Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-48/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Petrol d.o.o. Rijeka, Martinkovac 143b, OIB: 75550985023, kojeg zastupa punomoćnik Srđan Barović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Barović & Gavranović j.t.d. Zagreb, Boškovićeva 7, protiv tuženika PO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Danijel Beljan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vrkić, Beljan i Denona j.t.d. Rijeka, Žrtava fašizma 15, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci. Stalna služba u Opatiji poslovni broj Povrv-535/2017-34 od 4. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj Povrv-535/2017-34 od 4. studenog 2021. u točkama II i IV izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva iz Rijeke, poslovnog broja Ovrv-108/12 od 4. travnja 2012.(točka I izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.241.491,90 kn sa zateznom kamatom koja na iznos od 641.537,40 kn teče od 4. studenog 2021. do isplate, u roku od 8 dana(točka II izreke) zatim je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu zatezne kamate na iznos od 572.954,50 kn od 4. studenog 2021. do isplate(točka III izreke) te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 68.987,50 kn sa zateznom kamatom od 4. studenog 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana(točka IV izreke).

2. Rješenjem suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 166.476,57 kn(točka I izreke) te je dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužitelja od

18. listopada 2021.(točka II izreke).

3. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pobijajući sadržajno tu odluku u točkama II i IV izreke, zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP).

4. U žalbi ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama glede istaknutog prigovora zastare tužiteljeve tražbine. Nadalje ističe da je mjenica na temelju koje tužitelj potražuje isplatu, izdana kao mjenica bez protesta pa da se stoga ne može smatrati vjerodostojnom ispravom u smislu Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - dalje OZ) temeljem koje bi bilo moguće donijeti rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave niti da se po ukidanju rješenja može nastaviti postupak kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Smatra pogrešnim stajalište suda prvog stupnja o postojanju pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka, ističući da tužitelj raspolaže ovršnim ispravama, bjanko zadužnicama koje je popunio i predao na naplatu. Tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi se ovdje radilo o dvama različitim poslovima te različitim tražbinama, budući da je predmetom naplate po izdanim zadužnicama ista tražbina koja je predmetom ovog parničnog postupka. U protivnom da bi se tužitelj mogao dvostruko naplatiti i po zadužnici i po kondemnatornoj presudi, čime da bi tuženik izravno bio oštećen. Ističe da u ovom slučaju bjanko mjenica nije sredstvo osiguranja, već vjerodostojna isprava, jer da je mjenica sredstvo osiguranja naplate jedino u slučaju njezine izravne naplate putem nadležne financijske institucije. Navodi da bi se predmetna bjanko mjenica mogla smatrati jedino trasiranom mjenicom po viđenju, u smislu čl. 33. Zakona o mjenici("Narodne novine" broj 74/94 i 92/10), jer da je u njoj nezakonito naznačen datum dospijeća, da je protekom roka za naplatu i bezuspješnom naplatom mjenična obveza prestala te je izgubila svojstvo sredstva osiguranja pa da njezin imatelj mora dokazivati postojanje svoje tražbine iz osnovnog pravnog posla.

5. Stoga da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio prigovor nedostatka pravnog interesa za vođenje ovog postupka neosnovanim. Glede zaključka o tome da je ništetna odredba mjeničnog očitovanja o slobodnom određivanju dana dospijeća, ukazuje da je zbog toga ništetna i sama mjenica jer nije valjano ispunjena pa da posljedično tome ni javni bilježnik nije mogao donijeti rješenje o ovrsi na temelju takve isprave. Nadalje ističe da je sud prvog stupnja propustio odlučiti o prigovoru zastare konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da je tužbeni zahtjev s iznosa od 673.696,73 kn preinačen na iznos od 1.241.491,90 kn, pri čemu smatra da se u tom dijelu treba primijeniti odredba čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 , 156/22, 155/23

- dalje ZOO) jer da se radi o tražbini povremenih davanja. Tvrdi da samostalno potraživanje kamata nakon podmirenja glavne tražbine zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog iznosa kamate, pri čemu naglašava da su u iznosu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva ubrojene i uglavničene zakonske zatezne kamate na sve plaćene iznose do 20. listopada 2020. Stoga smatra da je zahtjev za plaćanjem uglavničenih zateznih kamata trebalo odbiti budući da je u tom dijelu nastupila zastara, s obzirom na činjenicu da je zahtjev postavljen tek u podnesku od 18. listopada 2021.

6. Predlaže presudu u točki II izreke preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno tužbu odbaciti te odbiti zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška te obvezati tužitelja na nadoknadu troška žalitelju, i to kako troška prvostupanjskog postupka tako i žalbenog postupka koji je specificiran u tom podnesku.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Predmet ovog spora je isplata tražbine tužitelja na temelju mjenice bez protesta serije A broja 01971605, izdane 21. travnja 2009. na iznos od 673.696,73 kn na kojoj je kao datum dospijeća naveden datum 15. ožujka 2012.

9. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:

-da je prednik tužitelja Euro Petrol d.o.o. Rijeka kao kreditor, 21. travnja 2009. sklopio s trgovačkim društvom Navigator Tours-Exclusive d.o.o. Rijeka kao korisnikom kredita te tuženikom u svojstvu jamca platca Ugovor o kreditu kojim je utvrđeno da kreditor ima prema korisniku kredita potraživanje u iznosu od 650.000,00 kn, te da se dug pretvara u kredit s rokom otplate do 30. rujna 2010.,

-da je za osiguranje uredne otplate kredita tuženik izdao predniku tužitelja jednu bjanko zadužnicu na iznos od 500.000,00 kn, jednu bjanko zadužnicu na iznos od 100.000,00 kn te jednu bjanko akceptiranu mjenicu s klauzulom "bez protesta" uz mjenično očitovanje,

-da je tuženik mjeničnim očitovanjem ovlastio tužitelja da popuni bjanko mjenicu u skladu s Ugovorom i Zakonom o mjenici na način da može odrediti sam datum izdavanja i datum dospijeća pod uvjetom da iznos duga nije veći od osnovnog duga uvećanog za kamatu, zateznu kamatu, troškove naplate mjenice i druge troškove izazvane naplatom mjenice,

- da je između trgovačkih društava Navigator Tours Exclusive d.o.o. Rijeka, kao preuzimatelja, te Navigator Tours d.o.o. Rijeka, kao dužnika te s druge strane prednika tužitelja kao vjerovnika te tuženika kao solidarnog jamca , sklopljen Ugovor o preuzimanju duga koji na dan 1. travnja 2008. iznosi 336.191,44 kn te da se preuzimatelj obvezao dužniku ispuniti vjerovnikovu tražbinu prema dužniku u roku od 180 dana od potpisa ugovora,

-da iz nalaza vještaka financijske struke proizlazi da su po narečenom Ugovoru o kreditu evidentirane uplate u ukupnom iznosu od 166.476,57 kn, da preostala obveza prema tom ugovoru iznosi 641.537,40 kn na ime glavnice te 572.954,50 kn na ime nepodmirene zatezne kamate do 21. listopada 2020.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je narečena mjenica popunjena suprotno odredbama osnovnog pravnog posla u dijelu u kojem je određeno dospijeće, budući da je Ugovorom o kreditu od 21. travnja 2009. određen rok otplate kredita do 30. rujna 2010., kada je dospjela na naplatu posljednja rata pa da stoga tužitelj nije mogao popuniti mjenicu s dospijećem 15. ožujka 2012. Istovremeno ocjenjuje da ta okolnost ne dovodi u pitanje valjanost mjenične obveze mjeničnog dužnika, pri čemu se zastarni rokovi prosuđuju u skladu s odredbama osnovnog pravnog posla. Ocjenjujući istaknuti prigovor zastare tužiteljeve tražbine, utvrđuje da se zastara računa primjenom čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici pa kako je zastarijevanje započelo teći 1. listopada 2010., a prijedlog za ovrhu je podnesen 4. travnja 2012., ocjenjuje prigovor zastare neosnovanim, budući da mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine od dospjelosti. Prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, utvrđuje da dug tuženika iz osnovnog pravnog posla iznosi 641.537,40 kn na ime glavnice, da uglavničena kamata do 21. listopada 2020. iznosi 572.954,50 kn pa prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu zbroja tih iznosa, međutim ocjenjuje neosnovanim zahtjev za plaćanje zatezne kamate na kapitalizirani iznos kamata primjenom čl. 31. st. 1. ZOO-a, sve s obzirom na činjenicu da glavna tražbina nije ispunjena.

11. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa), a pored toga je priznat i trošak vještačenja te sudskih pristojbi, odnosno ukupan iznos od 68.987,50 kn, na koji je priznata zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate.

12. Bez osnove tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da su u presudi izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, pa tako i razlozi za ocjenu neosnovanosti prigovora zastare. Pritom nije počinjena ni neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP -a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Tuženik u žalbi ponavlja prigovore koje je isticao tijekom postupka, a koje je sud prvog stupnja otklonio navodeći za to razloge koji imaju temelj u materijalnom pravu koje se u ovom postupku treba primijeniti.

14. Glede navodne preinake tužbe, treba navesti da je tužitelj kao ovrhovoditelj već u prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave zahtijevao namirenje tražbine u iznosu od 673.696,76 kn sa zateznom kamatom od 16. ožujka 2012. do isplate, dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, dio kamate koja je dospjela u razdoblju od 1. listopada 2010. do 20. listopada 2020. uglavničio, čime nije tražio nešto drugo ili više od utuženog iznosa, pa tuženik bez osnove tvrdi da je takav zahtjev po prvi put postavljen tek u podnesku od 18. listopada 2021. Točni su navodi o tome da je tužitelj zahtijevao i zateznu kamatu na tako kapitalizirani iznos dospjele zatezne kamate, međutim, sud prvog stupnja je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio primjenom čl. 31. st. 1. ZOO-a.

15. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da je tužitelj izdanu mjenicu popunio protivno uvjetima iz osnovnog posla glede navođenja datuma dospijeća te je pravilno stajalište da na takav način nije dovedena u pitanje valjanost mjenične obveze mjeničnog dužnika, već je ta okolnost od utjecaja na računanje zastarnih rokova. U tom dijelu je pravilno primijenjena odredba čl. 78. Zakona o mjenici kada je utvrđeno da do podnošenja prijedloga za ovrhu 4. travnja 2012. nije protekao trogodišnji zastarni rok koji se računa od dospijeća tražbine(1. listopada 2010.). Na žalbene navode u tom dijelu treba navesti da se u nazočnom slučaju ne radi o situaciji kada u trasiranoj mjenici nije označena dospjelost, već o slučaju kada je dospjelost pogrešno navedena pa se ne radi o trasiranoj mjenici po viđenju te se s tim u svezi ne primjenjuje zastarni rok iz čl. 33. Zakona o mjenici, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

16. Tuženik bez osnove ponavlja i prigovor nedostatka pravnog interesa za vođenje ovog postupka, s obzirom na činjenicu da je za osiguranje iste tražbine tuženik izdao dvije zadužnice na temelju kojih je moguće provesti ovršni postupak . Načelno govoreći, pravni interes se u parnici ispituje isključivo kod tužbi za utvrđenje u smislu čl. 187. ZPP-a, dok se kod tužbi sa kondemnatornim zahtjevom pravni interes presumira. Tuženik se poziva na sudsku praksu koja se razvila u svezi pitanja ima l i tužitelj pravnog interesa za podnošenje tužbe za isplatu tražbine, ukoliko raspolaže zadužnicom koja predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. st. 1. t. 7. OZ -a. Treba navesti da je do donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona iz 2017.("Narodne novine" broj 73/17) zadužnica imala svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi, a nakon novele iz 2017. izravna naplata temeljem zadužnice se mogla provesti kao u povodu rješenja o ovrsi koje je dostavio sud. Međutim, tuženik nije pružio relevantne dokaze o tome da je tužitelj imao mogućnost naplatiti svoju tražbinu aktiviranjem zadužnica, s tim što valja ukazati da u spisu nije priložen niti jedan dokaz o tome kada zadužnice izdane, jesu li dostavljene na naplatu, radi li se o ispravama koje su izdane kao privatne isprave na kojima je potpis ovjerio javni bilježnik, ili se radi o solemniziranim privatnim ispravama koje su po pravnoj snazi izjednačene s javnobilježničkim aktom, a što bi bilo od utjecaja na različito računanje nastupanja zastare tražbine iz zadužnice. Dakle, tuženik nije pružio dokaz o tome da je tužitelj imao mogućnost naplatiti svoju tražbinu putem zadužnica, pa su stoga bez osnove tvrdnje o izostanku pravnog interesa za vođenje parničnog postupka. Konačno, tvrdnja o izostanku pravnog interesa bi se mogla podvesti jedino pod tvrdnju o počinjenoj povredi postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 187. ZPP-a, a takva povreda može biti počinjena jedino pod uvjetom da je to bilo od utjecaja na donošenje zakonite presude, što u ovom predmetu nije ostvareno.

17. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Naime, tužitelj je uspio u parnici pa mu primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu treba navesti da tuženik u žalbi ne dovodi u pitanje pravilnost samog obračuna.

18. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama II i IV izreke potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točkama I i III izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena, jednako kao i rješenje u točkama I i II izreke.

U Rijeci 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara