Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2348/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje iz Zagreba, Margaretska 3, OIB: 02958272670, zastupanog po punomoćnici RE, dipl. iur. zaposlenoj kod tužitelja, protiv tuženika TE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Perici Brainoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-37/2025-8 od 11. travnja 2025., dana 15. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika TE kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-37/2025-8 od 11. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika TE za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 94,20 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 100,00 EUR–a (točka II. izreke).

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 89,04 EUR–a.

2.2. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika u cijelosti, predlažući da se žalba istog odbije kao neosnovana te prvostupanjska presuda potvrdi.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 25. veljače 2025. (list 40-42 spisa), da mu tuženik isplati iznos od 94,20 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose od 32,57 EUR–a, 29,63 EUR–a, 16,75 EUR–a i 15,25 EUR–a od dana njihovog dospijeća pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime naknade štete koja je nastala jer je tuženikova maloljetna kćer bespravno koristila zdravstvenu zaštitu na teret tužitelja, sve u smislu odredbe iz čl. 138. st. 1. t. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (''Narodne novine'' broj 80/13, 137/13 i 98/19 – u daljnjem tekstu: ZOZO), u svezi čl. 135. st. 2. t. 1. ZOZO–a.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t .

11. ZPP–a na koju isti upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka utvrdio u bitnom:

- da je tužitelj podmirivao trošak zdravstvene zaštite maloljetne tuženikove kćeri UE,

- da je odredbom iz čl. 7. st. 1. t. 3. ZOZO–a propisano da se na obvezno zdravstveno osiguranje obvezno osiguravaju i stječu status osiguranika osobe s prebivalištem, odobrenim stalnim boravkom ili dugotrajnim boravištem u [adresa] zaposlene u drugoj državi članici ili ugovornoj državi koje nemaju zdravstveno osiguranje nositelja zdravstvenog osiguranja države članice ili ugovorne države, odnosno koje nisu obvezno zdravstveno osigurane prema propisima države rada na način kako je to određeno propisima Europske unije odnosno međunarodnim ugovorom,

- da tuženik, kao zakonski zastupnik svoje maloljetne kćeri, nije izvršio obvezu prijave promjene statusa za maloljetno dijete koje se nastavilo liječiti na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranje tužitelja, već je odjavu izvršio tužitelj po službenoj dužnosti 20. siječnja 2023., i to s danom 22. studenog 2016., budući da je tuženikova maloljetna kćer imala status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju kao član obitelji "AO" u [adresa] od 22. studenog 2016. ,

- da je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan, budući da je tužitelj u smislu odredbe iz čl. 138. st. 1. ZOZO–a bio ovlašten pokrenuti postupak protiv tuženika koji je, kao zakonski zastupnik svoje maloljetne kćeri, bio dužan postupiti sukladno odredbi iz čl. 120. st. 3. ZOZO–a, dakle prijaviti odjavu s obveznog zdravstvenog osiguranje za svoje maloljetno dijete u roku od osam dana od dana nastanka promjene ili prestanka okolnosti na osnovi kojih se stječe ili prestaje status osigurane osobe,

- da se utuženi iznos odnosi na račune koji su izdani za SKZZ usluge pružene tuženikovoj maloljetnoj kćeri, a koje je tužitelj platio, kao i na recepte u ljekarnama u 2021. i 2022. godini, s time da tuženik tijekom postupka nije osporio samu dokumentaciju (račune i recepte).

8.1. Odredbom iz čl. 120. st. 3. ZOZO–a propisano je da se prijava na obvezno zdravstveno osiguranje, prijava promjene u obveznom zdravstvenom osiguranju te odjava s obveznoga zdravstvenog osiguranja podnose u roku od osam dana od dana nastanka, promjene ili prestanka okolnosti na osnovi kojih se stječe ili prestaje status osigurane osobe, a odredbom iz čl. 120. st. 4. ZOZO–a propisano je da će osobi za koju obveznik plaćanja doprinosa ne podnese prijavu, odnosno odjavu s obveznoga zdravstvenog osiguranja Zavod rješenjem utvrditi status, odnosno prestanak statusa osigurane osobe po službenoj dužnosti.

8.2. Odredbom iz čl. 135. st. 1. ZOZO–a propisano je da je osigurana osoba dužna Zavodu prijaviti svaku promjenu u roku od osam dana od dana nastanka okolnosti koja utječe na korištenje priznatog prava po ZOZO–a, a odredbom iz čl. 135. st. 2. t. 1. ZOZO–a propisano je da je osigurana osoba obvezna Zavodu, odnosno državnom proračunu naknaditi štetu ako je ostvarila primanje iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna uslijed toga što nije, u skladu s čl. 135. st. 1. ZOZO–a, prijavila promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, a znala je ili je morala znati za tu promjenu.

8.3. Odredbom iz čl. 138. st. 1. t. 1. ZOZO–a propisano je da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne, odnosno fizičke osobe ako je šteta nastala zato što nisu dani podaci ili što su dani neistiniti ili netočni podaci o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili opseg prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja.

9. S obzirom na to da je tuženik, kao zakonski zastupnik svoje maloljetne kćeri u smislu odredbe iz čl. 99. st. 1. Obiteljskog zakona (''Narodne novine'' broj 103/15, 98/19 i 47/20 – u daljnjem tekstu: OZ), propustio postupiti sukladno odredbama iz čl. 120. st. 3. i čl. 135. st. 1. ZOZO–a te odjaviti kćer s obveznog zdravstvenog osiguranja, iako je ista od 22. studenog 2016. imala status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju kao član obitelji "AO" u [adresa], već je odjavu tuženikove maloljetne kćeri, sukladno odredbi iz čl. 120. st. 4. ZOZO–a, izvršio tužitelj po službenoj dužnosti 20. siječnja 2023., i to s danom 22. studenog 2016., pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da tužitelj u smislu odredbe iz čl. 138. st. 1. t. 1. ZOZO–a, u svezi čl. 135. st. 2. t. 1. ZOZO–a osnovano od tuženika potražuje predmetni iznos na ime naknade štete koja je nastala jer je tuženikova maloljetna kćer bespravno koristila zdravstvenu zaštitu na teret tužitelja i nakon 22. studenog 2016. te kada je primjenom navedenih odredaba ZOZO–a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

10. Prema tome, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod točkom I. izreke (pobijane) presude, ističući u bitnom:

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da za tužiteljevo potraživanje nije nastupila zastara,

- da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o glavnom potraživanju tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, propustio primijeniti odredbe Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i [adresa] iz 2001. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o socijalnom osiguranju), a kojim je u bitnom ugovoreno da osobe koje ispunjavaju uvjete za pravo na davanje u naravi prema pravnim propisima jedne države ugovornice imaju pravo na zdravstvenu zaštitu za vrijeme njenog prebivališta na teritoriju druge države ugovornice,

- da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada tuženiku nije dosudio trošak parničnog postupka razmjerno njegovom uspjehu u sporu.

11. Pasivna legitimacija tuženika, kao zakonskog zastupnika svoje maloljetne kćeri, proizlazi iz odredaba iz čl. 120. st. 3. i čl. 135. st. 1. ZOZO–a, u svezi čl. 99. st. 1. OZ– a.

12.1.1. Iako se u ovom predmetu, suprotno stavu prvostupanjskog suda, ne primjenjuje zastarni rok od 5 godina koji je propisan odredbom iz čl. 225. ZOO–a, već zastarni rok od 3 godine koji je propisan odredbom iz čl. 230. st. 1. ZOO–a, budući da je odredbom iz čl. 147. st. 1. ZOZO–a propisano da tražbine naknade štete, u smislu odredbi ZOZO–a, zastarijevaju istekom rokova određenih ZOO–om, valja istaknuti da za tužiteljevo unatoč tome nije nastupila zastara.

12.1.2. Ovdje valja napomenuti da je odredbom iz čl. 147. st. 2. t. 1. ZOZO–a propisano da rokovi zastare tražbina naknade štete u smislu odredbi ZOZO–a počinju teći u slučajevima iz čl. 135. i čl. 138. st. 1. ZOZO–a od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu.

12.2. Budući da je najstariji utuženi iznos od 32,57 EUR–a dospio na plaćanje 17. ožujka 2021., da je tuženik 20. siječnja 2023. po službenoj dužnosti izvršio odjavu tuženikove maloljetne kćeri s obveznog zdravstvenog osiguranja, a da je tužba u ovom predmetu ponesena 11. veljače 2025., s time da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio, niti dokazivao da bi rješenje kojim je utvrđeno da tuženikovoj maloljetnoj kćeri ne pripadaju isplaćena primanja po osnovi obveznog zdravstvenog osiguranja postalo pravomoćno prije 20. siječnja 2023., vidljivo je da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

13. Za odlučivanje o glavnom potraživanju tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, nisu bile mjerodavne odredbe Ugovora o socijalnom osiguranju, budući da u ovom predmetu nije riječ o korištenju zdravstvene zaštite na temelju Ugovora o socijalnom osiguranju, već o korištenju zdravstvene zaštite na temelju statusa osiguranika u smislu odredbe iz čl. 7. st. 1. t. 3. ZOZO–a od strane tuženikove maloljetne kćeri, i to nakon 22. studenog 2016., kada je ista već imala status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju kao član obitelji "AO" u [adresa].

14.1. U pogledu uspjeha tužitelja u sporu i posljedično prava stranaka na naknadu troška parničnog postupka valja reći da je tužitelj u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva (naknada štete) uspio u cijelosti, odnosno u omjeru od 100%, a da je, kada se uzme u obzir da je, nakon što je tuženik istaknuo prigovor zastare, umjesto prvotno utuženog iznosa od 249,55 EUR–a, konačno potraživao iznos od 94,20 EUR–a (i samim time smanjio zahtjev za iznos od 155,35 EUR–a), u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 38% (94,20 EUR–a/249,55 EUR–a, iz čega dalje proizlazi da je tužitelj je uspio u sporu u omjeru od 69% (100% + 38% = 138%; 138% ÷ 2 = 69%), dok je tuženik uspio u sporu u preostalom omjeru od 31%.

14.2. Kada se tužiteljev uspjeh u sporu umanji za tuženikov uspjeh u sporu, vidljivo je da je tužitelj uspio u sporu u konačnom omjeru od 38%, što znači da tuženik nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP–a.

15. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao preostale žalbene navode tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja (pobijane) presude propustio postupiti sukladno odredbama iz čl. 193. ZPP–a i odbiti tužbeni zahtjev za iznos za koji je tužitelj povukao tužbu , a koji upućuju na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a, kao ni žalbene navode tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

16. Naime, u ovom je predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP–a, riječ o sporu male vrijednosti pa se prvostupanjska presuda, sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP– a, ne može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a) te pogrešne primjene materijalnog prava.

17. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

18. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 15. lipnja 2026.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović