Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-109/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Kvaternik kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i Lidije Vidjak kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog ĆK zbog kaznenog djela iz članka 319. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenog ĆK, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: K-276/2019 od 22. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenog ĆK kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: K- 276/2019 od 22. listopada 2025. okrivljeni ĆK proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv javnog reda – oštećenje i nedozvoljen izvoz kulturnog dobra, opisano i kažnjivo po članku 319. stavku 1. KZ/11 te je na temelju istog zakonskog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci. Na temelju članka 56. KZ/11 okrivljenom ĆK izrečena je uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ukoliko u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. – dalje u tekstu: ZKP) naloženo je okrivljeniku da naknadi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 8. ZKP i to za provedeno građevinsko vještačenje u iznosu 2.033,17 eura (dvije tisuće trideset tri eura i sedamnaest centi) i paušalni iznos 300,00 eura (tristo eura), u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti prvostupanjske presude pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio okrivljeni ĆK po braniteljici Vedrani Belin, odvjetnici u Dubrovniku, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. U žalbi je okrivljenik predložio da se pobijana presuda preinači i on oslobodi od optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je ujedno zatraženo da se okrivljenik i njegova braniteljica obavijeste o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća kojem je zahtjevu ovaj sud udovoljio.

3. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku koje je predložilo da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Prije sjednice vijeća, u smislu članka 474. stavka 1. ZKP, predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je na temelju odredbe članka 475. stavka 4. ZKP jer uredno pozvana braniteljica okrivljenika i državni odvjetnik nisu pristupili sjednici, dok je za okrivljenika dostava poziva vraćena s napomenom dostavljača „obaviješten, nije podigao pošiljku“ čime su se ostvarili uvjeti za održavanje sjednice vijeća.

6. Žalba okrivljenog ĆK nije osnovana.

7. Okrivljenik se žali zbog „apsolutno“ bitne povrede jer je počinjen „niz povreda prava obrane – suđenja u odsutnosti“ te je pogrešno primijenjen članak 405. stavak 5. ZKP što predstavlja povredu iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP. Uvidom u spis predmeta ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da se okrivljenik na raspravi 1. listopada 2025. očitovao o optužbi u nazočnosti braniteljice, primio na znanje datum nastavka rasprave određene za 20. listopada 2025., upoznat je koji dokazi će se izvoditi na nastavku rasprave te je upozoren prema članku 404. stavku 5. ZKP. Na nastavak rasprave 20. listopada 2025. okrivljenik nije pristupio, nije ispričao svoj nedolazak niti je tražio odgodu rasprave, a prisutna braniteljica nije se protivila nastavku rasprave niti izvođenju dokaza već je aktivno sudjelovala u nastavku te rasprave. Imajući na umu navedeno i zapriječenu kaznu za kazneno djelo iz članka 319. stavka 1. KZ/11, a kako nije doneseno rješenje o suđenju u odsutnosti kako se to pogrešno navodi u žalbi, nije počinjena ova bitna povreda kaznenog postupka.

7.1. Okrivljenik nastavno smatra da je počinjena daljnja bitna povredu odredaba kaznenog postupka jer je izreka nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude u utvrđenjima suda oko postavljanja PVC stolarije, srušenih pregradnih zidova, potrebe pribavljanja građevinske dozvole, prijašnjeg stanja stana i naknadno legaliziranje učinjenih radova zbog čega se ista ne može ispitati. Međutim okrivljenik navedene povrede obrazlaže, po njemu, pogrešnim činjeničnim utvrđenjima suda koje analizira i vrednuje na drugačiji način nego što to čini prvostupanjski sud što sve predstavlja žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne procesne povrede. Jednako tako, okrivljenik u odnosu na ovu žalbenu osnovu, osporava ocjenu vjerodostojnosti svjedoka JK i AK što također predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Okrivljenik osporava i polemizira s odlukom suda kojom su odbijeni njihovi dokazni prijedlozi i navodi da tu odluku sud nije obrazložio zbog čega da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. No, prvostupanjski sud je na zapisniku s rasprave 20. listopada 2026. (list 400-401) i u presudi (točka 6.) dao dostatne razloge za takvu svoju odluku, pa nije u pravu okrivljenik kada navodi da se presuda iz tih razloga ne da ispitati. Polemiziranje s odlukom suda i obrazlaganje zbog čega smatra da je predložene dokaze trebalo provesti predstavlja žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kao proturječnost izreke presude okrivljenik navodi da se u činjeničnom opisu navodi da je on radove izvodio „bez prethodno ishođenog potrebnog odobrenja nadležnog konzervatorskog ureda“, a u pravnom opisu djela navodi da je on gradio građevinu „bez potrebne građevinske dozvole“ što nije navedeno niti u optužnici niti presudi stoga nije jasno na što se odnose takvi navodi žalbe. Jednako tako, nejasan je i navod žalbe da je njegova obrana „sadržana na stranici 5 i 6 presude“ i da je on u obrani obrazložio svoje radnje jer u ovom kaznenom postupku on obranu nije iznosio pa nije jasno na što se takav navod žalbe odnosi.

7.2. Suprotno tvrdnjama okrivljenika, prvostupanjski sud je nakon korektno prenesenog sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje je međusobno usporedio i konfrontirao te je u razlozima presude, iznio jasne, valjane i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, bez proturječja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, stoga žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

8. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je dokazano da bi počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Naime, okrivljenik smatra da su pogrešne pretpostavke prvostupanjskog suda da je on „izveo radove izmjene PVC stolarije, rušenje pregradnih zidova, proboje u stubištu i radove na ventilaciji i klimatizaciji jer su PVC prozori su bili ugrađeni prije angažmana okrivljenika od ranijih vlasnika, pregradni zidovi nisu rušeni u adaptaciji koju je okrivljenik provodio a sve izmjene u projektu bile su izvedene sukladno odobrenju konzervatora (osim PVC prozora koje okrivljenik nije zamijenio)“.

8.1. Međutim, prvostupanjski sud je iz iskaza AK utvrdio da se predmetni stan nije adaptirao po ranijim vlasnicima već je adaptacija započela dolaskom okrivljenika. Iz iskaza PK, IK, službene zabilješke Konzervatorskog odjela u Dubrovniku od 19. siječnja 2016. sačinjene po djelatnicama BK i PK, zapisnika o očevidu i zapisnika o očevidu Konzervatorskog odjela u Dubrovniku od 31. svibnja 2016. te očevida Policijske postaje Dubrovnik i Konzervatorskog odjela u Dubrovniku od 15. rujna 2016. sud je utvrdio da su očevidi obavljeni na adresi [adresa], stambenoj kući smještenoj unutar povijesne cjeline Dubrovnika zaštićene kao kulturno dobro i upisane u Registar kulturnih dobara pod brojem Z-3818, u stanu na drugom katu i dijelu potkrovlja te stambene kuće. Očevidom 19. siječnja 2016. utvrđeno je da je investitor NK te da se u stanu vrše pripremni radovi obnove stana uklanjanjem gipsanih obloga s pojedinih zidova, a za radove obnove stana nije zatražena suglasnost od strane Konzervatorskog odjela u Dubrovniku i investitor upućen na zakonsku proceduru ishođenja potrebnih suglasnosti. Drugim očevidom po djelatnicama Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, PK i IK od 31. svibnja 2016. utvrđeno je da je investitor ĆK izvršio pregradnju i oblaganje svih unutarnjih zidova gips kartonskim pločama, postavio vodovodnu instalaciju, kanalizaciju, instalaciju za klimatizaciju i ventilaciju unutar stambenog prostora, da je napravio proboj u lažnom svodu stubišta i u pregradnom zidu između stubišta i sobe u južnom dijelu stana s namjerom postave kanalizacijskih cijevi unutar prostora stubišta, te spajanja kućne kanalizacije na uličnu kanalizacijsku mrežu, koji radovi su izvedeni bez suglasnosti nadležnog Konzervatorskog odjela zbog čega je izdano rješenje o privremenoj obustavi radova, ali radovi nisu stali već su se oni konstantno odvijali. Iz iskaza svjedokinje PK proizlazi da je upravo investitor, okrivljenik, ugradio PVC stolariju jer PVC stolarija nije bila ugrađena prilikom prvog očevida, a tijekom drugog očevida je utvrđeno da je ugrađena PVC stolarija. Iz zapisnika o očevidu Konzervatorskog odjela u Dubrovniku od 15. rujna 2016. i zapisnika o očevidu (bez naloga) Policijske postaje Dubrovnik od 15. rujna 2016 utvrđeno je da su u predmetnom stanu djelomično uklonjeni pregradni zidovi od cigle uz unutarnje stubište između drugog i trećeg kata, da je unutarnji prostor zidova od gips-kartonskih ploča pregrađen u više jedinica, svi vanjski zidovi su obloženi gips-kartonskim pločama na način da su na postojeće kamene i završno žbukane zidove pričvršćeni tipski aluminijski nosači gipskartonskih ploča, da su nadvoji prozora te stropovi svih prostorija obloženi gips-kartonskim pločama, da je dio prozorskih niša prozora na trećem katu obložen gips-kartonskim pločama čime je promijenjena njihova izvorna geometrija, da je djelomično uklonjena i oštećena žbuka na istočnom nosivom razdjelnom zidu, na ostacima žbuke vidljiv je oslik u parapetnoj zoni, da je uklonjena bočna strana niše prozora na sjevernom pročelju trećeg kata, te je otvoren dimovodni kanal uz prozorsku nišu, da je izvršen razvod vodovodne instalacije te kanalizacije pri čemu su napravljena dva proboja u lažnom zrcalnom svodu stubišta te u pregradnom zidu između stubišta i sobe u južnom dijelu stana s namjerom postavljanja kanalizacijskih cijevi unutar prostora stubišta te spajanja kućne kanalizacije na uličnu kanalizacijsku mrežu, da je postavljen razvod klimatizacije i ventilacije prostora, pri čemu je na više mjesta izvršen proboj postojećih pregradnih zidova, da je sva vanjska stolarija – prozorski otvori i vrata izvedena od PVC-a, neprimjerenim materijalom i bez poštivanja tradicionalnog načina oblikovanja stolarskih i bravarskih elemenata. Iz navedene dokumentacije te nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja vještaka Hrvoja Sambraila sud je utvrdio da je opisanim radovima došlo je do oštećenja kulturnog dobra.

8.2. Stoga, suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravnom analizom svih provedenih dokaza pravilno utvrdio da je okrivljenik oštetio kulturno dobro, a kako okrivljenik tijekom postupka niti u žalbi nije osporavao da je znao da je predmetna nekretnina upisana kao kulturno dobro i da je zabranjeno provođenje bilo kakvih radova na istoj bez izdanih suglasnosti nadležnih državnih tijela to je okrivljenik postupio protivno članku 62. stavku 2. i 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj 69/99, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11 i 25/12, 136/12, 157/13) pa su u utvrđenom ponašanju okrivljenika ostvarena sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela oštećenje i nedozvoljen izvoz kulturnog dobra, opisano i kažnjivo po članka 319. stavak 1. KZ/11 za koja ga je proglasio krivim. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj drugostupanjski sud, stoga žalba okrivljenika niti u ovom dijelu nije osnovana. Pri tome je važno napomenuti da nije sporno da je okrivljenik kao investitor 1. travnja 2016. dostavio glavni projekt i zatražio suglasnost Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, a 28. travnja 2017. Konzervatorski odjel je izdao Rješenje kojim izdaje prethodno odobrenje, ali i traži sanaciju štete što nije od utjecaja na kaznenu odgovornost okrivljenika jer KZ/11 u članku 319. KZ/11 ne predviđa da kasnije izdano odobrenje radova i sanacija štete na kulturnom dobru, eliminira kaznenu odgovornost za postupanje kojim je kulturno dobro oštećeno. Stoga niti u tom dijelu žalba okrivljenika nije osnovana.

9. Okrivljenik uvodno navodi da se žali zbog odluke o kazni smatrajući da prvostupanjski sud nije dostatno kao olakotno cijenio da su radovi naknadno odobreni, da je on postupao po uputama konzervatora, da je šteta popravljena, da je on „materijalno skroman, a motiv – adaptacija vlastitog stambenog prostora – nije kriminalne prirode“ te njegovo držanje pred sudom zbog čega smatra da će se i blažom kaznom postići svrha kažnjavanja. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud okrivljeniku pravilno utvrdio sve okolnosti važne da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja te je sve okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao. Tako je, ispravno, prvostupanjski sud na strani okrivljenika kao olakotno cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost dok otegotnih okolnosti sud nije našao. Imajući na umu navedeno te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11) i o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da je osuda okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci i izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od 3 (tri) godine - u cijelosti primjerena svim utvrđenim okolnostima, njome će se ispuniti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno u dovoljnoj će mjeri utjecati kako na okrivljenika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela unatoč činjenici da je naknadno okrivljenik postupao po uputama nadležne konzervatorske službe.

Stoga, blaže kažnjavanje okrivljenika nije osnovano.

10. Okrivljenik se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka navodeći da bi plaćanjem isti bila ugrožena njegova egzistencija. Međutim, prvostupanjski sud je odluku o troškovima donio na temelju stanja spisa te imovinskim prilikama okrivljenika koji je zaposlen, a nije dokazao postojanje osoba koje je dužan uzdržavati niti je dostavio dokaze da bi plaćanjem troškova kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje. Stoga niti u tom dijelu žalba okrivljenika nije osnovana.

11. Kako žalbenim razlozima okrivljenog ĆK nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika.

12. Stoga je primjenom članka 482. ZKP trebalo presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu 16. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Irena Kvaternik