Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-228/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Đegercu, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Metalska industrija Varaždin d.d. Metalska ulica 2, Varaždin, OIB: 95240603723, zastupanog po punomoćniku Damiru Pokupec, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-83/2019-46 od 2. veljače 2026., dana 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-83/2019-46 od 2. veljače 2026. u dijelu pod I izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-83/2019-46 od 2. veljače 2026. u dijelu pod II izreke (odluka o troškovima postupka) za iznos parničnog troška od 5.195,92 eur.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-83/2019-46 od 2. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za dosuđenje troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati ugovorenu otpremninu u iznosu od 13.987,50 € sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, dok se pod II nalaže tužitelju da tuženiku plati trošak parničnog postupka u iznosu od 5.195,92 € pri čemu se u preostalom dijelu zahtjev odbija. Rješenjem od istog dana odbacuje se tužba tužitelja SR u dijelu na utvrđenje da je Odluka o otkazu Ugovora o radu od 12. travnja 2012. tužitelju SR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a kojom je radni odnos prestao kod tuženika Hawle d.o.o. Koprivnica, Josipa Bukovčana 3, OIB: 20244563126, dana 1. lipnja 2018., nedopuštena.

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženi se protive navodima žalbe te predlažu istu odbiti i potvrditi njome pobijanu odluku.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora jest zahtjev tužitelja utemeljen na tvrdnji da je ugovorom o radu od 12. travnja 2012. u čl 12. st. 3. ugovoreno da u slučaju prijevremenog opoziva direktora bez važnog razloga ugovor o zapošljavanju se raskida tim opozivom, pri čemu direktoru kao kompenzacija za gubitak prava iz ovog ugovora pripada otpremnina u visini fiksne plaće prema čl. 6. st. 1. koja bi mu pripadala do isteka trajanja ugovora prema čl. 12. st. 1. ovog Ugovora. Ugovor o radu od 12. travnja 2012. sklopljen je na određeno vrijeme u trajanju od tri godine i šest mjeseci (čl. 12. st. 1.), te tužitelj tvrdi da ugovor traje do 12. listopada 2015. Dalje, Ugovorom o radu od 12. travnja 2012. ugovoreno je da čl. 12. st. 1. alineja 3., da ako direktor nakon isteka tri godine bude nastavio funkciju direktora, smatrat će se da je sklopljen novi vremenski ograničeni Ugovor o radu koji je sadržajno u skladu s ovim ugovorom i tu u novom trajanju od tri godine (i tako dalje za svako daljnje produljenje ugovora) pa tužitelj tvrdi kako ima pravo na ugovorenu otpremninu prema Ugovoru o radu koja bi mu trajala do isteka ugovora, tj. do 12. listopada 2018.

7. U žalbi na odbijajuću odluku tužitelj ističe kako se prije svega u glavi presude se navodi stranka Metalska industrija Varaždin d.d., Varaždin, Metalska ulica 2, a u izreci presude se navodi stranka Hawle d.o.o. Koprivnica, Josipa Bukovčana 3, a koja stranka više ne postoji. Dakle, glava i izreka presude su pogrešno navedeni pa se navedena presuda ne može ispitati niti provoditi jer je proturječna sama sebi.

8. Tužitelj dalje tvrdi kako je u Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Dakle, odluka tužitelja je nedopuštena ako se daje otkaz ugovora o radu i ako kakvo pravo tužitelju prestaje, a pogotovu u Republici Hrvatskoj. Tužitelj je radio i obavljao posao u Republici Hrvatskoj, a ne u Njemačkoj, stoga je takva odluka trebala biti na hrvatskom jeziku. Nije odlučno što tužitelj razumije njemački jezik, već je odlučno da li je odluka napisana na hrvatskom jeziku.

9. Dalje, sud nije primijenio čl. 9 st. 3 Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23., dalje ZR), prema kojoj se za radnika primjenjuje najpovoljnije pravo odnosno ako se radi o menadžerskom ugovoru za kojeg nije isključena primjena odredbi ZR u vezi s prestankom radnog odnosa, a u situaciji kada je poslodavcem sklopljen menadžerski ugovor koji ujedno predstavlja ugovor o radu, on može prestati jedino na temelju odredbi ZR, pa radni odnos tužitelja nije prestao sa danom opoziva sa mjesta direktora 08. svibnja 2018. godine, već mu je radni odnos prestao sa danom 01. lipnja 2018. godine, a što je tužitelj saznao tek 05. lipnja 2018. godine. Dakle, u konkretnom slučaju nije sporan opoziv s mjesta direktora 08. svibnja 2018., a na što se tužitelj nije niti žalio, a niti je u konkretnom slučaju dovelo do prestanka radnog odnosa te je sud time neosnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu ugovorene otpremnine jer u čl. 12. st. 3 ugovora o radu direktora ugovoreno je: (3) U slučaju prijevremenog opoziva Direktora bez važnog razloga, ovaj se ugovor o zapošljavanju raskida s tim opozivom, pri čemu Direktoru, kao kompenzacija za gubitak prava iz ovog ugovora, pripada otpremnina u visini fiksne plaće prema čl. 6. st. 1, koja bi mu pripadala do isteka trajanja ugovora prema čl. 12. st. 1 ovog ugovora. Daljnji zahtjevi Direktora za isplatom i/ili naknade štete su isključeni.

10. Tužitelj tvrdi kako u konkretnom slučaju nije dobio nikakvo obrazloženje važnog razloga za opoziv Direktora, te u konkretnom slučaju predmetni ugovor o zapošljavanju (radu) nije prestao sve do 01. lipnja 2018. godine. Međutim, prvostupanjski sud poklanja vjeru iskazu z.z. tuženika UR da su postojali važni razlozi za opoziv tužitelja i poklanja vjeru dopisima koje je tuženik priložio u spis, iako su svi ti razlozi izričito osporeni od strane tužitelja te nije niti proveo druge predložene dokaze od strane tužitelja, a kojima bi se utvrdilo da li su postojali ili nisu postojali važni razlozi za opoziv tužitelja. Stranke su – tvrdi tužitelj - vodile pregovore oko sporazumnog raskida ugovora o radu, a oko kojeg sporazuma se nisu uspjeli usaglasiti oko uvjeta prestanaka ugovora o radu, a što proizlazi iz pisane korespondencije te je tužitelj bio u radnom odnosu do 1. lipnja 2018. godine, iako je prethodno opozvan sa mjesta direktora odlukom od 17. travnja 2018. godine, a što je razvidno iz sudskog registra, tako da je tuženik tužitelja održavao u zabludi o trajanju radnog odnosa sve do 05. lipnja 2018. godine kada mu je novi direktor usmeno priopćio da ne treba više dolaziti na posao i da je odjavljen sa mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, pa tužitelj nije niti mogao ranije i drugačije reagirati osim podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava i tužbe, a da se odluči o tužiteljevim pravima iz radnog odnosa. Tužitelj je tako bio u radnom odnosu do 01. lipnja 2018. godine, te je saznao za prestanak radnog odnosa tek 05. lipnja 2018. godine, pa je u propisanom roku podnio Zahtjev za zaštitu prava i ovu tužbu, te isti nije u prekluziji svoje prava na zaštitu prava iz radog odnosa. Sud je trebao provesti sve predložene dokaze saslušanjem svjedoka ŠR i TR, trebao je pribaviti platne liste za tužitelja za mjesece 4, 5 i 6 2018. godine, trebao je provesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje, te je trebao naložiti tuženiku da dostavi ugovor o radu od 23. svibnja 2012. odnosno razjasniti okolnosti oko postojanja dva ugovora i to; ugovora o radu direktora od 12. travnja 2012. godine i ugovora o radu od 23. svibnja 2012. pa je nejasno po kojem je ugovoru o radu tuženik odjavio tužitelja sa danom 1. lipnja 2018. godine, da li po ugovoru od 12. travnja 2012. godine ili po ugovoru o radu od 23. svibnja 2012. godine, te je u tome dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. U pogledu žalbenog navoda o nazivu tuženika, sud prvog stupnja pravilno je odlučio o zahtjevu kako je isti postavljen, te je isti odbijen, a sud je tijekom postupku (kako i proizlazi iz odluke) utvrdio sljedništvo dviju tvrtki. Dalje, u pogledu žalbenih navoda prema kojima proizlazi da je sud trebao saslušati svjedoke ŠR i TR, te pribaviti platne liste za tužitelja za mjesece 4, 5 i 6 2018. valja reći kako je na ročištu za glavnu raspravu tužitelj predlagao druge dokaze i to saslušan je svjedoka JR i AR, kao i traženje podataka od HZMO i HZZO, pa je sud odlučne činjenice – kako je i naveo u obrazloženju pobijane odluke) utvrdio drugim dokazima.

12. Pravilno međutim sud prvog stupnja utvrđuje (koja utvrđenja u svemu prihvaća i ovaj sud, te ista navodima žalbe nisu ničime dovedena u pitanje) kako iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je 8. svibnja 2018. pozvan od strane direktora Hawle armaturen GmbH, gosp. VR da potpiše Odluku o otkazu menadžerskog ugovora kojega je sklopio sa Društvom Hawle armaturen GmbH Njemačka, ali je on odbio primitak iste jer je bila napisana na njemačkom jeziku. Unatoč tome VR dao mu je Odluku o otkazu zajedno sa Sporazumom o raskidu ugovora. Tužitelj pri tome razumije njemački jezik, te se istim služi jer je tri godine radio u Njemačkoj te je **.**.2018. VR rekao tužitelju da mu vrati sve što mu pripada kao direktoru Društva Hawle d.o.o., odnosno službeni automobil, kartice, mobitel, laptop, te je to sve i vratio i potpisao je tada i primopredajni zapisnik. Pri tome je sam tužitelj u svome iskazu izričito naveo da mu je u razgovoru sa gosp. VR **.**.2018. bilo jasno da više nije direktor tuženika, te je razdužio svu robu, te mu je bilo jasno da od tada više nije u radnom odnosu na radnom mjestu direktora.

13. Pri tome je i otkazom Ugovora o radu direktora Hawle d.o.o. od 8. svibnja 2018. pozvan tužitelj da odmah vrati predmete tvrtke i radnu dokumentaciju koja je u njegovom posjedu – najkasnije do 08. svibnja 2018. dok je na otkazu rukom dopisano kako je otkaz izrečen 08. svibnja 2018., te se radi o nečitkom potpisu, pri čemu je dana 17. travnja 2018. donijeta Odluka članova Društva I-2018 društva Hawle d.o.o. odnosno odluka o opozivu uprave i imenovanju novog direktora, a u kojoj se navodi da jedini član Društva Hawle d.o.o., Društvo Hawle armaturen GmbH, koje zastupaju njegovi direktori VR i gosp. ER te se isti odriču zahtjeva glede roka i oblika sazivanja i provedbe skupštine članova Društva Hawle d.o.o., a odlučuju da Društvo kćer Hawle d.o.o. trenutno zastupa dir. DR i budući da se gosp. DR zbog loših iskustava u suradnji sada i u budućnosti više ne može pokloniti povjerenje, hitno je potrebna smjena direktora, te se stoga gosp. DR opoziva s dužnosti direktora, a tuženik je priložio i presliku odluke s ovjerom potpisa SRA i FR.

14. Pravilno u takvoj situaciji sud prvog stupnja utvrđuje kako je tužitelj bio direktor Društva tuženika i imao svojstvo menadžera, te kao takav ulazi u kategoriju osoba iz čl. 4. st. 3. i 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 – dalje u tekstu: ZR) prema kojima fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca, te se na tu osobu ne primjenjuju odredbe ZOR o prestanku ugovora o radu, već tek odredbe o sudskoj zaštiti prava iz radnog odnosa ako je do zasnivanja radnog odnosa došlo. Kod sklapanja ugovora trgovačkog društva s osobom koja ima mandat, tj. sa članom Uprave ili direktorom, taj ugovor je ugovor obveznog prava, ali i trgovačkog prava, te može imati obilježja reguliranja radno pravnog statusa. U tom slučaju za zaštitu od povrede tih prava koja proistječu iz ugovora radno pravnih odredbi, zaposlenik ima pravo na sudsku zaštitu.

15. Prema predmetnom ugovoru o radu direktora od 12. travnja 2012. sud utvrđuje kako isti ima sve elemente ugovora o radu prema čl. 15. ZR-a te sadrži podatke o strankama i njihovom prebivalištu i sjedištu, mjestu rada, nazivu posla, odnosno naravi i vrsti rada, danu početka rada, očekivanom trajanju ugovora, obvezama direktora, o radnom vremenu, o plaći i službenom vozilu, o putnim troškovima, godišnjem odmoru, prijenosu prava, početku, trajanju i raskidu ugovora i dr.

16. Stoga sud pravilno primjenjuje čl. 133. st. 1. ZR prema kojemu radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

17. Stoga pravilno sud prvenstveno iskazom samog tužitelja utvrđuje kako je tuženik dana 8. svibnja 2018. priopćio tužitelju da je opozvan kao direktor društva i o tome mu je na njemačkom jeziku uručio obavijest pri čemu je tužitelj potpisao primopredajni zapisnik kojim vraća ono što mu je temeljem ugovora između stranaka predano, a to su službeni automobil, kartice, mobitel i laptop. Iako je tužitelj odbio potpisati primitak obavijesti, on je sa sadržajem te obavijesti bio i upoznat jer je razumio njemački jezik, tvrdeći čak i u svome iskazu pred sudom kako mu je u razgovoru sa gosp. SRA **.**.2018. bilo jasno da više nije direktor tuženika, odnosno da nije u radnom odnosu na radnom mjestu direktora, te je razdužio svu robu. Stoga sud pravilno utvrđuje kako se od toga dana ima računati rok iz čl. 133. st. 1. ZR-a kao od časa saznanja tužitelja za povredu prava iz radnog odnosa te je rok od petnaest dana istekao dana 23. svibnja 2018., do kada je tužitelj smio podnijeti poslodavcu zahtjev za ostvarenje prava iz radnog odnosa, a kako je zahtjev podnio 15. lipnja 2018., isto je učinjeno izvan zakonskog roka pa se radi o prekluzivnom roku za podnošenje tužbe kojom se utvrđuje nezakonitost odluke o otkazu Ugovora o radu.

18. Dalje, u pogledu otpremnine, pravilno sud utvrđuje kako su stranke u čl. 12. st. 3. Ugovora stranke regulirale posljedicu prijevremenog opoziva direktora bez važnog razloga kao njegovo pravo na kompenzaciju u visini plaće koja bi mu pripadala do isteka trajanja ugovora nazvavši je otpremninom. Odredbom čl. 12. toč. 2. Ugovo ra o radu direktora, stranke su ugovorile da opoziv Direktora ili ostavka na poziciji Direktora vrijedi istovremeno kao raskid ugovora o zapošljavanju. Ako opoziv ili ostavka na poziciji Direktora bude objašnjena važnim razlogom, istovremeno vrijedi kao izvanredni raskid ugovora. Važni razlog se navodi onda kada postoje činjenice koje, uzimajući u obzir sve okolnosti i gledajući interese obiju strana, nastavak radnog odnosa čini neprihvatljivim. Odredbom čl. 12. toč. 3. Ugovora o radu Direktora ugovoreno je da se u slučaju privremenog opoziva direktora bez važnog razloga ugovor o zapošljavanju raskida s tim opozivom, pri čemu kao kompenzacija za gubitak prava iz ovog ugovora, pripada otpremnina u visini fiksne plaće prema čl. 6. st. 1., koja bi mu pripadala do isteka trajanja ugovora prema čl. 12. st. 1. ovog ugovora.

19. Prema čl. 424. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima članovi Društva svojom Odlukom broj I-2018 od 17. travnja 2018. opozvali su tužitelja s dužnosti direktora navodeći da do istoga dolazi jer se tužitelju zbog loših iskustava u suradnji u vrijeme donošenje odluke, a i u budućnosti više ne može pokloniti povjerenje te i iz iskaza svjedoka UR proizlazi da je po nalogu direktora SRA razgovarao s OR u vezi telemetrijskih hidranata koji mu je rekao da firma EDC nije bila zadovoljna suradnjom jer je firma Hawle prodavala hidrante bez njihovog odobrenja, a inače OR je nositelj industrijskog dizajna hidranta, ali nije zaposlenik ni vlasnik firme EDC. Dapače, i do daljnjeg ne smiju prodavati telemetrijske hidrante, te ih drže na skladištu jer je u tijeku spor u vezi povrede prava industrijskog dizajna, te je rabat s početka 2018. društvu Anik d.o.o. isti kao i u 2017. a udio prometa društva Anik u društvu Hawle tijekom 2017. i prvoj polovici 2018. u prosjeku je iznosio 50%, što je svjedok utvrdio uvidom u poslovne knjige. Prema uputi člana Društva udio je morao biti ispod 25%. Uvidom u poslovne knjige za 2017. i ranije utvrdio je da je firma Hawle plaćala troškove reprezentacije osobama koje nikada nisu bili kupci kod društva Hawle, pa pretpostavlja da se radilo o kupcima od društva Anik. Trgovac Vodomaterijala LR telefonskim putem rekao je svjedoku kako nije mogao kupovati robu direktno od društva Hawle, nego preko društva Anik, a takvih razgovarao imao je i s drugim kupcima, te i nakon što je svjedok sam postao direktor, javili su mu se veletrgovci i izrazili želju da kupuju robu izravno od društva Hawle, što je i realizirano. Nakon odlaska tužitelja iz firme, došla je jedna kazna carinske uprave zbog pogrešne deklaracije proizvoda u travnju mjesecu 2018. Promet društva Hawle za 2017. bio je manji za 30% u odnosu na 2016., promet za prvih pet mjeseci 2018. bio je manji za 17% u odnosu na prvih pet mjeseci 2017., a promet za prvih 10 mjeseci 2018. bio je veći za 25% u odnosu na prvih 10 mjeseci 2017. Svjedok izričito tvrdi da otkako je postao direktor društva Hawle, više ne posluje s društvom Anik jer je takvu uputu dobio od uprave iz Njemačke početkom lipnja 2018. pri čemu da je pronašao više e-mail poruka prema kojima je gospodin DR više kupaca usmjerava na društvo Anik, kao i u dopisu od 14. kolovoza 2012.

20. Isti dopis VR dostavlja tužitelju 14. kolovoza 2017. jer su na Skupštini održanoj 7. kolovoza 2017. sažete najvažnije točke koje trebaju doprinijeti potpunoj transparentnosti tvrtke Hawle d.o.o., te između ostalih moli tužitelja da isti tjedan pripremi transparentnu raspodjelu prometa i dobiti tvrtke Anik jer nemaju prihvatljivo objašnjenje velikog prometa i dobiti društva s dvije osobe (S) u usporedbi s tvrtkom Hawle d.o.o. (sedam zaposlenika) pa da nije jasno koliki je udio dobiti tvrtke Hawle d.o.o., dok se svi podaci navedeni u dopisu objave do četvrtka.

21. I iz dopisa tužitelju od 1. rujna 2017. izvršene su usporedbe marži dobiti tvrtki Hawle i tvrtke Anik za protekle tri godine, te je utvrđeno da što je veći udio tvrtke Anik u prometu, to su više njezine marže dobiti, a zapaženo je ekstremno dinamičko kretanje dobiti tvrtke Anik, uz konstantno niske dobiti tvrtke Hawle pa se temeljem tužiteljeve obiteljske veze s tvrtkom Anik po njihovom mišljenju radi o sukobu interesa.

22. Konačno, i dopisom od 23. listopada 2017. navodi se da se u cilju rješavanja sukoba interesa između Hawle i Anik d.o.o. predlaže provođenje određenih mjera koje se navode u dopisu.

23. Sam tužitelj je konačno u svome iskazu osporio tvrdnje tuženika o nepravilnostima u radu koje mu se stavljaju na teret u odnosu na prigovore vezane uz firmu Anik d.o.o. iz Peteraca, u vlasništvu njegove supruge U koja se bavi istom djelatnošću kao i tuženik, no pravilno u takvoj situaciji sud utvrđuje kako iz dokumentacije koju je tuženik dostavio u spis nedvojbeno proizlazi da je tužitelj bio pozivan na otklanjanje nepravilnosti pri obavljanju poslova direktora, pa uz iskaz UR o utvrđenim nepravilnostima, a posebice činjenicu da je Odlukom članova Društva I-2018 od 17. travnja 2018. donesena Odluka da se tužitelj opoziva s dužnosti direktora jer mu se zbog loših iskustava u suradnji sada i u budućnosti više ne može pokloniti povjerenje, pravilno sud utvrđuje postojanje navedenog važnog razloga te da tužitelj uslijed toga nema pravo na isplatu ugovorene otpremnine budući je u čl. 12. st. 2. da važni razlog za opoziv predstavlja kada postoje činjenice zbog kojih se nastavak radnog odnosa čini neprihvatljivim.

24. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP u pogledu pobijane presude, a temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP u pogledu pobijanog rješenja iste odluke valjalo potvrditi, žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić