REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-909/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB 84397956623, protiv tuženih 1. Triglav osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB 29743547503, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, i 2. EK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-116/2025-15 od 4. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-116/2025-15 od 4. svibnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se prvotuženiku Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB:29743547503 i drugotuženici EK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB:84397956623 solidarno isplate iznos od 8.812,47 eura (slovima:osamtisućaosamstodvanaesteura i četrdesetsedamcenta) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope, tj. kamatne stope koju je Europska sdredišnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje re ferentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da tužitelju solidarno naknade prouzročeni trošak ovog postupka, sve to u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB:84397956623 da naknadi troškove parničnog postupka i to prvotuženiku Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB:29743547503 u iznosu od 750,00 € (slovima:sedamstopedeseteura), a drugotuženici EK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 875,00 € (slovima:osamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 4. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja , te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da u ovom sporu tužitelj potražuje naknadu isplaćenih invalidskih mirovina za razdoblje isplate od 1. travnja 2022. do 31. prosinca 2024. temeljem odredaba članka 161., članka 162. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, prema tuženom Triglav osiguranju d.d., kao osiguravatelju, temeljem propisa o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti koje mu daju pravo da štetu koju mu je uzrokovao osiguranik tj. štetnik, pod određenim uvjetima, traži i od osiguratelja (pravo na izravan zahtjev prema osiguratelju, actio directa), dok u odnosu na tuženu EK tužitelj naknadu štete ima pravo potraživati slijedom odredbi odštetnog prava, obzirom mu je tužena EK uzrokovala štetu građanskim deliktom. Kako je tijekom postupka tužitelj dokazao osnovanost svoje tražbine u skladu s odredbama članka 161., članka 162. i članka 164. Zakona o mirovinskom osiguranju i s odredbama članka 27. stavka 1. u vezi s člankom 22. ZOOP-a, predlaže da drugostupanjski sud pobijanu prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem da tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku UK za razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. prosinca 2024. Naime, osiguranik tužitelja stradao je u prometnoj nezgodi 11. rujna 2018. za koju je odgovorna osiguranica tuženika, tužena EK, te mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu, da se u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je zavod isplatio svom osiguraniku primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine, da prema odredbi članka 27. stavka 1., 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu tuženi Triglav osiguranje d.d., kao društvo za osiguranje, dužan je naknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koju stvarnu štetu, između ostalog, predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, s time da se razmjerni iznos mirovine utvrđuje u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Budući da je tužena EK osporila stupanj svoje odgovornosti koja u kaznenom postupku nije utvrđena i da bi povrede koje je UK zadobio u prometnoj nezgodi bile u direktnoj vezi ili bi utjecale na potpuni gubitak radne sposobnosti u varijanti da se isti kritične zgode kretao dozvoljenom brzinom kretanja od 50 km na sat, jer u kaznenom predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem K-28/2019 nije utvrđeno kojom se brzinom UK kretao u momentu kada je tužena EK ulazila u raskrižje niti je provedeno sudsko medicinsko vještačenje, prometno vještačenje, ni financijsko vještačenje, to je tužbeni zahtjev tužitelja protiv oba tuženika odbijen kao neosnovan.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, a nije počinjena ni bitna povreda na koju tužitelj ukazuje, ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

7. U prvostupanjskom postupku kao nesporno je utvrđeno:

- da je u prometnoj nesreći 11. rujna 2018., koju je skrivila tužena EK, osiguranik tužitelja UK zadobio tjelesne ozljede zbog kojih mu je rješenjem tužitelja klasa: UP/I 141-02/19-01/03413193253, urbroj: 341-08-05/3-19- 9401 od 10. prosinca 2019. priznato pravo na invalidsku mirovinu i da mu je rješenjem od 13. siječnja 2020. utvrđen iznos od 2.255,89 kuna mjesečno zbog potpunog gubitka radne sposobnosti,

- da je za razdoblje od 1. travnja 2022. do 31. prosinca 2024. tužitelj isplatio svom osiguraniku 12,580.24 eura,

- da su u izvansudskom postupku tužitelj i tuženi Triglav osiguranje d.d. utvrdili doprinos oštećenika u nastanku štetnog događaja u omjeru 30% pa tužitelj potražuje od tuženika 70% isplaćenog iznosa mirovinskih davanja odnosno 8.812,47 eura.

8. Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev , uz obrazloženje da su za pravni odnos parničnih stranaka mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023. – dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, dakle u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja i da obveza tuženika postoji samo ako je utvrđena razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, sukladno članku 27. stavku 1., 2. i 3.

9. Osnovano prvostupanjski sud navodi da se ima primijeniti ZOOP a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. – dalje: ZOMO), što je sukladno i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. i Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2020. Identičan pravni stav zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Pž-5096/2021 od 7. rujna 2022. i Pž-10507/2013 od 13. siječnja 2016., te napose da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. utvrdio da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela, drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.

10. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode), a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., te Rev-444/2023 od 20. rujna 2023).

11. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je: „(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

12. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-174/2022-3 od 6. srpnja 2022. navedeno je: „Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koje odlučne činjenice sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir, te je stoga trebalo odlučiti kao pod I izreke, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP.“

13. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-954/2022-2 od 25. siječnja 2023. navedeno je: „Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 12. lipnja 2008., za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženik.“

14. Slijedom navedenoga, suprotno žalbenim navodima žalitelja obvezu tuženog Triglav osiguranja d.d. treba prosuđivati prema članku 27. ZOOP-a, koji regulira konkretan ugovor o osiguranju pa je materijalno pravo u ovom predmetu pravilno primijenjeno. Obveza tuženog Triglav osiguranja d.d. postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu (što ovdje nije slučaj), te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Na tu okolnost tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije predložio dokaze. Obveza tuženog Triglav osiguranja d.d. regulirana je odredbama ZOOP-a na temelju kojeg je zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila, imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. Stoga, ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda, a pri tome pozivanje tužitelja na suprotnu sudsku praksu sudova nije relevantno.

15. U odnosu na odgovornost tužene EK, ista je imala zaključen ugovor o osiguranju s tuženim Triglav osiguranje d.d. Prema članku 8. stavku 1. ZOOP-a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, kojim je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Pritom je prvostupanjski sud utvrdio da na strani tužene EK nije postojao niti jedan razlog zbog kojeg bi izgubila prava na temelju ugovora o obaveznom osiguranju (nije bila alkoholizirana, niti je ista odgovorna za počinjenje štete namjerno, već iz nehaja).

16. U vezi žalbenog navoda da tužitelj može direktno od tužene EK kao štetnika potraživati naknadu štete, temeljem općih odredaba o naknadi štete iz Zakona o obveznim odnosima, točno je da oštećenik može direktno od štetnika potraživati naknadu štete, međutim tužitelj nije oštećenik već njegov osiguravatelj (oštećenik je UK), pa se ovdje primjenjuju odredbe o zakonskoj subrogaciji i to one propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima i kojim zakonom, u članku 27. je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a ako se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno člankom 27. stavkom 2. i 3. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.

17. Prema tome kako na temelju navedene zakonske odredbe nije postojala odgovornost tuženog Triglav osiguranja d.d. za predmetno potraživanje tužitelja, neosnovan je i njegov zahtjev protiv tuženoj EK temeljem zakonske subrogacije.

18. Stoga, ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda, pa je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 15. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić