REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-858/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli-Pola, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-913/2025-3 od 14. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo poslovni broj P-477/2024-20 od 2. siječnja 2025., u sjednici održanoj 16. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-913/2025-3 od 14. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 477/2024-20 od 2. siječnja 2025. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) i Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH).

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje pravna pitanja koja glase:

"1) Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima;

2) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te odredbe o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

3) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003); članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

4) Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003); članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe;

Odnosno

Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita te odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe;

5) Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora;

6) Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi članka 1024. i članka 354. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima;

odnosno

Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe članka 1024. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz članka 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?".

3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. U odnosu na naznačena pitanja kao razlog važnosti navodi odstupanje od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama revizijskog suda broj Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. i Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. Nadalje, ukazuje da praksa drugostupanjskih sudova nije ujednačena pozivajući se na odluke Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. i Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018., Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020., Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021. i Gž-2359/17-2 od 23. studenoga 2017. i dr.

4. Na prijedlog nije odgovoreno.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

6. U odnosu na prvo naznačeno pitanje kojim tuženik problematizira prekid tijeka zastare, kao i u odnosu na drugo naznačeno pitanje kojim tuženik problematizira nastanak obveze plaćanja zateznih kamata na iznose stečene bez osnove, pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

6.1. Treće i četvrto naznačenim pitanjem predlagatelj polazi od netočnih tvrdnji budući da su u nižestupanjskim odlukama, protivno navodima predlagatelja, sadržana utvrđenja da tužitelju nisu bile dane potpune obavijesti na što se točno sporne odredbe odnose te da tužitelju nije razjašnjen odnos između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita). Stoga, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, sporna odredba, obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, nije poštena, budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

6.2. Peto i šesto naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. To stoga što je riječ o pitanjima glede kojih navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama ovog suda broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024. i Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Osim toga, prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

6.3. Budući da u odnosu na naznačena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385.a stavak 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

7. Prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP.

7.1. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su jasno i dostatno obrazložene. Glede tuženikovih navoda u dijelu kojim tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti kako članak 29. Ustava RH i članak 6. stavak 1. Konvencije sadrže samo procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7.2. U odnosu na tvrdnje o navodnoj povredi prava na djelotvoran pravni lijek zajamčenog člankom 13. Konvencije te člankom 18. stavak 1. Ustava RH, ovaj sud primjećuje da se tuženik koristio svojim pravom na žalbu protiv prvostupanjske presude, a činjenica da njegovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Nadalje, protivno navodima predlagatelja drugostupanjski je sud odgovorio na sve odlučne navode iz žalbe.

7.3. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagatelja na jednakost svih pred zakonom, zajamčenog člankom 14. Ustava RH i člankom 14. Konvencije odnosno člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju, treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena. Naime, tuženik niti ne ističe da bi nekoj stranci u istim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja je njemu navodno uskraćena.

8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava – pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred zakonom te pravo na djelotvoran pravni lijek, zajamčena Ustavom RH i Konvencijom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. i 5. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 16. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil