Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kžm-23/2026-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu prema maloljetnom LĆ, zbog kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom – iz članka 117. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj: Km-94/24-19 od 09. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba maloljetnog LĆ kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem, na temelju članka 7. u vezi članka 10. stavak 2. točke 1., 8. i 11. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj: 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. – dalje u tekstu: ZSM/11) maloljetnom LĆ je zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesnom ozljedom – iz članka 117. stavak 1. KZ/11 izrečena odgojna mjera posebnih obveza da se ispriča oštećeniku, da se uključi u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalnog ili ekološkog značenja u trajanju od 120 sati u razdoblju od 6 (šest) mjeseci, te da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade.
2. Na temelju članka 89. stavak 1. ZSM/11 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
3. Protiv tog rješenja žalbu je podnio maloljetnik putem branitelja Ivice Marinca, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje na način da maloljetnika oslobodi krivnje jer opisano djelo nije kazneno djelo, a podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku .
4. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP u vezi sa člankom 3. ZSM/11., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu.
5. Žalba maloljetnika nije osnovana.
6. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP maloljetnik obrazlaže na način da je prvostupanjski sud njegov iskaz, te iskaze djeteta žrtve AĆ i svjedokinje djeteta ĐĆ pogrešno interpretirao u pobijanom rješenje, jer oni nisu sukladni sadržaju njihovih iskaza koji su zabilježeni na snimci ispitivanja žrtve i svjedokinje i zapisniku o raspravi od 04. ožujka 2025. na kojem je maloljetnik iznio obranu, radi čega smatra da se pobijano rješenje ne može ispitati , jer o odlučnim činjenicama koje se odnose na okolnost od koga je maloljetnik uzeo mobitel, od žrtve AĆ ili od svjedokinje ĐĆ i isti bacio, postoji znatna proturječnost između onoga što je navedeno u razlozima rješenja pod točkama 4., 7.2. i 7.3. i samih njihovih iskaza.
7. Iako je u pobijanom rješenju prvostupanjski sud različito interpretirao iskaz maloljetnika, žrtve AĆ i svjedokinje ĐĆ pod točkama 4.1., 7.2. i 7.3. obrazloženja u odnosu na njihove iskaze koji su zabilježeni u zapisniku i na snimci ispitivanja, nije u pravu maloljetnik da se zbog toga pobijano rješenje ne može ispitati. Naime, nije u pravu maloljetnik da je odlučna sporna činjenica od koga je maloljetnik uzeo mobitel, da li od žrtve AĆ ili od svjedokinje ĐĆ, jer maloljetnik ne osporava da je mobitel uzeo i bacio u stražnji dio vozila, već osporava namjeru da je mobitel bacio u namjeri da ozljedi žrtvu. Kada se ima u vidu da je prvostupanjski sud analizirajući i ocjenjujući provedene dokaze jasno naveo koje sporne činjenice i na temelju kojih dokaza je utvrdio pod točkama 8.2. do 8.11. onda jasno proizlazi da se pobijano rješenje može ispitati i da o odlučnim činjenicama nema proturječja. Zbog navedenog žalba maloljetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP nije osnovana.
8. Nije u pravu maloljetnik da je pobijanim rješenjem pogrešno utvrđeno činjenično stanje te da je prvostupanjski sud pod točkom 10. izveo pogrešan zaključak da je maloljetnik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavak 1. KZ/11. Protivno navedenim žalbenim prigovorima prvostupanjski je sud na temelju, u bitnome suglasnih, iskaza žrtve AĆ i svjedokinja ĐĆ i CĆ koje su bile neposredni očevici događaja utvrdio dinamiku događaja, inkriminirane radnje maloljetnika i način nastanka tjelesne ozljede na licu žrtve AĆ, a njihovi iskazi uklapaju se u utvrđenja liječnika vještaka o nastalim ozljedama, koje dokaze je ispravno ocijenio vjerodostojnim. Osnovano je otklonio obranu maloljetnika da nije imao namjeru ozlijediti žrtvu s obzirom da je mobitel bacio u skučenom prostoru vozila u neposrednoj blizini žrtve, pa način i okolnosti pod kojima je bacio mobitel ukazuju da je postupao s namjerom ozljeđivanja žrtve, kako je to pravilno ocijenio i zaključi prvostupanjski sud. Slijedom navedenog činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, radi čega žalba maloljetnika zbog navedene žalbene osnove nije prihvaćena.
9. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. ZKP maloljetnik nalazi u okolnosti da kazneno djelo za koje se on tereti nije kazneno djelo jer se u kaznenopravnom smislu u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu koje ne opravdava kazneni progon maloljetnika. Smatra da je oštećenje zdravlja AĆ minorno, jer krvni podljev uz razderotinu ne predstavlja ranu otvorenog tipa koja bi predstavljala tjelesnu ozljedu koja bi opravdavala kazneni progon osobe koja bi ju prouzrokovala, pri čemu je liječnik vještak (list 25-27 spisa) zaključio da se radi o najlakšoj ozljedi koja je nastala samo jednim udarcem, silom slabog do srednjeg intenziteta i nije rezultirala posljedicama u vidu naruženja žrtve.
10. Nije u pravu žalitelj da je liječnik vještak zaključio da se radi o „najlakšoj ozljedi“ kako se to pogrešno navodi u žalbi, već iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka proizlazi da je žrtva u događaju dana 27. travnja 2024. zadobila ozljedu u vidu krvnog podljeva ispod desnog oka uz ranu razderotinu, koja je po kvalifikaciji tjelesna ozljeda, a ista je nastala udarcem tupo tvrdog sredstva, te je mogla nastati udarcem stisnutom šakom i bačenim mobitelom, a za njen nastanak bio je potreban jedan udarac, zadan silom slabog do srednjeg intenziteta. Neovisno o tome što navedena ozljeda nije rezultirala posljedicama u vidu naruženja žrtve i što se u sudskomedicinskom smislu radi o tjelesnoj ozljedi, suprotno tvrdnjama žalbe, ovdje nije riječ o beznačajnom djelu u smislu članka 33. KZ/11.
11. Naime, da bi bila riječ o beznačajnom djelu u smislu članka 33. KZ/11 moraju biti kumulativno ispunjenje slijedeće pretpostavke: da je stupanj krivnje počinitelja nizak, da posljedica nije bilo ili su neznatne i da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. U konkretnom slučaju stupanj krivnje maloljetnika nije nizak jer je postupao s namjerom da tjelesno povrijedi žrtvu. Posljedice za žrtvu nisu neznatne jer se radi o tjelesnoj ozljedi lica u neposrednoj blizini oka, koje ozljeđivanje je uzrokovalo bol i krvarenje čime su žrtvi nanesene fizičke i emotivne patnje uslijed čega je žrtva plakala i bila vidno uznemirena i ustrašena, kako je to utvrđeno na temelju iskaza ispitanih svjedoka koji su opisivali stanje žrtve nakon ozljeđivanja. Nije ispunjena niti treća pretpostavka, a to je da ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Naime, s obzirom na ponašanje maloljetnika na mjestu događaja i stupanj povrede zaštićenog dobra odnosno tjelesnog integriteta žrtve, te njegov odnos prema ozljeđivanju djevojke AĆ koji se očituje u izostanku bilo kakve samokritičnosti i uvida u neprimjerenost vlastitog ponašanja, jer se žrtvi niti u jednom trenutku nije ispričao zbog ozljede koju je uzrokovao, evidentno je da postoji potreba da se utvrdi kaznena odgovornost maloljetnika za počinjeno kazneno djelo, te potreba da se prema istom odgojno djeluje. Stoga, nije u pravu maloljetnik da je pobijanim rješenjem povrijeđen kazneni zakon u smislu članka 469. točka 1. ZKP jer su njegovim inkriminiranim ponašanjem ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 117. stavak 1. KZ/11, pri čemu nisu ispunjene pretpostavke iz članka 33. KZ/11.
12. S obzirom je maloljetnik podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona njegova žalba u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o maloljetničkoj sankciji, radi čega je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijano rješenje i u tom dijelu.
13. Prvostupanjski je sud, uvažavajući mišljenje stručnih osoba, maloljetniku izrekao odgojnu mjeru posebnih obveza da se ispriča žrtvi, da se uključi u rad humanitarnih organizacija ili u poslove komunalnog ili ekološkog značenja u trajanju od 120 sati u razdoblju od 6 (šest) mjeseci, te da se uključi u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade cijeneći osobne i obiteljske prilike maloljetnika, njegovu dob u vrijeme počinjenja kaznenog djela kada je imao 15 godina i nalazio se u razvojnoj fazi, da dulje vrijeme iskazuje poteškoće u ponašanju osobito u vidu neprihvaćanja autoriteta, probleme u školskom funkcioniranju i nedostatke radnih navika, te da je u obitelj u tretmanu nadležnog Hrvatskog zavoda za socijalni rad od 2018. tijekom kojeg su utvrđeni nedosljedni odgojni postupci roditelja, okolnost da roditelji, a osobito majka umanjuju značaj i težinu ponašanja maloljetnika i odgovornost prebacuju na druge osobe, zbog čega nesuradnja roditelja i maloljetnika sa stručnim osobama upućuje na zaključak da je prema maloljetniku potrebno djelovati kroz konkretne obveze koje će utjecati na razvoj odgovornosti i radne navike.
14. S obzirom na istaknute okolnosti pravilno je prvostupanjski sud prema maloljetniku primijenio posebnu obvezu da se ispriča žrtvi AĆ radi razvijanja empatije prema drugim osobama i svijesti o štetnosti i neprimjerenosti njegovog ponašanja , posebnu obvezu humanitarnog rada radi razvijanja radnih navika, odgovornosti i discipline, te posebnu obvezu psihosocijalnog tretmana u savjetovalištu za mlade radi utjecaja na njegovo ponašanje i razvoj socijalnih vještina te razvijanje njegove cjelokupne ličnosti te jačanje osobne odgovornosti, sve s ciljem suzdržavanja od ponovnog počinjenja kaznenih djela.
15. Slijedom navedenog, kako žalbom maloljetnika nisu osporena utvrđenja prvostupanjskog suda, niti je ovaj drugostupanjski sud našao povrede na koje, u smislu odredbe članka 494. stavak 4. ZKP pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu, 16. lipnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Gordana Mihela Grahovac
