Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-21/2024-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur. kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆA BOLNICA NOVA GRADIŠKA, Nova Gradiška, Josipa Jurja Strossmayera 17A, OIB: 71630358814, zastupanog po punomoćniku ĆĆ, dipl. iur., protiv tuženika ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Mišević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić j.t.d. iz Osijeka, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr- 37/2022-14 od 27. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 16. lipnja 2026.,

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr- 37/2022-14 od 27. listopada 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom pod točkom I. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju na ime naknade štete po osnovi troškova specijalizacije, isplati iznos od 35.820,89 €[1] / 269.892,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 981,15 €/ 7.392,51 kn, od 1. siječnja 2009.,

- na iznos od 6.636,14 €/ 50.000,00 kn, od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 6.636,14 €/ 50.000,00 kn, od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 6.636,14 €/ 50.000,00 kn, od 1. siječnja 2012.,

- na iznos od 6.636,14 €/ 50.000,00 kn, od 1. siječnja 2013.,

- na iznos od 6.636,14 €/ 50.000,00 kn, od 1. siječnja 2014.,

1 Prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 koji se odnosi na sve iskazane iznose u valutama EUR i HRK u ovoj odluci;

- na iznos od 1.659,04 €/ 12.500,01 kn, od 1. siječnja 2018.,

do isplate, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke presude tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu od 53.213,98 €/ 400.940,80 kn i to za 2014., 2015. i 2016., u iznosima od po 6.636,14 €/ 50.000,00 kn, za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 1. listopada 2017., u iznosu od 4.977,10 €/37.499,96 kn, za 2018., 2019., 2020. i 2021., u iznosima od po 6.636,14 €/50.000,00 kn, te za 2022., u iznosu od 1.783,90 €/13.440,81 kn, zajedno sa utuženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos glavnice. Točkom III. izreke je tuženik odbijen u cijelosti sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene odluke u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev ( točka I. izreke ), kao i dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom za naknadom parničnog troška ( točka III. izreke ), žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), ukazujući i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da ukine prvostupanjskom presudu i predmet vrati na ponovno suđenje uz dodjelu predmeta u rad drugom sucu. Potražuje i troškove žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnove naknade štete i troškova specijalizacije.

5. Ispitujući pobijanu presudu, drugostupanjski sud je utvrdio da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka proturječi razlozima presude te ne sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama potrebnima za procjenu osnovnosti tužbenog zahtjeva, pri čemu je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a).

6. Sud prvog stupnja je u sklopu provedenog postupka utvrdio:

- da je tužitelj 11. 8. 2008. sklopio sa Općom bolnicom u Novoj Gradiški ugovor o radu na određeno vrijeme, sa početkom rada 1. 8. 2008., radi obavljanja specijalizantskog staža iz pedijatrije i trajanjem do završetka specijalizacije,

- da je rješenjem nadležnog Ministarstva od 28. listopada 2008. (str. spisa 38-39), tuženiku odobrena specijalizacija iz pedijatrije, za glavnog mentora imenovana mu je mr.sc. ŽĆ dr.med., opisan je plan specijalizacije sa rasporedom i trajanjem praktičnog i teoretskog usavršavanja te određeno da je dužan provoditi odobrenu specijalizaciju i položiti specijalistički ispit najkasnije u roku od 6 mjeseci od uspješno završene specijalizacije,

- da su tužitelj i Opća bolnica Nova Gradiška, MB: 0602094, 12. 11. 2008. zaključili Ugovor o specijalizaciji Ur.broj: 01-4064/06 ( str. 30-33 spisa) kojom su ugovorili obveze tuženika kao specijalizanta ( čl. 2. ugovora) uz dužnost ostajanja tuženika na radu i naknadu direktne i indirektne štete bolnici ( čl. 2. toč. 11. ugovora),

- da su Aneksom ugovora o radu II od 21. prosinca 2009. (str. spisa 16), izmijenjeni čl. I., II. i III. Ugovora o radu od 11. kolovoza 2008., na način da su stranke ugovorile da Ugovor o radu sklapaju na neodređeno vrijeme od 21. prosinca 2009 .,

- da su tužitelj i Opća bolnica Nova Gradiška, MB: 0602094, 11. 10. 2011. potpisali Aneks Ugovora o specijalizaciji iz pedijatrije II. (str. spisa 35-36, u nastavku: Aneks II), na način da je u čl. 1., izmijenjen je naziv ugovora o specijalizaciji tako da se isti zove "Ugovor o međusobnim pravima i obvezama", te je izmijenjen čl. 2. toč. 11. Ugovora o specijalizaciji, vezano za ostanak na radu tuženika u svojstvu specijaliste nakon završene specijalizacije, i dodani su novi stavci koji glase:

"Specijalizant - specijalist koji jednostrano prekine specijalizaciju ili raskine ugovor prije nego što je završio specijalizaciju ili ne položi specijalistički ispit u roku kako je to predviđeno Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ili raskine ugovor o radu prije nego je odradio u Bolnici broj mjeseci koliko je trajala specijalizacija ili razmjerni dio neodređenog razdoblja specijalizacije, obavezan je isplatiti Bolnici iznos naknade štete koja ne može biti veća od 50% troškova specijalizacije, koja je utvrđena u skladu sa odredbom čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine 100/11)...“

- da tužitelj nije ispunio preuzetu obvezu u pogledu svladavanja programa specijalizacije i završetka iste, pri čemu se na traženje poslodavca u više navrata očitovao pa je tako dopisom od 8. 9. 2015. (str. spisa 44) obavijestio da će pokušati pojačanim intenzitetom učenja položiti završni ispit, dopisom od 11. 3. 2016. (str. spisa 45) je naveo da je savladavanje programa specijalizacije u tijeku, iako presporo s čime nije zadovoljan, te je predložio da mu se odobri šest mjeseci neplaćenog dopusta, dok je dopisom od 27. 11. 2017. (str. spisa 48), obavijestio da je bio u Ministarstvu zdravstva te dogovorio da će predati dokumentaciju na temelju koje će se odlučiti o produženju statusa specijalizanta i dovršetku specijalizacije,

- da je tuženik dopisom od 7. 3. 2022. ( str. 22. spisa ) otkazao ugovor o radu tužitelju koji je potom 14. 3. 2022. ( str. 23 spisa ) donio Odluku o prestanku ugovora o radu s datumom 7. travnjem 2022.,

- da je rješenjem Ministarstva zdravstva [broj], [broj] od 19. 9. 2022. (str. spisa 92-93), utvrđeno da je tuženiku s danom 7. travnja 2022., prestalo pravo na obavljanje specijalizacije iz pedijatrije za potrebe tužitelja, a temeljem odredbe čl. 17. st. 1. toč. 1. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16-ispravak, 6/17, 89/17 - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske),

- da je temeljem iskaza svjedokinje ŽĆ u bitnom utvrđeno da je bila imenovana kao glavni mentor tuženiku od 28. 10. 2008. do 19. 10. 2020. kada je to prestala biti na traženje tužitelja, da je tuženik za čitavo vrijeme specijalističkog staža položio samo dva od predviđenih 13 ili 15 ispita, pri čemu je sa tuženikom uspješno surađivala,

- da je temeljem iskaza svjedokinje PĆ u bitnom utvrđeno da tuženik nije nikada radio kao specijalist kod tužitelja, već kao specijalizant što znači da je bio pod nadzorom liječnika specijaliste, pri čemu je najčešće radio upravo pod nadzorom svjedokinje, da se tuženik nije nikada žalio na razloge uslijed kojih nije završio specijalizaciju a na poticanje svjedokinje da završi specijalizaciju nije nikada ozbiljno odgovorio već se samo šalio,

- da je tuženik saslušan kao svjedok u bitnom iskazao da obveze koje je preuzeo u pogledu specijalizacije nije proveo jer je bio onemogućen zbog toga što je bio povučen na rad kod tužitelja i matičnu ustanovu svakog ljeta, da se nakon 2012. više nije vraćao na specijalizaciju u Zagreb, da je posao pedijatra radio 13,5 godina, da je točno kako je radio pod nadzorom specijaliste, da ga je poslodavac zvao da dođe na dogovor vezano za povrat troškova specijalizacije što je odbio, da je bio svjestan da će ako ne dovrši specijalizaciju i ne položi specijalistički ispit, biti u obvezi naknaditi štetu, da je dao otkaz 2022. te se zaposlio u [obrt] [adresa], Bjelova rsko- bilogorska županija, kao liječnik opće medicine.

7.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a polazeći od spornog pitanja da li je tuženik u obvezi tužitelju platiti naknadu štete na ime troškova specijalizacije, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao kako tuženik nije ispunio preuzete obveze u pogledu svladavanja programa specijalizacije iz pedijatrije, slijedom čega mu je dužan naknaditi štetu, a kako je u vrijeme sklapanja ugovora na snazi bila Odluka o iznosu troškova specijalizacije („Narodne novine“ 133/11, dalje: Odluka/11) od 8. studenog 2011., koja je donesena na temelju odredbe č l. 139. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11) i čl. 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“ 100/11: dalje: Pravilnik/11), kojim je bilo propisano da trošak specijalizacije po godini specijalističkog usavršavanja iznosi 100.000,00 kn neto, obzirom da tuženik nije izvršio preuzete obveze jer je raskinuo ugovor o radu prije nego što je završio specijalizaciju, niti položio specijalistički ispit, a obvezao se tužitelju da će mu u tim slučajevima isplatiti naknadu štete koja ne može biti veća od 50% troškova specijalizacije utvrđenih po godini specijalističkog usavršavanja u iznosu od 100.000,00 kn, to prvostupanjski sud smatra da tužitelj osnovano od tuženika na ime naknade štete potražuje iznos od 50% troškova specijalizacije utvrđen odredbom čl. 12. Pravilnika/11 odnosno Odlukom/11.

7.2. Prilikom zauzimanja stajališta o osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud ističe da takva obveza postoji neovisno od činjenice da je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017., ukinuo čl. 11., 11.a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16, 6/17), kao i čl. 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (Narodne novine 62/16 i 69/16), budući su temeljem Ustavne odluke oni prestali važiti 31. prosinca 2017., pa je predmetni ugovor o međusobnim pravima i obvezama između stranaka odnosno Aneks II, važio i proizvodio učinke do 31. 12. 2017. a ukidanje odredbi Pravilnika/11 nema retroaktivan učinak.

7.3. Kako je tuženik svjesno, slobodno i ozbiljno u skladu sa odredbom čl. 249. st. 3. ZOO dao izjavu volje u pogledu preuzetih obveza koje nije izvršio, a Aneksom II. od 11. 10. 2011., se obvezao tužitelju na ime troškova specijalizacije po godini specijalističkog usavršavanja naknaditi iznos od 6.636,14 €/ 50.000,00 kn ( za svaki mjesec trajanja specijalizacije 553,01 €/ 4.166,67 kn, a po danu iznos od 18,43 €/ 138,89 kn), to prvostupanjski sud tužitelju dosuđuje novčani iznos od 35.820,89 € za dio 2008., 2009., 2010., 2011., 2012., 2013. i dio 2017. godine, sa zakonskim zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni godišnji iznos teku od prvog siječnja sljedeće godine, dok u odnosu na period od 2014. do 2017. odbija tužbeni zahtjev jer je u tom periodu Opća bolnica Nova Gradiška bila pripojena Općoj bolnici Dr. Josip Benčević Slavonski Brod, a za period nakon 31. 12. 2017. zahtjev odbija jer tužitelj nije dokazao koliko iznosi visina naknade štete za to razdoblje u kojem više nisu bile na snazi odredbe Pravilnika/11.

8. Tuženik u žalbi protiv dijela prvostupanjske odluke kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odluke o troškovima postupka ( toč. I. i III. odluke) u bitnom iznosi žalbene navode koji se sadržajno odnose na:

- osporavanje tvrdnje iz toč. 19. obrazloženja pobijane odluke ( da tuženik nije dokazao da je obavljao bilo kakav rad izvan programa i plana specijalizacije ) budući je tuženik u period za koji je dosuđena naknada štete, zapravo radio kod tužitelja, u odnosu na koju činjenicu je predložio i određene dokaze koje prvostupanjski sud nije prihvatio,

- smatra da je u pogledu same aktivne legitimacije tužitelja donesena odluka proturječna stanju spisa i dokazima koji se u njemu nalaze te je tuženik već u odgovoru na tužbu iznio tvrdnju i prigovor da je ugovor o specijalizaciji sklopljen od strane OB Nova Gradiška MB: 0602094, te da tužitelj OB Nova Gradiška MB:03019072 nije dokazao da je pravni sljednik ustanove koja je sa tuženikom sklopila ugovor o specijalizaciji, poglavito kada i prvostupanjskom sudu nije sporno da je OB Nova Gradiška MB: 0602094 prestao postojati 2014., a njegova prava i obveze su do 2017. prešle na drugu pravnu ustanovu i univerzalnog sukcesora,

- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 230., 214. i 241. ZOO u svezi čl. 2. Aneksa II u pogledu zastare potraživanja i njezina prekida, a iz razloga jer se specijalizacija trebala završiti u periodu 48 + 6 mjeseci odnosno do 6. svibnja 2013., pa je bolnica mogla već od tog trenutka potraživati naknadu štete od tuženika jer su ugovorili da do toga dolazi između ostalog i iz razloga ako ne položi specijalistički ispit u roku predviđenom pravilnikom, pa je zastara nastupila još 7. svibnja 2016, te se kao takva ne može niti prekinuti 6 godina kasnije,

- da prvostupanjski sud nije naveo temeljem kojih odredbi zakona je dosudio naknadu štete pa da nije jasno da li je riječ o naknadi obične štete, izmakle koristi ili neimovinske štete,

- da prvostupanjski sud nepravilno zaključuje da rok za završetak specijalizacije nije izričito ugovoren kao bitan sastojak ugovora,

- da je pogrešno primijenjena odredba čl. 29. ZOO u pogledu tijeka zatezne kamate budući da iz odredbe čl. 2. toč. 11. Aneksa II ugovora, koji bi zapravo trebao predstavljati pravnu osnovu zahtjeva, proizlazi da plaćanje zatezne kamate nije ugovoreno, pa bi takva obveza za tuženika mogla nastati samo nakon pada u zakašnjenje, pa zatezna kamata nije mogla biti dosuđena od 2009., 2010. niti 2011. godine,

- da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio visinu štete, jer je odredbom čl. 2. toč. 11. Aneksa II ugovoreno da je tuženik obvezan bolnici isplatiti iznos naknade štete, koji ne može biti veći od 50% troškova specijalizacije, kako je utvrđena čl. 12. Pravilnika/11, iz čega proizlazi da je obveza naknade štete ugovorena u neodređenom, ali odredivom iznosu, a prvostupanjski sud je pogrešno tumačio da je naknada štete ugovorena kao odrediva i to u visini od 50% troškova propisanih čl. 12. Pravilnika/11, koji je osim toga 31. 12. 2017. ukinut od strane Ustavnog suda RH, kao neustavan,

- da nije pravilno cijenjena okolnost da je tuženik ostao bez mentora ( ŽĆ ) na traženje tužitelja, uslijed čega čak niti teoretski nije mogao završiti specijalističko usavršavanje, a obveza odrediti glavnog mentora specijalizantu je na poslodavcu ( čl. 3. Ugovora o specijalizaciji),

- da je prvostupanjski sud povrijedio materijalno pravo odlukom o troškovima postupka.

9. Razmatrajući tako iznesene žalbene navode tuženika ovaj drugostupanjski sud je utvrdio pravilnim stajalište tuženika u pogledu postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka propisanih odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a koje su utjecale na pravilnost i zakonitost odluke u pobijanom dijelu.

10. U postupku nije sporno da je tuženik 12. 11. 2008. zaključio sa Općom bolnicom Nova Gradiška, MB: 0602094, Ugovor o specijalizaciji kojom su ugovorene obveze tuženika kao specijalizanta te bolnice kao poslodavca.

11. Također, nije sporno da tuženik nije ispunio obveze u pogledu sklopljenog ugovora o specijalizaciji na način da bi svladao program specijalizacije i položio specijalistički ispit iz dodijeljenog područja, kao niti činjenica da mu je ugovor o radu prestao odlukom poslodavca s datumom 7. travnjem 2022., a nakon što je sam tuženik otkazao ugovor o radu dopisom od 7. 3. 2022., pri čemu je iz iskaza tuženika utvrđeno da je radni odnos nastavio kao liječnik opće medicine u Domu zdravlja u Velikom Grđevcu, Bjelovarsko-bilogorska županija.

12. U odnosu na žalbene razloge nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, valja ukazati da je tuženik takve prigovore isticao u postupku polazeći od činjenice da je ugovor o radu i specijalizaciji sklopio sa poslodavcem Općom bolnicom Nova Gradiška, MB: 0602094, različitom od sadašnjeg poslodavca Opće bolnice Nova Gradiška MB:030190732, pri čemu je prvotni poslodavac brisan iz sudskog registra 17. 2. 2014. radi pripajanja Općoj bolnici Dr. Josip Benčević Slavonski Brod, u čijem sastavu je bio do 18. 7. 2017..

13. Prvostupanjski sud se u odnosu na takav prigovor osvrće u točkama 8. i 8.1. obrazloženja pobijane odluke, pri čemu navodi da je temeljem povijesnog izvadka iz sudskog registra ( koji kao takav nije naveden u pobrojanim dokazima pod točkom 5. obrazloženja ) utvrdio kako je prvotni poslodavac Opća bolnica Nova Gradiška, Odlukom Vlade RH od 18. 12. 2013., pripojena Općoj bolnici Dr. Josip Benčević Slavonski Brod sa danom 1. 1. 2014., i u čijem sastavu je bila do 30. rujna 2017., za koje vrijeme je Opća bolnica Nova Gradiška bila brisana iz sudskog registra Trgovačkog suda u Osijeku-Stalna služba u Slavonskom Brodu, rješenjem broj Tt- 14/333-2 od 23. siječnja 2014., pa nije postojala kao pravni subjekt u tom razdoblju. Nadalje, navodi da je sadašnja Opća bolnica Nova Gradiška osnovana u skladu sa kogentnim odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" broj: 150/08, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 22/14, 154/14 i 70/16 - dalje ZZZ) dana 1. 10. 2017., pa je i tuženik od tog dana ponovno postao radnikom te bolnice, uslijed čega odbija tužbeni zahtjev za vremenski period od 1. 1. 2014. do 30. 9. 2017. jer da tada tuženik nije bio zaposlenik tužitelja već Opće bolnice Dr. Josip Benčević Slavonski Brod.

14. Iako je prvostupanjska odluka u tom odbijajućem dijelu stekla status pravomoćnosti ( uslijed činjenice da protiv tog dijela nije uložena žalba ), pravilno tuženik ističe da je pobijana presuda u odnosu na dio potraživanja prije 1. 1. 2014. proturječna iznesenim razlozima presude. Ovo stoga jer iz provedenog dokaznog postupka nije vidljiv pravni slijed između tužitelja i Opće bolnice Nova Gradiška, MB: 0602094 ( sa kojom je tužitelj sklopio ugovor o specijalizaciji) i za koju sam prvostupanjski sud utvrđuje da je prestala postojati kao pravni subjekt te je brisana iz sudskog registra 23. 1. 2014.. Kako prvostupanjski sud utvrđuje da sadašnji tužitelj nije bio pravni sljednik poslodavca tuženika u periodu od 1. 1. 2014. do 30. 9. 2017. (Opće bolnice Dr. Josip Benčević Slavonski Brod), to u sadašnjoj fazi nije razvidna i nedvosmisleno utvrđena veza između tužitelja i pravne osobe sa kojom je tužitelj sklopio ugovor o specijalizaciji te bio u radnom odnosu prije 1. 1. 2014., a kako pravilno ukazuje tuženik.

15. Nadalje, u odnosu na samu pravnu osnovu potraživanja ( naknada štete po osnovi povrata troškova specijalizacije), odlučno je da su tuženik i Opća bolnica Nova Gradiška, MB: 0602094, kao poslodavac, sklopili 11. 10. 2011. Aneks II kojim je izmijenjen čl. 2. toč. 11. Ugovora o specijalizaciji, i koji glasi:

16. Polazeći od toga da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredbi se ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava ( čl. 319. st. 1. i 2. ZOO), ovaj drugostupanjski sud pronalazi da su stranke odredbom čl. 2. toč. 11. Aneksa II jasno i razumljivo ugovorile obvezu tuženika da bolnici plati naknadu štete u 4 alternativna slučaja neovisna jedan o drugom, i to (1) ako tuženik jednostrano prekine specijalizaciju ili (2) ako raskine ugovor prije nego što je završio specijalizaciju ili (3) ako ne položi specijalistički ispit u roku kako je to predviđeno Pravilnikom ili (4) raskine ugovor o radu prije nego je odradio u Bolnici broj mjeseci koliko je trajala specijalizacija ili razmjerni dio neodređenog razdoblja specijalizacije.

17. Kako iz prvostupanjskog postupka proizlazi te nije sporno da je tuženik raskinuo ugovor o radu na način da je 7. 3. 2022. dostavio poslodavcu otkaz ugovora o radu ( str. 21 spisa), kao što također nije sporno niti to da nije ispunio obvezu u pogledu završetka specijalizacije, to iz navedenog proizlazi osnovanost drugog ugovorenog uvjeta za nastankom štete sukladno odredbi čl. 2. toč. 11. Aneksa II ugovora, a kojim je ugovorena obveza tuženika na naknadu štete ako „…raskine ugovor prije nego što je završio specijalizaciju…“.

18. U tom smislu valja ukazati da tuženik u žalbenim navodima ( str. 6 žalbe ) navodi da je bolnica prema tuženiku mogla potraživati naknadu štete u tri slučaja ( ako prekine specijalizaciju, ne položi specijalistički ispit u roku ili raskine ugovor prije završetka radne obveze ), pri čemu očigledno izostavlja upravo razlog koji je u konkretnom slučaju ispunjen i dovodi do obveze tuženika na naknadu štete .

19. Nadalje, kako je ugovor o specijalizaciji sklopljen 12. 11. 2008. a tuženik je bio zaposlen do 7. 4. 2022., isti u žalbi iznosi stajalište da se specijalizacija trebala završiti u periodu 48 + 6 mjeseci odnosno do 6. svibnja 2013., i koji period povezuje sa trenutkom u kojem je tužitelj osnovano već mogao potraživati naknadu štete , a nakon čega to povezuje sa istaknutim prigovorom zastare.

20. U odnosu na navedeno valja ukazati da je u spis dostavljeno rješenje nadležnog Ministarstva zdravstva od 19. 9. 2022. (str. spisa 92-93) iz kojeg proizlazi da je to upravno tijelo utvrdilo kako je tuženiku prestalo pravo na obavljanje specijalizacije iz pedijatrije za potrebe tužitelja, s danom 7. 4. 2022.. Također, tužitelj je dostavio niz dopisa iz kojih proizlazi da je tuženik 2015., 2016. i 2017. na traženje poslodavca obavještavao o tome da će pokušati pojačanim intenzitetom položiti završni ispit te da je bio u Ministarstvu i dogovorio da će predati dokumentaciju na temelju koje će se odlučiti o produženju statusa specijalizanta i dovršetku specijalizacije.

21. Stoga iz tako provedenih dokaza, protivno stajalištu tuženika, proizlazi da je njegovo pravo na obavljanje specijalizacije iz pedijatrije za potrebe tužitelja prestalo upravo temeljem odluke nadležnog upravnog tijela s danom 7. 4. 2022..

22. Međutim, osnovano tuženik u žalbi upire na tvrdnju o proturječnosti prvostupanjske odluke u pogledu visine dosuđene naknade štete.

23. Naime, pravna osnova tužiteljeva zahtjeva prije svega proizlazi iz odredbe čl. 2. toč. 11. Aneksa II ugovora kojom je propisana obveza tuženika da u slučaju ispunjenja jednog od četiri uvjeta ( između kojih i raskida ugovora prije završetka specijalizacije ) isplati bolnici iznos naknade štete, koja ne može biti veća od 50% troškova specijalizacije, kako je utvrđena u skladu sa odredbom čl. 12. Pravilnika/11.

24. Pravilno tuženik ističe kako iz navedene ugovorne odredbe ne proizlazi da bi tražbina naknade štete bila određena i upravo u visini koju je prvostupanjski sud dosudio i koja odgovara iznosu od 50% troškova specijalizacije propisane odredbom čl. 12. Pravilnika/11, budući da je odredbom čl. 2. toč. 11. Aneksa II ugovoreno da ona „..ne može biti veća od 50%... iz čega proizlazi da je tako ugovorena visina odrediva, ali na način da je određen najviši iznos od 50% troškova specijalizacije kako su tada bili propisani.

25. U tom smislu je zaključak prvostupanjskog suda iznesen u točci 21.1. obrazloženja pobijane odluke ( da se tuženik Aneksom II obvezao tužitelju na ime troškova po godini specijalizacije usavršavanja naknaditi iznos od 6.636,14 eura / 50.000,00 kn ) proturječan čl. 2. toč. 11. Ugovora koji prvostupanjski sud citira ( točka 19.1. obrazloženja ) i činjenici da je istim ugovoreno kako iznos naknade štete ne može biti veći od tog iznosa ali ne i da iznosi upravo toliko.

26. Dakle, izričaj u sklopu ugovora prema kojem iznos štete ne može biti viši od određenog iznosa, ne dovodi automatski do prava na naknadu najviše ugovornog iznosa, već ostavlja mogućnost da naknada štete bude utvrđena i u nižem iznosu od tako predviđenog.

27. Kako su stranke ugovorile obvezu tuženika da pod određenim uvjetima naknadi štetu ne višu od 6.636,14 eura / 50.000,00 kn, a prvostupanjski sud je dosudio taj iznos polazeći od tvrdnje da se tuženik obvezao platiti upravo takav najviši iznos, to osnovano tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda u pogledu visine dosuđene naknade štete.

28. Razmatranje odlučnog pitanja visine naknade štete po osnovi troškova specijalizacije, u postupku poput konkretnog, polazi i od sada već ustaljenog pravnog stajališta prema kojemu bruto plaća ne može predstavljati niti ulaziti u troškove specijalizacije ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-II-187/2015 i dr. od 11. 7. 2017) kao i stajališta da su troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije strogo odvojiva novčana kategorija koja nikako ne uključuje troškove koje bolnica (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, slijedom čega je u takvim okolnostima nužno utvrditi i dokazati kauzalitet između štetne radnje i posljedice i koji kauzalitet bi trebao biti razvidan u slučaju utvrđivanja odgovornosti štetnika za nastalu štetu ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-7441/2022 od 8. studenoga 2023.).

29. Također, Vrhovni sud RH je u odluci Rev-32/2024-3 od 15. 10. 2024. i Rev- 301/2023 od 25. 10. 2023. odgovorio vezano za prirodu naknade troškova specijalizacije na način da:

“U situaciji kada je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju prije završetka specijalizacije, a imajući u vidu pravno shvaćanje koje je izrazio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. (o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije, te da osim ugovora o međusobnim pravima i obvezama treba imati u vidu i sadržaj ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je podnositelj revizije sklopio s tuženikom i u njemu sadržana prava, kao i činjenicu da je specijalizant za vrijeme specijalističkog programa, osim što se educirao u izabranoj specijalizaciji, radio i obavljao poslove radnog mjesta izabranog specijaliste u funkciji rada i liječenja pacijenata), tuženik je dužan (kao posljedicu neizvršenja svoje ugovorne obveze) isplatiti naknadu štete tužitelju u visini troškova specijalizacije, pri čemu u visinu troškova same specijalizacije ne može biti uključena bruto plaća i ostale naknade vezane uz radni odnos, a koje je specijalizant primao tijekom trajanja specijalizacije u situaciji kad je specijalizant na ime primljene plaće pružio rad kao ekvivalent isplaćenoj plaći."

30. Stoga kada visina naknade štete, kao u konkretnom slučaju, nije točno određena već odrediva, tada je za njenu ocjenu odlučno i koliko su stvarno iznosili troškovi specijalizacije, a koju visinu prvostupanjski sud nije utvrđivao niti je razmatrao odnos između dosuđenog iznosa i stvarnih troškova specijalizacije. Pri tome se takvo sporno pitanje može utvrđivati i poredbenom metodom uzimajući u obzir elemente koje je zakonodavac naknadno propisao u pogledu toga što se ima smatrati troškovima specijalizacije ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-7441/2022 od 8. studenoga 2023. toč. 13.2., u kojoj je izraženo stajalište da su sudovi dužni voditi računa i o tome da je u međuvremenu stupio na snagu ZoZZ/18 te prestao važiti ZoZZ/08, a koji je izrijekom u članku 191. propisao što se ima smatrati troškovima specijalizacije ).

31. Osim što u troškove specijalizacije ne smiju ulaziti bruto plaća i ostale naknade vezane uz radni odnos, prvostupanjski sud je u okolnostima poput onih koji su predmetom spora i kada stranke nisu ugovorile egzaktan iznos naknade štete ili ugovorne kazne, dužan cijeniti odnos između iznosa štete koji dosuđuje i sveukupnih primanja tužitelja u određenom periodu, obzirom da dosuđena šteta u prav ilu ne bi trebala biti nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje objekta obveze. Također, za visinu štete može biti odlučno i utvrđenje perioda u kojem je radnik stvarno obavljao specijalizaciju van matične ustanove, odnosno perioda u kojem je obavljao poslove isključivo za poslodavca i matičnu ustanovu ( što je posebno od utjecaja u predmetu poput ovog u kojemu je pravo na specijalizaciju trajalo od 2008. pa sve do 2022.).

32. Stoga se izneseni zaključci prvostupanjskog suda u pogledu visine dosuđene naknade štete u sadašnjoj fazi ne mogu prihvatiti kao pravilni, pa osnovano tuženik ističe da izreka presude proturječi razlozima presude te nema razloga o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a slijedom čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP presudu u pobijanom dijelu valjalo ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ( točka I. izreke ).

33. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

34. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( točka II. izreke ).

35. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će prije svega jasno i nedvosmisleno utvrditi odlučne činjenice od utjecaja na postojanje aktivne legitimacije tužitelja za potraživanje u periodu prije 1. 1. 2014., nakon čega će u slučaju pozitivnog odgovora na to pitanje, otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazano ovim rješenjem u odnosu na utvrđivanje visine štete, te u skladu sa dokaznim prijedlozima stranaka, raspraviti i utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena takvog spornog pitanja, uzimajući pri tome u obzir sudsku praksu i kriterije na koje je ukazano ovom odlukom, nakon čega će ocjenom svih izvedenih dokaza u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a odlučiti o tužbenom zahtjevu te donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte