REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-1499/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:
Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. HPVE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2. tužiteljice HPV iz [adresa], 84171 Baierbach, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Tomislavu Mrazu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupanog po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7100/2022-36 od 28. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7100/2022-36 od 28. svibnja 2025.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je :
„I./ Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 isplatiti I tužitelju EPVE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II tužiteljici EPV iz [adresa], 84171 Baierbach, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime zaštićene najamnine iznos od 11.240,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na niže navedene iznose i to na:
iznos od 317,28 EUR od 31.10.2019. pa do isplate
iznos od 317,28 EUR od 31.11.2019. pa do isplate
iznos od 317,28 EUR od 30.12.2019. pa do isplate
iznos od 325,50 EUR od 31.01.2020. pa do isplate
iznos od 325,50 EUR od 29.02.2020. pa do isplate
iznos od 325,50 EUR od 31.03.2020. pa do isplate
iznos od 329,41 EUR od 30.04.2020. pa do isplate
iznos od 329,41 EUR od 31.05.2020. pa do isplate
iznos od 329,41 EUR od 31.06.2020. pa do isplate
iznos od 325,93 EUR od 30.07.2020. pa do isplate
iznos od 325,93 EUR od 31.08.2020. pa do isplate
iznos od 325,93 EUR od 30.09.2020. pa do isplate
iznos od 336,30 EUR od 31.10.2020. pa do isplate
iznos od 336,30 EUR od 31.11.2020. pa do isplate
iznos od 262,22 EUR od 30.12.2020. pa do isplate
iznos od 262,22 EUR od 31.01.2021. pa do isplate
iznos od 262,22 EUR od 28.02.2021. pa do isplate
iznos od 262,22 EUR od 31.03.2021. pa do isplate
iznos od 278,69 EUR od 30.04.2021. pa do isplate
iznos od 278,69 EUR od 31.05.2021. pa do isplate
iznos od 278,69 EUR od 31.06.2021. pa do isplate
iznos od 283,90 EUR od 30.07.2021. pa do isplate
iznos od 283,90 EUR od 31.08.2021. pa do isplate
iznos od 283,90 EUR od 30.09.2021. pa do isplate
iznos od 292,55 EUR od 31.10.2021. pa do isplate
iznos od 292,55 EUR od 31.11.2021. pa do isplate
iznos od 292,55 EUR od 30.12.2021. pa do isplate
iznos od 324,06 EUR od 31.01.2022. pa do isplate
iznos od 324,06 EUR od 28.02.2022. pa do isplate
iznos od 324,06 EUR od 31.03.2022. pa do isplate
iznos od 339,49 EUR od 30.04.2022. pa do isplate
iznos od 339,49 EUR od 31.05.2022. pa do isplate
iznos od 339,49 EUR od 30.06.2022. pa do isplate
iznos od 356,05 EUR od 31.07.2022. pa do isplate
iznos od 365,05 EUR od 31.08.2022. pa do isplate
iznos od 356,05 EUR od 30.09.2022. pa do isplate,
sve to do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II./ Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 isplatiti I tužitelju EPVE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II tužiteljici EPV iz [adresa], 84171 Baierbach, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak od 2.830,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“
2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te tuženiku dosuditi parnični trošak, a podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.
3.1. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike između tržišne cijene najma stana u [adresa] i zaštićene najamnine koju je tužiteljima za utuženo razdoblje plaćao HP. Tužitelji svoj zahtjev temelje na tvrdnji da trpe štetu jer nisu bili u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za predmetni stan, čiji su oni suvlasnici, radi čega smatraju da su ograničeni u izvršavanju svojih vlasničkih prava, slijedom čega potražuje isplatu iznosa od 11.240,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama s osnova naknade štete zbog izgubljene zarade.
6. prema žalbenim navodima žalitelja, i u ovoj žalbenoj fazi postupka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.
8. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:
- da su tužitelji suvlasnici svaki 1/2 dijela nekretnine – najamna stambena zgrada u [adresa], uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, sagrađene na zk.č.br. 5033/31, površine 145,7 čhv ili 524m2 upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom – E-1), neodvojivo povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, u naravi dvosoban stan sa sporednim prostorijama u prvom katu nalazeći se sa stubištem lijevo, koji stan ima površinu od 48,05 m2, kojeg su naslijedili po smrti njihove majke pok. EP temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu br: O 1564/14, UPP-OS20/17 od 29. listopada 2017.;
- da je pravna prednica tužitelja 22. svibnja 1997. zaključila Ugovor o najmu stana sa HP, kao zaštićenim najmoprimcom predmet kojeg je najam stana u [adresa] u [adresa], na prvom katu, koji se sastoji od 2 sobe i kuhinje, površine 48,05 m2, te da zajmoprimac ima pravo u zgradi koristiti se zajedničkim prostorijama, uređajima i zemljištem i to predsoblje i WC sa stanarkom CP, s ugovorenim iznosom mjesečne najamnine od 42,46 kn;
- da je iz Naloga GSKG-a od 16. prosinca 1997. razvidno kako je zaštićeni najmoprimac HP u evidenciji naplate evidentiran kao obveznik plaćanja naknade od 1. prosinca 1997.;
- da je iz Ugovora o korištenju stana, od 3. travnja 1968. godine pravni prednik zaštićenog najmoprimca ĐP (kao nositelj stanarskog prava) isti zaključila sa stambenim poduzećem Stanoinvest;
- da je iz iskaza svjedoka HP i I-tužitelja utvrđeno da je HP živio u predmetnom stanu još od Drugog svjetskog rata;
- da su tužitelji nasljedstvom predmetnog stan nastavili ugovorni odnos sa zaštićenim najmoprimcem;
- da je u studenom 2022. zaštićeni najmoprimac napustio posjed stana te tužiteljima predao ključeve stana;
- da je zaštićeni najmoprimac tužiteljima i ranije njihovoj pravnoj prednici na ime zaštićene najamnine uplaćivao iznos od 42,46 kn/5,64 EUR mjesečno, a da je od 12. mjeseca 2020. iznos mjesečne zaštićene najamnine usklađen s iznosom pričuve te je iznosio 600,62 kn/79,72 EUR, odnosno 12,50 kn/1,66 EUR po m2 površine te da je zaštićeni najmoprimac tužiteljima podmirio sav iznos razlike od iznosa od 5,64 EUR do iznosa od 79,72 EUR za period od prosinca 2020. do dana podnošenja tužbe;
- da je vještačenjem po stalnom sudsko vještaku dipl. ing. Dariu Šereru utvrđeno da tržišna vrijednost najma predmetnog stana za razdoblje od listopada 2019. do 30. rujna 2022. iznosi 14.079,65 EUR, a nakon umanjenja za porezna davanja sukladno čl. 62. Zakona o porezu na dohodak po stopi od 12% godišnje te iznosa zaštićenih najamnina koje su tužitelji primali od zaštićenog najmoprimca i to od listopada 2019. do prosinca 2020. mjesečno po 5,64 EUR, a nadalje iznos od 79,72 EUR mjesečno, ukupna razlika između slobodno ugovorene/tržišne i zaštićene najamnine za utuženo razdoblje iznosi 11.240,05 EUR.
9. Slijedom navedenih utvrđenja polazeći od odredbe čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08, 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17.- u daljnjem tekstu: ZVDSP) da pravo vlasništva na određenoj stvari ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja i da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima, te odredbe čl. 31. st.1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20.- u daljnjem tekstu: ZONS) kojom je propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu, prvostupanjski sud zaključuje da je uvođenjem brojnih ograničenja za vlasnike stanove sa zaštićenim najmoprimcima prije svega odredbama ZONS došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva koje je zajamčeno čl.1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ br. 18/97., 6799., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. dalje: Konvencija) kojim je miješanjem tuženika vlasnicima nekretnine u kojima žive zaštićeni najmoprimici nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok, s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca. Stoga, s obzirom da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu- vlasnike/najmodavce stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i isti sami snose većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca, pa tako i tužitelji u konkretnom slučaju, to prvostupanjski sud nalazi da je zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenih prava vlasništva tuženik dužan vlasnicima stanovima u kojima žive zaštićeni najmoprimici, ovdje tužiteljima, nadoknaditi štetu sukladno odredbi čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. -u daljnjem tekstu: ZOO).
9.1. U odnosu na visinu naknade štete, sud prvog stupnja smatra da tužiteljima i pripada razlika između slobodno ugovorene/tržišne najamnine i zaštićene najamnine, uz odbitak poreza i prireza nalazeći za takav zaključak uporište u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske. Smatra bitnom okolnost da tužitelji kao vlasnici predmetnog stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, nisu imali mogućnost samostalno odnosno slobodno određivati visinu najamnine, a pri tom ne prihvaća prigovor tuženika koji se tiču imovinskih prilika zaštićenog najmoprimca i s tim u vezi mogućnost ugovaranja tržišne najamnine cijeneći da se podaci o primanjima na koje se tuženik poziva odnose na vremensko razdoblje 2020. i 2021. te da navedene okolnosti nisu relevantne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovome postupku u kojem tužitelji potražuju naknadu štete zbog povrede Ustavnih i konvencijskih prava.
9.2. Stoga sud određuje da tužiteljima pripada naknada imovinske štete koju predstavlja razlika utvrđenih mjesečnih iznosa slobodno ugovorene/tržišne najamnine i iznosa zaštićene najamnine koju su tužitelji primali u utuženom periodu, sve umanjeno za iznos poreza i prireza koji bi tužitelji bili dužni podmirivati u utuženom razdoblju sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak te utvrđuje da imovinska šteta koju trpi tužitelji u utuženom razdoblju ukupno iznosi 11.240,05 EUR uz pripadajuće zakonske zatezne kamate prema čl. 29. st. 1. ZOO u vezi s člankom 1086. ZOO, te prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.
10. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima žalitelja nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilnog prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom čl.8. ZPP, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti dajući pri tom za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu i pravnu podlogu.
11. S obzirom na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio i materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, činjenična utvrđenja i pravni zaključci prvostupanjskog suda u skladu su sa stajalištem recentne sudske prakse koja se razvila nakon donošenja presude Europski sud za ljudska prava Statileo protiv Hrvatske pa je tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) u svojoj odluci broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine.
12. Nije u pravu tuženik kada u podnesenoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenice koje se tiču prava najmoprimca odnosno obveze pravne prednice tužitelja kao najmodavaca na sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom. To stoga što u ovom postupku, pokrenutom radi naknade štete koju vlasnici stana trpe zbog ograničenja vlasničkih prava, ne postoji obveza suda preispitivati valjanost postojećeg ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom kroz legitimaciju stranaka na sklapanje istoga, nego se postupanje suda treba ograničiti na utvrđenje statusa najmodavca, kojeg tužitelji očigledno imaju obzirom da su upisani kao vlasnici predmetnog stana, i statusa zaštićenog najmoprimca, a koji status HP proizlazi iz Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljenog 22. svibnja 1997., te na utvrđivanje visine naknade štete kroz razliku tržišne najamnine i zaštićene najamnine.
13. Iz gore navedenih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je inicijalno Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopila pravna prednica tužitelja, EP dana 22. svibnja 1997., obzirom da su stupanjem na snagu ZONS 1996. raniji nositelji stanarskog prava postali zaštićeni najmoprimci s kojima su vlasnici stanova bili dužni sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom (čl. 31. st. 1. ZONS) te da su tužitelji kao nasljednici odnosno univerzalni pravni slijednici preuzeli sve prava ali i obveze iz naslijeđene imovine, pa tako i ona prava i obveze koja proizlaze iz vlasništva predmetnog stana koji je bio u statusu korištenja od strane zaštićenog najmoprimca.
14. Također, u odnosu na žalbene navode tuženika da je sud bio dužan utvrditi imovno stanje zaštićenog najmoprimca kako bi se utvrdilo odgovara li tuženik za štetu tužiteljima valja kazati da, suprotno žalbenim navodima, imovinske prilike/platne mogućnosti zaštićenog najmoprimca nisu bitna činjenica koju treba utvrđivati u ovom postupku radi naknade štete, za razliku od postupaka u kojima se tužbom traži donošenje presude koja će nadomjestit postojanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.
15. Točno je da je tuženik u spis dostavio dokaz da je zaštićeni najmoprimac vlasnik vikend kuće br.40 i dvorišta u Kravarščici ukupne površine od 136 m2. Međutim, iz izvatka iz zemljišne knjige koji prileži spisu proizlazi da se podatak o vlasništvu odnosi na dan 17. veljače 2023. dakle, za razdoblje nakon utuženog perioda, a tuženik nije predlagao dokaze na okolnost utvrđivanja činjenice da bi zaštićeni najmoprimac bio vlasnik useljive kuće ili stana u vrijeme sklapanja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom niti u utuženom periodu, pa su stoga neodlučni žalbeni navodi tuženika da su tužitelji imao priliku zahtijevati izmjenu ugovora o najmu i dokidanje prava na zaštićenu najamninu svojem najmoprimcu, pa da bi šteta koju je tužitelj eventualno pretrpio bila zapravo posljedica njegovog propusta da regulira svoj odnos s najmoprimcem u skladu sa zakonom.
16. Nastavno, u odnosu na žalbene navode tuženika da su tužitelji bili dužni provjeravati ima li zaštićeni najmoprimac uopće pravo na zaštićenu najamninu te da su mogli tražiti izmjenu ugovora i plaćanje tržišne najamnine navesti je da je tužiteljima kao vlasnicima stana odnos zaštićenog najma nametnut te je njihovo pravo vlasništva povrijeđeno zbog nemogućnosti raspolaganja vlastitom imovinom radi čega i trpe štetu. Očekivanje od vlasnika stanova (ovdje tužitelja) da prije potraživanja razlike tržišne najamnine kao naknade nastale štete, istražuju imovinske prilike zaštićenog najmoprimca te da rješavaju odnos sa najmoprimcima, predstavljalo bi prekomjeran i nerazmjeran teret te zbog navedenog tuženikov prigovor doprinosa tužitelja nastaloj šteti ovaj sud ne može prihvatiti.
17. U odnosu na žalbene navode tuženika kako prvostupanjski sud nije uzeo u obzir iznos povećane najamnine koju je bio dužan plaćati zaštićeni najmoprimac sukladno članku 28. a. ZONS, za utuženo razdoblje od 1. rujna 2018. do 25. rujna 2020., valja navesti da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020. odredba članka 28a. ZONS kojom je bio propisan model postupnog povećanja zaštićene najamnine, ukinuta, pa stoga u situaciji kada o predmetnom potraživanju nije bilo pravomoćno odlučeno prije objave navedene odluke, sud nije bio ovlašten primijeniti ukinute zakonske odredbe, niti na njima temeljiti svoju odluku.
19. Pogrešno je shvaćanje žalitelja da tužitelji nemaju pravo na naknadu štete do punog iznosa tržišne najamnine nego samo do iznosa do kojeg je razumno ograničiti njihovo vlasništvo u korist zaštićenih najmoprimaca, a koji iznos predstavljaju troškovi nužnog održavanja nekretnine. Naime, ovdje valja ukazati na sada već ustaljenu i stabilnu praksu VSRH koja se razvila nakon donošenja presude Statileo protiv Hrvatske u činjenično i pravno istim predmetima kao što je ovaj, a vezano za odmjeravanje visine imovinske štete koju trpe vlasnici stanova zbog ograničenja prava vlasništva uslijed činjenice da su u stanovima zaštićeni najmoprimci.
20. Tako je VSRH u odluci broj Rev-757/2024 od 26. veljače 2025., odgovarajući da postavljeno revizijsko pitanje pripada li vlasniku stana novčani iznos koji predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine ili mu pripada iznos koji bi predstavljao primjerenu naknadu, reafirmirao pravno shvaćanje iz odluke Rev- 106/2024 od 12. lipnja 2024. koje glasi:
„Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tuženice već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristi ili ubirati plodove svoje stvari, dakle ne radi se o kratkom periodu vremena u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženica nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda“ A koje shvaćanje je izneseno i u odlukama VSRH broj: Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024., Revd-1872/2024 od 28. svibnja 2024. i Rev-3630/2021 od 14. prosinca 2021.
21. Dakle, protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu štete upravo na način da je dosudio razliku između pretpostavljene tržišne najamnine umanjene za porezna davanja i primljene iznose zaštićene najamnine te je osnovano obvezao tuženika da tužiteljima plati sporno potraživanje sa kamatama koje teku od dospijeća pa do isplate, što tuženik žalbenim navodima nije doveo u dvojbu.
22. I odluka o troškovima postupka, koju tuženik pobija u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari bez isticanja bilo kojeg konkretnog žalbenog prigovora, zakonita je kako po osnovi (čl. 154. st.1. ZPP), tako i po visini odmjerenih troškova (čl. 155. ZPP).
23. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP.
24. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe odbijen je kao neosnovan jer je žalba tuženika odbijena kao neosnovana (čl. 166. st.1. u vezi s čl. 154. st.1. ZPP).
Pula – Pola, 15. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Bruno Franković
