Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1264/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Nade Horvatović, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ŠRM, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 9. siječnja 2025., broj: Pp-1880/2023-15, u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba okr. ŠRM kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. KRM je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 50,00 EUR (pedeset eura), u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima od 9. siječnja 2025., broj: Pp-1880/2023-15, proglašen je krivim okr. KRM da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 120,00 eura koju je dužan platiti u roku 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u ukupnom iznosu 35,62 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik osobno, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz „neadekvatno pravno saslušanje“ te „u suprotnosti sa zakonom, uključujući povredu prava na saslušanje“. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da mu je povrijeđeno pravo obrane.

6. Uvidom u spis utvrđeno je da je okrivljenik pristupio na glavnu raspravu 6. prosinca 2023., na kojoj mu je optužni prijedlog preveden po sudskom tumaču za njemački jezik, nakon čega se odrekao prava na branitelja i koristio svoje pravo da se brani pisanim putem predavši u spis pisanu obranu. Također, okrivljenik je pristupio na glavnu raspravu 9. siječnja 2025., na kojoj je svjedokinja žrtva nasilja ŠR prihvatila prvo blagodat nesvjedočenja, iako je nastavno iskazivala o okolnostima u vezi trenutnih odnosa između nje i okrivljenika, nakon čega je prvostupanjski sud pročitao materijalne dokaze, na čije izvođenje i sadržaj okrivljenik nije imao primjedbe, a niti je predlagao izvođenje daljnjih dokaza.

7. Iz prethodno navedenog je vidljivo da nisu osnovani žalbeni navodi da je pobijana presuda donesena uz „neadekvatno pravno saslušanje“ te „u suprotnosti sa zakonom, uključujući povredu prava na saslušanje“, jer je okrivljeniku bilo omogućeno da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Stoga, okrivljeniku nije povrijeđeno pravo na obranu pa žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

8. Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na obezvređivanje vjerodostojnosti iskaza žrtve nasilja ŠR isticanjem da ga je ona lažno optužila, da se njeno zdravstveno stanje u trenutku prijave smatralo nestabilnim, da je već i kod ispitivanja žrtve nasilja u policijskoj postaji bilo jasno da se ona nalazi u psihički narušenom stanju (koje je, po stavu okrivljenika, gotovo pa zahtijevalo ponovni boravak u psihijatrijskoj ustanovi). Nadalje, okrivljenik, ponovnim opisivanjem tijeka inkriminiranog događaja, ističe da on nije počinio obiteljsko nasilje nad podnositeljicom prijave, već je samo koristio svoje pravo kućevlasnika.

9. Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Po ocjeni ovog suda, okrivljenik bez uspjeha osporava vjerodostojnost iskaza svjedokinje žrtve nasilja ŠR koji je ona dala u PP Križevci neposredno nakon inkriminiranog događaja, jer u spisu nema ni jednog materijalnog dokaza ili dokaza druge vrste iz kojeg bi proizlazilo da je svjedokinja zbog neke psihičke bolesti (ili nekog drugog uzroka) sklona konfabulaciji. Neosnovano se u žalbi tvrdi i da se zdravstveno stanje svjedokinje u trenutku prijave smatralo nestabilnim te da je već i kod ispitivanja žrtve nasilja u policijskoj postaji bilo jasno da se ona nalazi u psihički narušenom stanju, jer takvo što ne proizlazi iz stanja spisa. Sasvim je sigurno da bi policijski službenici pozvali djelatnike hitne medicinske pomoći da su prilikom zaprimanja prijave ili ispitivanja svjedokinje žrtve nasilja primijetili da se ista nalazi u psihički narušenom stanju takve naravi i intenziteta da bi dolazila u pitanje zakonitost izvođenja dokazne radnje njenog ispitivanja. Svjedokinja žrtva nasilja ŠR je iskazivala okolnosno i neproturječno i u njenom iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama, a niti ne proizlazi da bi ista bila sklona konfabuliranju ili iskrivljavanju stvarnosti, kako to neosnovano ističe okrivljenik u žalbi.

10. U odnosu na žalbene navode da okrivljenik nije počinio obiteljsko nasilje nad podnositeljicom prijave, već je samo koristio svoje pravo kućevlasnika zbog stalnog narušavanja mira u kući, treba navesti da nikakav motiv odnosno razlog ne opravdava postupak činjenja bilo koje vrste nasilja niti može dovesti do ekskulpacije od prekršaje odgovornosti, osim, naravno, postupanja u nužnoj obrani ili krajnjoj nuždi, ali o tome se u ovom prekršajnom predmetu ne radi jer okrivljenik tvrdi da je supruga držala vrata sa strane hodnika kako on ne bi mogao proći jer se istodobno glasno svađala s kćeri.

11. Utvrđenim ponašanjem okrivljenik je nedvojbeno prešao granicu normalnog i uobičajeno prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugome te u cijelosti ostvario sva bitna obilježja prekršaja tjelesnog i psihičkog nasilja u obitelji. Tjelesnim se nasiljem smatra svaki oblik namjernog tjelesnog nasrtaja na žrtvu kojim kod iste nisu nastupile posljedice u vidu tjelesne ozljede u sudskomedicinskom smislu (okrivljenik je proglašen krivim da je suprugu odgurnuo objema rukama te ju je udario otvorenim dijelom šake u predjelu desne strane lice kojom prilikom ista nije zadobila tjelesne ozljede). Osim toga okrivljenik je supruzi uputio riječi koje su po svom sadržaju, notorno i nedvojbeno, izrazi kojima je jedina svrha, smisao i cilj da uvrijede, ponize i omalovaže osobu kojoj su upućene (kurvo, alkoholičarka, neradnice) i ne mogu se smatrati i ocijeniti prihvatljivim načinom komuniciranja uopće pa tako ni između članova obitelji. S obzirom na navedeno, i po ocjeni ovog suda, nije bilo osnove za daljnjim izvođenjem dokaza koji se predlažu u žalbi („očevid na navodnom mjestu počinjenja djela“) budući da su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri razjašnjene i utvrđene.

12. Sve ostale žalbene navode kojima se opisuju okolnosti ponašanja žrtve nasilja u nekim drugim, ranijim ili kasnijim, prilikama, kao i okolnosti imovinsko pravne prirode između okrivljenika i žrtve nasilja, ovaj sud nije razmatrao jer nisu predmet optužbe i nemaju utjecaja na odluku o krivnji okr. ŠRM.

13. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

14. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

15. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, i više nego dostatno vrednovane, čak i precijenjene. Za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 260,00 eura ili kazna zatvora u trajanju do 90 dana pa izrečena novčana kazna 120,00 eura predstavlja, prije svega blažu vrstu kazne, a osim toga novčanu kaznu doista daleko ispod zakonom propisanog minimuma. Imajući na umu prethodno navedeno te cijeneći veću protupravnu količinu u ponašanju okrivljenika, pri čemu se naročito misli da se radi o počinjenju dvije vrste nasilje (tjelesnog i psihičkog), kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za daljnje ublažavanje izrečene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

16. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio tako lošeg imovnog stanja da bi plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

17. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Nada Horvatović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, žrtvu nasilja i tužitelja.