Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj: Gž-636/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužiteljice BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1718/2025-8 od 23. ožujka 2026., u sjednici održanoj 16. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1718/2025-8 od 23. ožujka 2026. u točki I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], zaključenog 18. svibnja 2007. između tužiteljice i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika, a koja u čl. 6. st. 1. glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 110,77 eura sa pripadajućim zateznim kamatamaod 26. svibnja 2007. do isplate. Točkom III. izreke naloženoj e tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 287,47 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je točkom IV. izreke tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova.

2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude (točke I., II. i III.izreke) žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za obradu i administraciju kredita sadržane u čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 18. svibnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika, kao davatelja kredita.

6. Tuženik žalbom ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama nije sporno da je 18. svibnja 2007. sklopljen predmetni ugovor o kreditu na iznos od 12.564,15 švicarskih franaka (CHF) u protuvrijednosti kuna, radi kupnje osobnog vozila te da je čl. 6.st.1. Ugovora ugovorena jednokratna naknada za obradu i administraciju kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna, a koju je tužiteljica nesporno isplatila predniku tuženika u iznosu od 110,77 eura dana 26. svibnja 2007..

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza i to iskaza tužiteljice koji prihvaća kao vjerodostojan, utvrđuje da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi niti je tužiteljici pojašnjeno od čega se sastoji sporna naknada niti na koji način je određena njezina visina, već joj je ponuđen na potpis unaprijed pripremljen ugovor po principu „uzmi ili ostavi“.

9. Nadalje, prvostupanjski sud cijeneći da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima obrade kredita, te da je ista određena u visini od 1,50% od iznosa kredita, zaključuje da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a s obzirom da se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10. Imajući u vidu prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na čl. 81., čl. 83. i čl. 87. st.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. , dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je riječ o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi, slijedom čega prihvaća deklaratorni tužbeni zahtjev kao osnovan.

11. S obzirom na utvrđenu ništetnost sporne ugovorne odredbe, pri nespornoj činjenici da je tužiteljica na temelju iste isplatila predniku tuženika utuženi iznos od 110,77 eura, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO/05) zauzima pravno shvaćanje da je tuženik dužan vratiti tužiteljici utuženi iznos, slijedom čega prihvaća kondemnatorni tužbeni zahtjev u cijelosti.

12. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja prigovor zastara prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti pa kako je u konkretnom slučaju ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena prvostupanjskom presudom zaključuje da zastarni rok od pet godina propisan m čl. 225. ZOO-a nije protekao.

13. Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa cijeneći da je tuženik nepošten stjecatelj dosuđuje tužiteljici zatezne kamate od dana primitka utuženog iznosa od strane prednika tuženika do isplate.

14. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).

15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

16. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, jer takvo utvrđenje proizlazi iz sadržaja samog ugovora i iskaza tužiteljice koji je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao vjerodostojan. Također, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu i administraciju kredita, budući da tuženik na kojem je sukladno čl. 81.st.4. ZZP/03 bio teret dokaza nije pružio nijednog dokaza kojim bi oborio zakonsku presumpciju iz čl. 81.st.2. ZZP-a o izostanku pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane njegova prednika zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj. Dapače, iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da ugovorne strane o spornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala mogućnosti utjecati na sadržaj te odredbe.

17. Također, suprotno žalbenim navodima sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti sadržanom u odredbi čl. 85. ZZP/03, a prema kojoj ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Naime, u smislu čl. 85. ZZP/03 zahtjev da su odredbe ugovora napisane jasno i lako razumljivo te da budu lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U konkretnom slučaju, cijeneći da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi prednik tuženika informirao tužiteljicu o svrsi sporne naknade odnosno stvarnim troškovima i uslugama na koje se ista odnosi , to sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti pa suprotno žalbenim navodima nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 84. ZZP/03 za isključenje od ispitivanja poštenosti te ugovorne odredbe.

18. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. To iz razloga jer s obzirom da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, a da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tužiteljica nije imala izbora da li će spornu ugovornu odredbu prihvatiti ili ne jer o tome nije mogla pregovarati, kako to proizlazi iz njezina iskaza, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je prednik tuženika postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je spornom ugovornom odredbom uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

18. Imajući u vidu prethodna utvrđenja o unaprijed formuliranom ugovoru od strane prednika tuženika, izostanku pojedinačnog pregovaranja i nedostatku transparentnosti sporne ugovorne odredbe, ujedno cijeneći da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio matreijalno pravo iz čl. 81. st.1. i čl. 87.st.1. ZZP/03 kada je zauzeo pravno shvaćanje da je sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva njištetna.

19. S obzirom na utvrđenu ništetnost sporne ugovorne odredbe, pri nespornoj činjenici da je tužiteljica na temelju iste isplatila predniku tuženika utuženi iznos od 110,77 eura, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom matreijalnog prava iz čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženika na povrat tog iznosa tužiteljici.

20. Žalbeni navodi kojima tuženik ustraje kod prigovora zastrare nisu osnovani . Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare, budući da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći tek od utvrđenja ništetnosti, pa kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, to zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO- a nije protekao. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa praksom Suda Europske unije prema kojoj zastarni rok ne može početi teći ako potrošač nije bio u mogućnosti učinkovito se pozvati na svoja prava. Tek pravomoćna sudska odluka kojom se utvrđuje nepoštenost konkretne odredbe i koja je dostavljena dotičnom potrošaču može se smatrati trenutkom punog saznanja o nepravilnosti, s time da prodavatelj ili pružatelj usluge može dokazivati da je potrošač za nepoštenost znao i ranije (predmet C-679/24, HL protiv UniCredit Bank Zrt.,Momentum Credit Zrt.). U konkretnom slučaju tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljica imala saznanja o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe prije donošenja prvostupanjske presude pa sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastarni rok još nije niti počeo teći.

21. Odluka o zateznim kamatama donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a s obzirom da je tuženik nesavjestan stjecatelj što žalbom niti ne osporava, pa tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana primitka utuženog iznosa od strane prednika tuženika.

22. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a. Tuženik žalbom neosnovano osporava trošak sudskih pristojbi pozivom na čl. 11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.) prema kojoj su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa po zakonu oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi, budući da u konkretnom slučaju nije riječ o takvom postupku. Naime, ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nije bila predmetom pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa ovaj postupka nije pokrenut na temelju takve presude. Tužiteljica je sukladno čl. 3. i 4. ZSP-a u obvezi plaćanja sudskih pristojbi, slijedom čega joj primjenom čl. 155.st.1. ZPP-a pripada pravo na naknadu tih troškova kao potrebnih za vođenje parnice.

23. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao u izreci.

U Rijeci 16. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan