Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-502/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Fosin, odvjetnici u Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-558/2021-35 od 13. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-558/2021-35 od 13. veljače 2025., potvrđuje u točki I izreke i dosuđujućem dijelu točke II izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 5.366,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose(točka I izreke), kao i naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.829,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2025. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan(točka II izreke).

2. Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu(točka I izreke i dosuđujući dio točke II izreke) žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.366,14 eura s kamatama zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj 320-50-4339386, sklopljenog između stranaka 29. kolovoza 2007.

6. U provedenom je postupku utvrđeno:

-da su stranke 29. kolovoza 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 320-50- 4339386, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Čmrlec-Kišić iz Varaždina pod brojem OV-9475/07;

-da je navedenim ugovorom tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 28.161,09 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita;

-da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

-da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu;

-da je rok otplate kredita 84 mjeseca, a namjena kredita za kupnju novih vozila;

-da se tužitelj smatra prosječnim potrošačem koji od strane tuženika nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu;

-da se radi o standardnom ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremljen od strane banke.

6. Slijedom izloženoga, prihvaćajući vjerodostojnim iskaz tužitelja da nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi upućivali na to da bi njegova obveza mogla biti znatno veća nego što je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, imajući u vidu da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su tuženici, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; nadalje, pozivom na odredbe čl. 81. st. 1., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03), odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) te čl. 502.c ZPP-a, sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-.potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te kao takva ništetna.

7. Stoga pozivom na odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), kojom su propisane posljedice ništetnosti utvrđuje da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio na temelju ništetnog ugovora, te daljnjom primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, a nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja, tuženika obvezuje isplatiti tužitelju iznos od 5.366,14 eura s kamatama na pojedine iznose.

8. Tuženikov prigovor zastare odbija pozivom na odredbu čl. 225. ZOO -a te utvrđenjem da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, što je konkretan slučaj, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Pri tome se pozvao i na pravna shvaćanja izražena u odlukama suda EU u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19. Stoga, kako je zastara počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnove ništetne ugovorne odredbe u valutnoj klauzuli, a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. kolovoza 2021., utvrđuje da do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina.

9. Odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23- dalje Tarifa).

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi čl. 354. st. 2. ZPP -a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

10.1. Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a, budući da je sud prvog stupnja u obrazloženju sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje dokaze je izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio.

11. Okolnost da se sud prvog stupnja u donošenju pobijane presude pogrešno pozvao na odredbe ZZP/03, umjesto pravilno na odredbe Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 79/07-dalje ZZP/07), važeći u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 29. kolovoza 2007., nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da se tužitelj ima smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. alineja 1. ZZP/07, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, imajući u vidu sadržaj narečenog ugovora o kreditu i iskaz tužitelja, da je isti zaključio sa tuženikom radi kupovine osobnog automobila u autokući, da u to vrijeme nije imao registriran obrt niti udio u trgovačkom društvu, te da predmetni automobil nije unio u obrt ili trgovačko društvo. Tuženik, na kojem je bio teret dokaza o suprotnom, isto nije dokazao.

13. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

14. Prema čl. 138.a ZZP/07, a jednako tako i čl. 118. ZZP/14, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 . ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 30. kolovoza 2021. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

15. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

16. U ovom je postupku kao o prethodnom pitanju raspravljeno je li predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Na tuženiku je bio teret dokaza da bi o navedenoj odredbi pojedinačno pregovarao sa tužiteljem, što isti tijekom postupka nije dokazao. Naprotiv, ističući da ni jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF , tuženik sadržajno ponavlja navode iz postupka vođenog po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača vođenoj kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, što upravo negira navode o upoznavanju potrošača s tim rizikom jer ako, kako sam navodi, on to nije znao, tada o tome nije mogao ni informirati tužitelja. Za istaknuti je i da je tuženik tijekom postupku odustao od saslušanja u svojstvu svjedoka svoje djelatnice FO na okolnost da bi tužitelju prilogom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije. K tome, od tuženika se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja ugovora o kreditu, već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarsk i franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanja tečajem kune u odnosu na tečaj švicarskog franka kao što je to učinila u odnosu na euro, zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eurima i da je o tome obavijestio tužitelja, dok tuženik tijekom postupka pa n i sada u žalbi činjenično ni ne tvrdi da bi mu dao takve obavijesti.

17. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

18. Predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

19. ZZP/07 u glavi XI regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

20. Nadalje, odredbom čl. 97. ZZP/07 propisao je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz toga članka Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

21. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 98. ZZP/07 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

22. Odredbom čl. 102. ZZP/07 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna (st. 1.), te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (st. 2.).

23. Dakle, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

26. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

27. Za navesti je i da okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti, jer se prema odredbi čl. 328. ZOO-a važećoj u vrijeme njegovog sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništetnog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

28. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor zastare.

29. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

30. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. kolovoza 2021., podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

31. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje valutne klauzule na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

32. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

33. Slijedom izloženog pravilnom je primjenom materijalnoga prava prihvaćen restitucijski zahtjev za isplatu iznosa utvrđenih temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

34. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

35. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

36. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije u istom uspio.

37. U preostalom dijelu (odbijajući dio točke II izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 16. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović