Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-199/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Kvaternik kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i Lidije Vidjak kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog DN, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11, 144/12 i 56/15, 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbe okrivljenog DN, podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj: K-442/2021-54 od 10. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba okrivljenog DN kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj: K- 442/2021-54 od 10. prosinca 2025., okrivljeni DN proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje, opisano i kažnjivo po članku 139. stavku 2. KZ/11 te je na temelju istog zakonskog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci. Na temelju članka 56. KZ/11 okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 68. KZ/11 okrivljeniku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja će se izvršavati uz uvjetnu osudu i to izvan zatvorskog sustava uz nadzor nadležnog tijela za probaciju, a može trajati do proteka roka provjeravanja iz uvjetne osude. Na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11 sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne okrivljeniku ukoliko bez opravdanog razloga krši obvezu koja mu je određena sigurnosnom mjerom. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku – (Narodne novine broj:
125/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25 – dalje u tekstu: ZKP) naloženo je okrivljeniku da naknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 100,00 eura u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, dok ostali troškovi padaju na teret proračunskih sredstava
2. Protiv te presude žalbu je podnio okrivljeni DN po branitelju Filipu Šimcu, odvjetniku iz Zagreba, navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je okrivljenik predložio da se pobijana presuda preinači i on oslobodi od optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu u smislu odredbe članka 474. ZKP.
5. Žalba okrivljenika nije osnovana.
6. Okrivljenik u žalbi navodi da se presuda ne može ispitati jer su razlozi na kojoj je ona utemeljena u znatnoj mjeri proturječni, odnosno potpuno nejasni te da postoji proturječnost između navoda suda o sadržaju isprava i iskaza koji su dani u postupku i samih tih isprava i iskaza, pri čemu te postupovne povrede okrivljenik nije obrazložio nego jedino osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je on počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Iz navedenog proizlazi da se okrivljenik jedino žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koju žalbenu osnovu također ističe u žalbi.
7. Nije u pravu okrivljenik kada navodi da je sud pogrešno vrednovao izvedene dokaze, posebice iskaz oštećenog MN što da je imalo za posljedicu pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je on počinio inkriminirano kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11. Naime, okrivljenik u žalbi, jednako kao u obrani, navodi da su inkriminiranog dana zatražili policijsku intervenciju jer je oštećeni MN, nakon incidenta u dvorištu u kojem su sudjelovali sin okrivljenika i kćer oštećenika, zagradio prolaz do kuće okrivljenika zbog čega vozilo hitne pomoći nije moglo doći do iste. Pregledom snimke video nadzora, prvostupanjski sud je utvrdio da je na intervenciju došlo više policijskih službenika s dva vozila što u iskazu i navodi oštećeni MN. Policijski službenik AN naveo je da su on i policijski službenik NN bili vođe intervencije, dok policijski službenici iz druge ophodnje koji izlaze na intervenciju nisu dužni podnositi izvješće o svom postupanju. Nakon odlaska vođa intervencije (policijskih službenika AN i NN) oštećeni MN navodi je htio zaključati dvorišna vrata kada mu se okrivljenik „skroz približio“ na nekoliko centimetara i rekao "srce ću ti iščupati, ruke će biti krvave". Prvostupanjski sud je iz snimke video nadzora utvrdio da se oštećenik obratio policijskim službenicima koji su ostali na mjestu događaja, iz druge ophodnje, čime je potvrđen iskaz oštećenika o njegovim radnjama nakon što mu je upućena prijetnja. Stoga je neutemeljena tvrdnja okrivljenika iz žalbe da oštećeni MN nije odmah reagirao na prijetnje koje su mu upućene s njegove strane. Kako oštećeni MN ne zna da li su prisutni policijski službenici mogli čuti prijetnje, to je životno da policijski službenici kojima se oštećenik obratio nisu niti mogli postupanje okrivljenika evidentirati u izvješću već su uputili oštećenika da podnese kaznenu prijavu što je on i učinio. Iskaz oštećenog MN potvrđen je snimkom video nadzora i iskazom svjedokinje LN kojoj je oštećenik ispričao događaj pa je pravilno prvostupanjski sud iskaz oštećenog MN cijenio kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, a takvu ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga, suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud je ispravnom analizom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice na temelju kojih je utvrdio da je okrivljenik drugome, oštećenom MN, ozbiljno prijetio da će ga usmrtiti kada mu je rekao "srce ću ti iščupati, halo srce će ti krvariti" koje riječi su podobne da kod oštećenika, ali i svake druge osobe, izazovu osjećaj ugroženosti i straha za sigurnost, a što je kod oštećenika i postigao jer je isti zatražio policijsku zaštitu. Okrivljenik je, izgovarajući citirane riječi, taj osjećaj nespokoja i straha i želio postići kod oštećenog MN čime je i ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11 te je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona kada je okrivljenika proglasio krivim za to kazneno djelo.
8. Okrivljenik se ne žali zbog odluke o kazni, ali je ovaj drugostupanjski sud ispitao tu žalbenu osnovu sukladno odredbi članka 478. ZKP jer žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri. Stoga je ovaj drugostupanjski sud uzeo da je žalba okrivljenika podnesena s prijedlogom da se on blaže kazni. Odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Prvostupanjski sud je okrivljeniku kao olakotno cijenio da je bio bitno smanjeno ubrojiv te njegove obiteljske prilike jer je otac jednog punoljetnog djeteta. Kao otegotnu okolnost cijenjena mu je kaznena osuđivanost i to zbog istog kaznenog djela na štetu iste žrtve koje čini u roku provjeravanja po ranijoj pravomoćnoj presudi. Imajući na umu navedeno i vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.) i o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da je osuda okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci te potom izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od 4 (četiri) godine - u cijelosti primjerena svim navedenim okolnostima, njome će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno u dovoljnoj će mjeri utjecati kako na okrivljenika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Jednako tako kako je provedenim psihijatrijskim vještačenjem prvostupanjski sud utvrdio da je okrivljenik kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti i kako postoji opasnost da bi mogao počiniti novo, teže kazneno djelo, pravilno je prvostupanjski sud izrekao okrivljeniku sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. KZ/11.
Stoga, blaže kažnjavanje okrivljenika nije osnovano.
9. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika.
10. S obzirom na navedeno, trebalo je primjenom članka 482. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 16. lipnja 2026.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Irena Kvaternik
