ovom sporu (suprotno svojim žalbenim navodima) nije dokazao da je prethodno uputio oštećenika da obavi popravak u nekim od tih servisa, a k tome kako to i tužitelj navodi u tužbi, oštećenik može slobodno odabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo; uostalom, to proizlazi i iz mišljenja Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034-08/18-01/093, Ur.broj: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. sa str. 24. -27. spisa koju je tužitelj dostavio uz tužbu. Osim toga, tuženikovo pozivanje u odgovoru na tužbu na račune tužitelja broj 43/01/02 od 15. siječnja 2024. broj 880/01/02 od 5. kolovoza 2024. i broj 278/01/01 od 21. lipnja 2024. nemaju nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke – ovo iz razloga jer su ti računi izdani tijekom 2024. godine, to jest prije nego što je tužitelj svojim Cjenikom od 7. siječnja 2025. odredio cijenu sata rada limara i lakirera, a što pravilno ističe i prvostupanjski sud u točkama 17. i 18, obrazloženja pobijane presude (str. 5. presude odnosno str. 113. spisa).

5.1. Prema tome, oštećenik svoje vozilo može popraviti u servisu za popravak vozila po svom izboru. Međutim, budući da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je prije nego što je oštećenica AC s tužiteljem sklopila ugovor o djelu obavijestio tu oštećenicu o „tržišnojˮ cijeni sata rada limara i autolakirera koju tuženik priznaje (neovisno o tome što je u tuženikovu izvidu štete sa str. 18. spisa navedena cijena sata rada limara i lakirera od 24,00 EUR), to je oštećenica s tužiteljem sklopila ugovor o djelu kojim je ugovorena cijenu sata tog rada od 43,00 EUR (uvećanog za porez na dodanu vrijednost). Prema tome, sama činjenica da tuženik nije pravovremeno obavijestio oštećenika o tome da mu tuženik neće priznati cijenu sata rada višu od 24,00 EUR (uvećanu za porez na dodanu vrijednost) ne ukazuje na postupanje oštećenika protivno odredbi članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima time što je oštećenik ugovorio cijenu tog rada od 43,00 EUR uvećanu za porez na dodanu vrijednost, već je upravo tuženik odgovoran za taj eventualni propust obavještavanja oštećenika o tome da (eventualna) tržišna cijena rada iznosi upravo 24,00 EUR, a ne 43,00 EUR prema tužiteljevu cjeniku i računu - otpremnici broj 638/01/02 od 6. svibnja 2025.

6. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

7. Jednako tako, neosnovana je i tužiteljeva žalba protiv rješenja o troškovima postupka sadržanim u presudi kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova u iznosu od 125,00 EUR s pripadajućim kamatama, a koji se odnosi na trošak prigovora kojeg je tužitelj podnio tuženiku 15. svibnja 2025. (str. 13. - 14. spisa), to jest prije pokretanja ovog spora podnošenjem tužbe 28. svibnja 2025. Naime, uvažavajući sve tužiteljeve žalbene navode da je tužiteljevo podnošenje prigovora prije pokretanja ovog spora bilo učinjeno s ciljem da do ovog spora (pred sudom) ne dođe, ovaj sud napominje da ta radnja tužitelja nije učinjena u ovom parničnom postupku. Osim toga, u konkretnom predmetu se ne radi ni o troškovima koji su nastali u postupku osiguranja dokaza koje bi troškove tužitelj (iznimno) mogao ostvarivati kao dio parničnih troškova prema članku 168. stavku 2. Zakona o parničnom postupku. Prema tome, upravo zbog toga što podnošenje prigovora od 15. svibnja 2025. nije postupovna radnja koja je poduzeta u ovom sporu, to tužitelj neosnovano potražuje trošak za tu radnju. Zato je prvostupanjski sud pravilno odbio zahtjev tužitelja kojim je potraživao naknadu troška za tu postupovnu radnju uvećan za porez na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 125,00 EUR.

7.1. Stoga je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu točku III. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 16. lipnja 2026.

Sudac

Nevenka Baran