Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća, te Roberta Završkog i Renate Popović, članova vijeća, uz sudjelovanje Mirjane Laljek, više sudske savjetnice - specijalistice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog SG, kojeg brani Tomislav Pedišić, odvjetnik iz VUKMIR I SURADNICI ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o. iz Zagreba, zbog prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. i članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“, br. 62/17.,14/19 i 30/23), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, od 3. studenoga 2025., poslovni broj: Pp-1263/2025, u sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okrivljenog SG, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u pravnoj oznaci djela na način da se prekršaji okrivljenika, činjenično opisani pod točkama I.a., b. i c. pravno označavaju kao prekršaji iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu (Narodne novine, broj: 62/17., 14/19. i 30/23.).

II. Odbija se žalba okrivljenog SG kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni ZG obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 100,00 eura u roku od 1 (jedan) mjesec od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljeni ZG, proglašen je krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 5970,00 eura, zbog prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“, br. 62/17.), činjenično opisanih u točkama I. a. b. i c. izreke prvostupanjske presude. Na temelju članka 181. stavka 1. točke 5. (pravilno: članka 181. točke. 5.) Prekršajnog zakona, odbijena je optužba protiv okrivljenika da bi počinio prekršaje iz članka 78. stavka 1. točke 3. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu, činjenično opisanih u točkama II. a., b. i c.

2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura.

3. Protiv navedene presude u okrivljujućem dijelu okrivljenik je pravodobno, putem branitelja, podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava te odluke o izrečenoj novčanoj kazni. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi optužbe, odnosno podredno da presudu ukine u dijelu u kojem je proglašen krivim i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalitelj ističe da su u postupku počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 7. i 11. te stavka 2. Prekršajnog zakona. Smatra da prekršajne naloge nije izdao ovlašteni tužitelj te da prvostupanjski sud nije bio stvarno nadležan za postupanje. Prekršajne naloge izdalo je Ministarstvo poljoprivrede kao tužitelj. Okrivljenik smatra da tužitelj nije ovlašten postupati u ovom predmetu s obzirom na to da je radnja koju je isti kvalificirao kao "prekršaj" počinjena na teritoriju Republike Slovenije (dakle izvan teritorija Republike Hrvatske). Stoga smatra da hrvatska tijela nisu bila ovlaštena postupati, pozivajući se pritom na članak 12. Prekršajnog zakona, odredbe Zakona o morskom ribarstvu te Uredbu Vijeća (EZ) br. 1224/2009.

Nadalje, žalitelj navodi da je tijekom postupka isticao kako nije bio na plovilu te da, primjenom međunarodnog prava, Arbitražne odluke Stalnog arbitražnog suda od 29. lipnja 2017., prava Europske unije i slovenskog prava, ne može prekršajno odgovarati za djela počinjena na teritoriju Republike Slovenije, niti je znao ili mogao znati da su ista zabranjena. Smatra da prvostupanjski sud te njegove navode nije prihvatio, već je dao pravno nerazumljive i nepotpune razloge, zbog čega je pobijana presuda, prema njegovu mišljenju, nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Žalitelj nadalje ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava, osobito međunarodnog prava. Poziva se na članak 134. Ustava Republike Hrvatske te smatra da je granica između Republike Hrvatske i Republike Slovenije određena Arbitražnom odlukom, koju je sud bio dužan izravno primijeniti. Navodi da je Arbitražni sud konačno odredio granicu u Piranskom zaljevu i na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije te da se koordinate navedene u prekršajnim nalozima nalaze na području teritorijalnog mora Republike Slovenije. Smatra da jednostrani izlazak Republike Hrvatske iz Arbitražnog sporazuma nije pravno valjan prema međunarodnom pravu, pozivajući se na načela Kompetenz-Kompetenz i pacta sunt servanda.

U odnosu na primjenu materijalnog prekršajnog prava, žalitelj navodi da se odredbe članka 77. stavka 1. točke 5. u vezi sa stavkom 3. Zakona o morskom ribarstvu ne mogu primijeniti na konkretan slučaj. Ističe da posjeduje povlasticu za ribolov izdanu od Republike Slovenije kao države zastave i države u kojoj je obrt registriran, da nije postupao suprotno mjerama za očuvanje i upravljanje koje se primjenjuju na dotičnom ribolovnom području, da nije lovio u razdoblju zabrane ribolova, nakon iscrpljene kvote niti u nedopuštenim dubinama. Smatra da nije dokazano da bi se radilo o nezakonitom, neprijavljenom i nereguliranom ribolovu u smislu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008.

Žalitelj osporava i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da poriče počinjenje prekršaja i ističe da nije dokazano da je u vrijeme inkriminiranih događaja bio na plovilu. Smatra da policijski službenici nisu pravilno utvrdili identitet počinitelja prekršaja sukladno Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“, br. 76/09., 92/14., 70/19.) i Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika („Narodne novine“, br. 20/22.). Prigovara zaključku prvostupanjskog suda da kao fizička osoba obrtnik odgovara po pravilima objektivne odgovornosti kao vlasnik plovila, navodeći da takav stav nije propisan niti jednim pravnim pravilom.

Konačno, žalitelj smatra da za prekršaje koji mu se stavljaju na teret nije dostatno utvrditi vlasništvo nad plovilom, već je trebalo dokazati njegovu osobnu prisutnost na plovilu i izravnu namjeru. Budući da to, prema njegovu mišljenju, nije dokazano, smatra da sud prilikom donošenja pobijane presude nije uzeo u obzir postupovne odredbe koje propisuju načelo utvrđivanja materijalne istine te objektivne, jednake ocjene i vrednovanja dokaza koji su na štetu ili korist optuženika.

Ako bi drugostupanjski sud ipak smatrao da je odgovoran za predmetne radnje, žalitelj predlaže da se presuda preinači u odluci o prekršajnoj sankciji i da mu se izrekne blaža kazna.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) utvrdio je da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava, da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona. Međutim, utvrđeno je da je prvostupanjski sud propustio potpuno naznačiti brojeve Narodnih novina u kojima je objavljen Zakon o morskom ribarstvu i njegove izmjene, te je ovaj Sud preinačio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, u pravnoj oznaci prekršaja na način da se prekršaji okrivljenika opisani u točkama I. a., b. i c.) izreke prvostupanjske presude, pravno označavaju kao povreda odredaba članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. (Narodne novine, broj: 62/17., 14/19. i 30/23.).

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice. Iz iskaza ispitanih policijskih službenika, izvješća o zaticanju i ostale dokumentacije u spisu proizlazi da je ribarsko plovilo registarske oznake [registarska oznaka], naziva “Neverin 2”, zastave Republike Slovenije, kojim se obavljala gospodarska djelatnost ribolova u okviru obrta okrivljenika, u inkriminiranim prilikama zatečeno u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, pri obavljanju gospodarskog ribolova pridnenom povlačnom mrežom kočom, bez valjane povlastice odnosno odobrenja koje izdaje Republika Hrvatska.

7. Tvrdnje žalitelja kako prekršajni nalog nije izdao ovlašteni tužitelj i da naslovni sud nije stvarno nadležan postupati u predmetnom postupku s obzirom da je radnja počinjena na teritoriju Republike Slovenije, nisu osnovane. Naime, člankom 12. Prekršajnog zakona propisana je primjena prekršajnog prava Republike Hrvatske za prekršaje počinjene na području Republike Hrvatske, njezinu brodu ili zrakoplovu, te se prekršajno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje na svakoga tko počini prekršaj na njezinom području. Budući da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio da su predmetne radnje počinjene u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, Ministarstvo poljoprivrede RH bilo je ovlašteno postupati, a nadležni sud bio je ovlašten provesti prekršajni postupak po prigovoru okrivljenika.

8. Nadalje, žalitelj ističe i povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava te iznosi svoje viđenje i tumačenje propisa o tome da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odluku Arbitražnog suda, kao i koje je pravo relevantno, međutim obrazloženje prvostupanjskog suda je u skladu s odredbama Prekršajnog zakona, Zakona o morskom ribarstvu, propisima međunarodnog prava i praksom Visokog prekršajnog suda.

9. Neosnovano žalitelj ističe da je Arbitražni sud donošenjem uravnotežene Arbitražne odluke u lipnju 2017. konačno odredio granicu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije i time okončao dugogodišnji spor između dvije prijateljske države, te iako je tužitelj pogrešno i neprecizno utvrdio koordinate na kojima se plovilo nalazilo u spornom trenutku, jasno je da se čak i koordinate koje su navedene u prekršajnom nalogu nalaze na području teritorijalnog mora Republike Slovenije, te je okvir Arbitražne odluke u potpunosti u skladu s propisima međunarodnog prava, pa su u skladu s odredbom članka 134. Ustava RH sudovi bili dužni primijeniti izravno odredbe Arbitražne odluke koje jedino valjano određuju spornu morsku granicu između Republike Slovenije i Republike Hrvatske.

10. Naime, odredbom članka 2. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, čije su potpisnice i Republika Hrvatska i Republika Slovenija, propisano je da se suverenost obalne države proteže izvan njezinoga kopnenog područja i njezinih unutrašnjih voda i, ako se radi o arhipelaškoj državi, njezinih arhipelaških voda na susjedni pojas mora, koji se naziva teritorijalnim morem, te da se suverenost proteže na zračni prostor iznad teritorijalnog mora i na njegovo dno i podzemlje, a suverenost nad teritorijalnim morem ostvaruje se prema odredbama ove Konvencije i prema drugim pravilima međunarodnog prava. U smislu odredbe članka 10. Konvencije u svrhe iste, zaljev je jasno istaknuta uvala koja zadire u kopno u takvu omjeru prema širini svog ulaza da sadržava vode zatvorene kopnom, a nije samo obična krivina obale. Uvala se, naime, neće smatrati zaljevom ako njezina površina nije jednaka ili veća od površine polukruga kojemu je promjer crta povučena preko ulaza u tu uvalu. U svrhu mjerenja, površinom uvale smatra se površina obuhvaćena između crte niske vode uzduž obale uvale i crte povučene između crte niske vode na njenim prirodnim ulaznim točkama. Ako, zbog postojanja otoka, uvala ima više od jednog ulaza, polukrug se povlači tako da se kao promjer uzme ukupna duljina crta koje zatvaraju pojedine ulaze. Površina otoka unutar uvale računa se kao dio morske površine uvale, te ako razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva nije veći od 24 morske milje, može se povući granična crta između tih dviju crta niske vode, a vode koje su njome zatvorene smatraju se unutrašnjim vodama, a ako je razmak između crta niske vode na prirodnim ulaznim točkama zaljeva veći od 24 morske milje, povlači se ravna polazna crta od 24 morske milje unutar zaljeva, tako da se crtom te duljine zatvori najveća moguća površina vode. Člankom 300. Konvencije propisano je: „Države stranke u dobroj vjeri ispunjavaju obveze preuzete ovom Konvencijom i ostvaruju prava, jurisdikciju i slobode priznate u Konvenciji na način koji ne dopušta zloupotrebu prava“.

11. Nadalje, odredbama Pravilnika o granicama u ribolovnom moru Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 5/11.), donesenog na temelju članka 7. Zakona o morskom ribarstvu (Narodne novine, broj: 56/10. i 127/10.), preuzetim i novim Zakonom o morskom ribarstvu (Narodne novine, broj: 62/17., 14/19. i 30/23.), propisane su granice ribolovnog mora Republike Hrvatske odnosno morski prostor nad kojim se prostire suverenitet Republike Hrvatske, te je odredbom članka 5. Pravilnika propisano da se ribolovna zona A nalazi u unutarnjem ribolovnom moru i vanjskom ribolovnom moru Republike Hrvatske, a obuhvaća teritorijalno more Republike Hrvatske koje u sjevernom dijelu utvrđuje graničnu crtu između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, koja granična crta je detaljno opisana, čime je podzakonskim aktom Republike Hrvatske utvrđen prolazak državne granice na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije.

12. Slijedom navedenog, teritorijalno more Republike Slovenije, prema Konvenciji, budući nije postignut dogovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije, završava na crti sredine u Savudrijskoj vali i na crti sredine u Tršćanskom zaljevu, a kako slovensko teritorijalno more uopće ne dolazi do otvorenoga mora, to jest međunarodnih voda u Jadranu, nikakvim izmjenama svog Pomorskog zakonika Republika Slovenija ne može steći ono što joj ne dopušta međunarodno pravo mora. Republika Slovenija svojim teritorijalnim vodama ne izlazi na otvoreno more, tako da prema međunarodnom pravu nema svoj epikontinentalni pojas, pa, ni pravo na gospodarski ili bilo koji drugi pojas.

13. Također, relevantna odredba Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, na koju se poziva prekršajna odredba članka 77. Zakona o morskom ribarstvu, a u kojoj je propisan prekršaj za koji se u ovom postupku tereti okrivljenik, navedena je u izreci odnosno u obrazloženju pobijane presude, te je prvostupanjski sud u obrazloženju presude i citirao predmetnu odredbu navedene Uredbe. S tim u vezi se ističe kako je u članku 2. Zakona o morskom ribarstvu navedeno da se ovim Zakonom uređuje provedba, uz ostale, i Uredbe Vijeća (EZ) br. 1005/2008, te Uredbe Vijeća (EZ) br. 1967/2006, pri čemu se napominje da su uredbe Europske unije izravno primjenjive u državama članicama i stoga se njihov sadržaj ne prenosi osim u slučajevima kada se u tekstu samih uredbi utvrđuje obveza država članica o poduzimanju odgovarajućih mjera kojima se osigurava provedba i primjena uredbi pa je nacionalni zakonodavac u takvim slučajevima obvezan djelovati (npr. određivanje prekršajnih ili kaznenih odredbi).

14. Nadalje, u vezi s time neprihvatljivo žalitelj nastoji presudu Arbitražnog suda iz lipnja 2017. implementirati u pravni sustav Republike Hrvatske, iako je Hrvatska vlada na 241. sjednici 30. srpnja 2015. pokrenula postupak izlaska iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom. Vlada je tako provela odluku Sabora koji je, dan ranije jednoglasno izglasao izlazak iz arbitraže. Vlada je tako, prema odluci, pokrenula postupak za prestanak Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije potpisan 4. studenoga 2009. u Stockholmu, a koji je na snazi od 29. studenoga 2010. zbog povrede odredaba Sporazuma iz točke I. ove Odluke od strane Republike Slovenije, koje su bitne za ostvarenje predmeta i svrhe spomenutog Sporazuma, čime su se stekli uvjeti za njegov prestanak, sukladno pravilima međunarodnog prava te da od datuma upućivanja spomenute note Republika Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum iz točke I. ove Odluke, te takva Odluka Vlade obvezuje i ovaj Sud.

15. Iz navedenih razloga, a kako je opće poznata činjenica da je Republika Hrvatska izašla iz arbitražnog sporazuma, to pogrešno navodi žalitelj da nije odgovoran za navedene prekršaje obzirom na postojanje okolnosti koje ispričavaju krivnju, budući je isti, kao osoba koja obavlja gospodarsku djelatnost ribolova, trebao s posebnom pažnjom voditi računa da prilikom obavljanja iste neovlašteno ne ulazi u teritorijalno more Republike Hrvatske, pa su neosnovani navodi žalitelja u kojima ističe postupanje u zabludi, a što je prvostupanjski sud valjano obrazložio.

16. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima okrivljenik tvrdi da posjedovanje povlastice izdane u Republici Sloveniji isključuje postojanje prekršaja. Za ostvarenje obilježja prekršaja iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu odlučno je je li gospodarski ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske obavljan na temelju valjane povlastice, odobrenja ili dozvole koju je izdala Republika Hrvatska kao odgovarajuća obalna država. Povlastica koju je izdala Republika Slovenija, kao država zastave odnosno država u kojoj je obrt registriran, ne predstavlja valjanu povlasticu za obavljanje gospodarskog ribolova u teritorijalnom moru Republike Hrvatske.

17. Naime, strane pravne ili fizičke osobe ne mogu dobiti povlasticu za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske ako nema međunarodnog ugovora o ribarstvu, a s Republikom Slovenijom nije sklopljen takav ugovor. Također, ističe se da je u Prilogu I. Uredbe (EU) br. 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici uređen pristup obalnim vodama u smislu članka 5. stavka 2. navedene Uredbe, pa tako točka 8. toga Priloga uređuje pristup za Sloveniju obalnim vodama Republike Hrvatske i to u odnosu na geografsko područje „12 milja ograničeno na morski prostor pod suverenošću Hrvatske koji se nalazi sjeverno od 45 stupnjeva i 10 minuta paralele sjeverne zemljopisne širine uz zapadnu obalu Istre, od vanjskog ruba teritorijalnog mora Hrvatske, gdje ta paralela dodiruje kopno zapadne obale Istre (Grgatov rt Funtana)“, pri tome određujući vrste ribe, te količinu, kao i broj ribarskih plovila. Međutim, uz navedeno istaknuta je i fusnota: „Gore navedeni režim primjenjuje se od potpune provedbe arbitražne odluke koja proizlazi iz Sporazuma o arbitraži između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske, potpisanog u Stockholmu 4. studenoga 2009.“. Kako se, dakle, s obzirom na ovakav sadržaj navedene fusnote prethodno opisani režim u odnosu na pristup obalnim vodama Republike Hrvatske ne primjenjuje, a s obzirom na poznato stajalište i postupke Republike Hrvatske vezano uz predmetni Sporazum i arbitražnu odluku, to proizlazi da za ostvarenje obilježja prekršaja nije odlučno ima li okrivljenik povlasticu države zastave, nego ima li povlasticu ili odobrenje države koja ima suverenost/jurisdikciju nad ribolovnim područjem u kojem je ribolov obavljan. Budući da je utvrđeno da je ribolov obavljan u ribolovnom moru Republike Hrvatske, a okrivljenik nije imao hrvatsku povlasticu odnosno odobrenje, ostvarena su obilježja prekršaja.

18. Neosnovano ističe žalitelj da smatra da sud zauzima stav koji nije propisan niti jednim pravnim pravilom, a prema kojem okrivljeni kao fizička osoba - obrtnik, odgovara po pravilima objektivne odgovornosti, te sukladno Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika, policijski službenik provjerava identitet osobe traženjem na uvid njene osobe iskaznice, vozačke dozvole, putne ili druge javne isprave s fotografijom, izdane od nadležnog službenog tijela, međutim, okrivljenika nitko nije identificirao.

19. Naime, okrivljenik ima status fizičke osobe obrtnika, što znači osobe koja obavlja određenu gospodarsku djelatnost, a kako je kritičnih zgoda u okviru obrta okrivljenika obavljana djelatnost ribolova, što je utvrđeno u tijeku prvostupanjskog postupka, to za obavljanje takve djelatnosti u teritorijalnom moru Republike Hrvatske, a bez propisane povlastice, te na području zabrane ribolova, odgovara isključivo okrivljenik kao vlasnik obrta, neovisno o tome je li isti bio na brodu ili ne. Nadalje, ističe se da je odredbom članka 22. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano da je počinitelj prekršaja osoba koja vlastitim činjenjem ili nečinjenjem ili posredstvom druge osobe počini prekršaj, te da je člankom 4. Zakona o obrtu (Narone novine, broj: 143/13., 127/19. i 41/20.) propisano da je obrtnik u smislu ovoga Zakona osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. S obzirom na prethodno navedene odredbe, te s obzirom da Prekršajni zakon, kao i Zakon o morskom ribarstvu predviđa kao počinitelja prekršaja i fizičku osobu obrtnika, to je za zakonitost obavljanja gospodarskog ribolova, koji se obavlja u okviru djelatnosti obrta, odnosno u ime i za račun obrta, odgovora vlasnik obrta.

20. Zbog toga nisu odlučni žalbeni navodi kojima okrivljenik prigovara da policijski službenici nisu utvrdili njegov osobni identitet na plovilu uvidom u osobnu iskaznicu, putovnicu ili drugu javnu ispravu. U konkretnom predmetu odlučno je bilo utvrditi plovilo kojim je ribolov obavljan, djelatnost u okviru koje se ribolov obavljao, vlasnika odnosno nositelja obrta te postojanje ili nepostojanje valjanog odobrenja za ribolov u ribolovnom moru Republike Hrvatske. Te su činjenice u postupku pravilno utvrđene.

21. Nadalje, pobijana presuda nije nerazumljiva niti proturječna sama sebi ili razlozima presude. Prvostupanjski sud naveo je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, obrazložio koje je dokaze prihvatio i zašto, te pravilno zaključio da su u ponašanju okrivljenika ostvarena sva zakonska obilježja prekršaja. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona.

22. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o kazni, ovaj Sud utvrđuje da je za prekršaje činjenično opisane pod točkama I. a., b. i c. izreke, u vrijeme njihova počinjenja, novčana kazna za fizičku osobu obrtnika bila propisana člankom 77. stavkom 3. u svezi stavka 1. točke 5. Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“, br. 62/17. i 14/19.), u rasponu od 10.000,00 do 15.000,00 kuna.

23. Nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke, stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“, br. 30/23.), kojim je za isti prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 1320,00 do 1990,00 eura, dok je naknadnim izmjenama („Narodne novine“, br. 14/24.) propisana kazna u rasponu od 1500,00 do 15.000,00 eura. Polazeći od načela primjene blažeg propisa iz članka 3. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je utvrdio da je za okrivljenika najpovoljniji propis Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o morskom ribarstvu („Narodne novine“, br. 30/23.), budući da predviđa najniži raspon novčane kazne za prekršaje za koje ga se tereti.

24. Naime, sukladno načelu primjene blažeg propisa iz članka 3. Prekršajni zakon, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se propis koji je najblaži za počinitelja. Stoga je ovaj Sud, u povodu žalbe okrivljenika, a po službenoj dužnosti preinačio pobijanu presudu i djelo okrivljenika pravno označio po najblažem propisu.

25. Razmatrajući odluku o izrečenoj ukupnoj novčanoj kazni, ovaj Sud je utvrdio da je prilikom odmjeravanja novčane kazne okrivljeniku, prvostupanjski sud vodio računa o svim okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Za prekršaj iz članka 77. stavka 1. točke 5. i stavka 3. Zakona o morskom ribarstvu, primijenjenog u konkretnom slučaju, za fizičku osobu obrtnika propisana je novčana kazna u rasponu od 1.320,00 do 1.990,00 eura. Prvostupanjski sud je za svaki od tri prekršaja okrivljeniku utvrdio pojedinačnu novčanu kaznu u iznosu od 1.990,00 eura, te mu je pravilnom primjenom odredaba o stjecaju izrekao ukupnu novčanu kaznu u iznosu od 5.970,00 eura. Iako su pojedinačne novčane kazne odmjerene u zakonskom maksimumu, izrečena ukupna novčana kazna nije prestroga, imajući u vidu broj počinjenih prekršaja, okolnosti njihova počinjenja, težinu povrede propisa o morskom ribarstvu, potrebu zaštite ribolovnog mora Republike Hrvatske te svrhu kažnjavanja iz članka 36. Prekršajnog zakona. U postupku nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti na strani okrivljenika koje bi opravdale ublažavanje kazne, pa nema osnove za preinaku odluke o sankciji.

26. Prema ocjeni ovog Suda, upravo će se ovako izrečenom ukupnom novčanom kaznom ostvariti svrha prekršajnog kažnjavanja, osobito u vidu odvraćanja okrivljenika i drugih počinitelja od budućih istovrsnih prekršaja.

27. Svakako treba naglasiti da je prema odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona propisano da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne. Stoga, ako okrivljenik u roku koji je određen za plaćanje, računajući od primitka ove presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cijelosti.

28. Odluka o paušalnom iznosu troškova prekršajnog postupka određenih u točki III izreke ove drugostupanjske presude, temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota za okrivljenika određena u okviru raspona koji je propisan Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 15. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Pazinu, u 4 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.