REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5497/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SANITAT DUBROVNIK d.o.o., OIB 99080716453, sa sjedištem u Dubrovniku, Ulica Marka Marojice 5, kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika APPLICON TOURS d.o.o., OIB 71222607758, sa sjedištem u Dubrovniku, Župska 2A, kojeg zastupa punomoćnik Ante Kačić, odvjetnik u Dubrovniku, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja GRAD DUBROVNIK, OIB 21712494719, sa sjedištem u Dubrovniku, Pred Dvorom 1, radi isplate iznosa od 96.091,31 eura, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1557/2025-2 od 11. lipnja 2025., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-327/2019-107 od 25. veljače 2025., u sjednici održanoj 16. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1557/2025-2 od 11. lipnja 2025., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv- 327/2019-107 od 25. veljače 2025. Prijedlog tuženika je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, sukladno odredbi članka 385.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), naznačuje pravna pitanja koja glase:
"1) Je li Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila u zoni posebnog prometnog režima od 27. siječnja 2014. (dalje: Odluka 1/14) zakonit akt te može li biti pravni osnov za naplatu budući da je jasno kako joj nije prethodila zakonom propisana suglasnost nadležnog ministarstva;
2) Je li u sporu radi naplate naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima, u smislu članka 6. Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) Grada Dubrovnika, za utvrđenje pasivne legitimacije turističke agencije dovoljno dokazati da je vozilo nosilo oznaku agencije ili da je vozač izjavio da vozi za tu agenciju ili je potrebno dokazati da je agencija bila vlasnik vozila ili u ugovornom odnosu s vlasnikom vozila;
3) Jesu li odredbe članaka 82. i 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prisilne norme s kojima svaki opći akt mora biti usklađen kako bi proizvodio pravne učinke;
4) Može li tužitelj osnovano potraživati naplatu na temelju Odluke gradskog vijeća na mjestima na kojima je Zakonom propisana zabrana parkiranja i zaustavljanja;
5) Ima li presuda u obrazloženju razloge o odlučnim činjenicama, ako niti jedan dokaz kojeg je tuženik predlagao nije izveden, a tuženik je tijekom postupka osporavao vjerodostojnost isprava kao jedinog dokaza na temelju kojeg je drugostupanjska presuda donesena, s time da se prilikom donošenja drugostupanjske presude ne navodi zašto prigovor tuženika nije prihvaćen;
6) Moraju li sudovi u obrazloženju navesti jasne razloge zašto, po tuženiku, predloženi dokazi nisu izvedeni?".
3. Tuženik u odnosu na naznačena pitanja kao razlog važnosti navodi odstupanje od prakse revizijskog suda pozivajući se na odluke broj Rev-902/2022-2 od 6. veljače 2024. i Revt-377/2015-2 od 12. srpnja 2016. Nadalje ističe da o naznačenim pravnim pitanjima praksa drugostupanjskih sudova nije jedinstvena ukazujući na odluke Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz 125/2012 od 30. svibnja 2014. i Usoz-103/2014 od 27. veljače 2015. te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3344/2022-2 od 3. listopada 2022., Pž-472/2025-2 od 18. veljače 2025. i Pž-2664/2025-2 od 15. srpnja 2025. Također se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-6013/2012 od 1. prosinca 2014., U-III/213/2000 od 27. ožujka 2000., U-III-1673/2015 od 25. svibnja 2017. i U-III-1533/2019, U-III- 3381/2019 od 11. studenog 2021.
4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj predlaže istog odbaciti.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom neplaćene naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima u području oko povijesne jezgre Grada Dubrovnika, sukladno Odlukama o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima, koja naknada se odnosi na razdoblje od travnja 2014. do studenog 2014.
5.1. U odnosu na prvonaznačeno pitanje predlagatelju valja odgovoriti da, protivno njegovim navodima, odluke nižestupanjskih sudova sadrže ocjenu zakonitosti Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima 1/14 i 10/14, slijedom čega pobijana odluka nije protivna pravnim shvaćanjima revizijskog suda izraženim u odluci broj Rev-902/2022-2 od 6. veljače 2024. na koju se, kao razlog važnosti, predlagatelj poziva.
5.2. Drugonaznačenim pitanjem tuženik sadržajno problematizira činjenična utvrđenja iz pobijane odluke - da je tuženik u spornom razdoblju kao turistička agencija (nevlasnik) vozila organizirao zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa, pri čemu, protivno navodima predlagatelja, pobijana odluka sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge o navedenim utvrđenjima. Predlagatelju se ukazuje i na sadržaj odredbe članka 8. ZPP prema kojem sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Iz smisla citirane odredbe za zaključiti je da se dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza ocjenjuje u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti. Odluka o tome koje će dokaze sud provesti i na kojim će dokazima sud temeljiti svoju odluku ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja.
5.3. U odnosu na treće do šesto naznačena pitanja, predlagatelju valja odgovoriti da odluke nižestupanjskih sudova sadrže jasne razloge radi kojih sudovi otklanjaju tuženikov prigovor da lokacija na kojoj je odlukama o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima dopušteno zaustavljanje autobusa i iskrcavanje putnika ne udovoljava uvjetima propisanim odredbama Zakona o cestama, Zakona o sigurnosti prometa na cestama te odredbama Pravilnika u autobusnim stajalištima. Isto tako, odluke nižestupanjskih sudova sadrže obrazložena utvrđenja o postojanju suglasnosti Ministarstva unutarnjih poslova na prijedlog Odluke kojom se uređuje zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u širem području oko povijesne jezgre Grada Dubrovnika. Stoga je iz nižestupanjskih odluka razvidno da su, protivno tvrdnjama tuženika, sudovi cijenili (ne)osnovanost tuženikovih prigovora i za svoju ocjenu dali jasne razloge.
6. U odnosu na navode da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju dopuštenje revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.
7. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. i 2. ZPP, riješeno je kao u izreci rješenja.
Zagreb, 16. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
