REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-888/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Tea Milanković Podbreznički, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužen ika ŠŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Alan Muraj, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-202/2025-37 od 10. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja, ukida se presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-202/2025-37 od 10. travnja 2026., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] suvlasnik u dijelu od 1/2 dijela nekretnine koja predstavlja kč. br. [katastarska čestica] kuća dvorište površine 414 m[2] , kuća 32 m , dvorište 382 m , upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je tuženi ŠŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude u zemljišnim knjigama na teret njegovog vlasničkog dijela uknjiži kao vlasnik u 1/2 dijela nekretnine kĉ.br. kĉ.br. 321 kuća dvorište površine 414 m[2] , kuća 32 m , dvorište 382 m[2] , upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika u omjeru od 1/2 dijela.“.

II. Nalaže se tužitelju RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 1.375,00 EUR (slovima: tisuću tristo sedamdeset pet eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik za daljnji zatraženi trošak postupka od 125,00 EUR.“

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešno odmjerenog troška postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troška žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da je žalba tužitelja neosnovana i predlaže istu odbiti, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje prava suvlasništva od ½ dijela nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], kuća, dvorište, površine 414 m[2] , kuća 32 m , dvorište 382 m , upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s obrazloženjem, u bitnom, da za isto tužitelj nema pravni osnov ni po članku od 152. do 154 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/2000.

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014. i 81/2015. - pročišćeni tekst i 94/2017. - ispravak pročišćenog teksta - dalje: ZVDSP) jer je u trenutku gradnje postojalo poštenje na strani svih stranaka, niti po osnovi dosjelosti iz članka 159. stavka 2. ZVDSP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, po članku 365. stavku 2. ZPP-a, a nije počinjena niti bitna povreda na koju žalitelj ukazuje, ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na temelju kojeg je dao valjane zaključke, pa je tako utvrđeno:

- da su stranke ovog postupka - tužitelj i njegov otac, ovdje tuženik, ali i brat tužitelja, ŽŽ, zajednički sudjelovali u izgradnji predmetne kuće, sve kako bi tuženik svakom od svojih sinova ostavio po jednu kuću, jer je jednu već imao (tzv. doljnju kuću),

- da su tužitelj, tuženik i brat tužitelja dogovorno izgradili predmetnu kuću ulaganjem svog rada i sredstava i tada još nisu znali koja kuća će pripasti kojem od sinova tuženika,

- da je tuženik odlučio da predmetnu kuću ostavi tužitelju, a drugu (donju) njegovom bratu ŽŽ, zbog čega je tužitelj samostalno financirao postavljanje fasade na predmetnoj kući koja je trebala njemu pripasti, a da su obje kuće približno iste vrijednosti i braći nije bilo bitno koja će im kuća pripasti,

- da su odnosi u obitelji bili skladni, da je do poremećaja odnosa došlo iz razloga koji nemaju veze sa predmetnim nekretninama u [adresa], nakon čega je tuženik odustao od namjeravane podjele svojih kuća sinovima, odnosno tužitelju, kojem osporava stvarno pravo na predmetnoj kući, ističući da ima pravo samo na obveznopravni zahtjev u visini njegovog ulaganja.

9. Na temelju svih provedenih dokaza pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je postojalo poštenje prilikom gradnje na strani obje parnične stranke, uključujući i brata tužitelja, jer je postojao dogovor o gradnji, kao i o tome da će se u jednom trenutku podijeliti imovina između sinova tuženika tako da svaki dobije jednu kuću, međutim do toga nije došlo, a niti je poznato kada je to trebalo biti, da li za života tuženika ili nakon njegove smrti.

10. Osnovano prvostupanjski sud navodi da se u ovoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe ZVDSP-a o građenju na tuđem zemljištu, jer članci od 152. do 154. ZVDSP-a ne reguliraju situaciju poštenog vlasnika zemljišta i poštenog graditelja, što je ovdje slučaj. Naime, poštenje graditelja i vlasnika zemljišta u sebi implicira sporazum među njima, što je ovdje i slučaj. U svezi stjecanje prava vlasništva dosjelošću, tužitelj ne tvrdi niti dokazuje taj pravni osnov. U svezi pravnog osnova tužbe, tuženik osnovano navodi da tužitelj u tužbi nije izričito naveo pravni osnov svog zahtjeva, međutim naveo je činjenice i dokaze, a po članku 186. stavku 3. ZPP-a tužitelj u tužbi nije dužan navesti pravni osnov tužbe, a ako ga i navede, sud nije za njega vezan.

11. S obzirom na činjenicu savjesnosti svih aktera gradnje pravni osnov tužiteljevog zahtjeva je u sporazumu o zajedničkoj gradnji, koji nije normiran ni u ZVDSP-u niti u Zakonu o obveznim odnosima, međutim egzistira u životu i u sudskoj praksi, da više osoba na temelju sporazuma, pa i usmenog, stvore novu stvar, pogotovo u obitelji u kojoj su odnosi bili skladni pa nije bilo za očekivati pismeno reguliranje njihovih prava i obveza.

12. Žalitelj osnovano ukazuje na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu pod poslovnim brojem Revd-542/2023 od 3. svibnja 2023., odnosno Rev- x-452/2014 od 13. lipnja 2017., da je zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva na nekretnini u koju je ulagano osnovan (isto i Rev-x-485/2013-2, Rev-457/1991 i dr.). Naime, prema ujednačenom stavu sudske prakse vlasništvo/suvlasništvo se može steći građenjem na temelju usmenog sporazuma vlasnika zemljišta (ovdje tuženika) i graditelja (ovdje tužitelja) koji sporazum je u cijelosti i realiziran. Da je tome tako proizlazi i iz tumačenja odredbi članka od 152. do 154. ZVDSP-a po kojima bilo graditelj bilo vlasnik mogu steći pravo vlasništva nekretnine, ovisno o njihovoj savjesnosti, pa to može i savjesni graditelj koji je gradio uz suglasnost vlasnika zemljišta.

13. Neosnovano se tuženik poziva na članak 156. ZVDSP-a da se adaptacijom, nadogradnjom i dr. ne može steći pravo vlasništva, jer se ovdje nije radilo o adaptaciji i slično, već o izgradnji nove kuće, pa nije osnovano ni ukazivanje tuženika da bi tužitelj za svoj doprinos imao samo obveznopravni zahtjev (za koji već ističe da je u zastari) pa u tom slučaju tužitelj ne bi za svoj rad i sredstva ništa dobio, što bi sudsku odluku činilo ne samo nezakonitom već i izrazito nepravičnom.

14. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa izostala analiza provedenih dokaza oko doprinosa svih sudionika predmetnoj gradnji, od kupovine zemljišta, nabave materijala i dr. to je u tom dijelu činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Pritom se napominje da s obzirom na tada skladne obiteljske odnose i izostanak materijalne dokumentacije o tome, realni udjeli sudionika stjecanja trebali bi biti predmetom sudske procjene pri čemu treba uzeti u obzir vrijednost zemljišta, te svih materijalnih doprinosa koji se odnose prvenstveno na troškove materijala, osiguranja radne snage, samostalnog izvršenja radova i slično, što bi trebalo izraziti u određenom suvlasničkom razmjeru koji će biti rezultat procjene prvostupanjskog suda.

15. Slijedom navedenog, uvažavanjem žalbe tužitelja prvostupanjska je presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, po članku 370. ZPP-a.

U Puli-Pola 15. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić