REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-123/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Boženke Mostarčić i Mara Ogreste, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženog Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4522/2025-9 od 11. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točki I. i II. izreke koja se odnosi na utvrđenje ništetnom i isplatu iznosa od 682,21 eura, potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4522/2025-9 od 11. studenoga 2025.

II. Uvažava se kao djelomično osnovana žalba tuženika i preinačava odluka o trošku sadržana u točki II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4522/2025-9 od 11. studenoga 2025., na način da se nalaže tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 843,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2025. godine do isplate, po stopi za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29 . prosinca 2023., koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana i rješenje kojim se utvrđuje vrijednost predmeta spora, na način da se vrijednost predmeta spora utvrđuje u iznosu od 682,21 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006 - 1031262160/51400607-5103846704 od 27. veljače 2008. godine sklopljenog između tužiteljice GA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 0,80% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, platiti tužiteljici GA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 682,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. veljače 2008. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.093,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 22. veljače 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.“,

a riješeno je da se utvrđuje da vrijednost predmeta spora iznosi 2.009,43 eura.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava te apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku . Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice, uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana vezano za glavni zahtjev, dok je osnovana u odnosu na utvrđenu visinu spora time i parnični trošak.

5. Predmet spora je zahtjev utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 27. veljače 2008., kojim je ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu obrade zahtjeva i odobravanje kredita, uz isplatu te naplaćene naknade.

6. Iz stanja predmeta koji je ovome sudu dostavljen na nadležno postupanje, proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužiteljica i tuženik 27. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužiteljici, korisnici kredita, stambeni kredit u iznosu od 142.211,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 240 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i da je odredbom članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 0,80% od iznosa kredita,

- da je 21. veljače 2008. tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od

5.140,08 kuna, odnosno 682,21 eura,

- da je iskazom tužiteljice utvrđeno, da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, rekli su joj da mora platiti naknadu za obradu kredita, a to je shvatila na način da bez plaćanja te naknade neće dobiti kredit, s time da joj u banicu nisu objasnili što konkretno plaća tom naknadom za obradu kredita, što joj nije objasnio niti javni bilježnik, da je sredstvima ovog kredita kupila stan koji je koristila isključivo za stanovanje, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja ugovora i tijekom otplate, a isti je u cijelosti otplatila 2013. godine, bila je zaposlena u trgovačkom društvu Strabag d.o.o., nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći provedene dokaze, prvostupanjski sud je sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, cijeneći odredbu članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. - dalje: ZZP), uz odredbu članka 84. i članka 87. stavka 1. ZZP-a, kao i odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene, ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora, ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, kao i članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022. - dalje: ZOO) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“. Time je utvrdio da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 0,80% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP -a ništetna jer da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, obzirom je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj i to na način da je mogla dobiti kredit bez plaćanja ikakve naknade za obradu kredita, to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj.

7.1. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, utvrđeno je da je isti neosnovan vezano za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom postupku utvrđeno da je odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, rok za restitucijski zahtjev tužiteljice niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO -a tražbine zastarijevaju za pet godina. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 0,80 % od iznosa kredita, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača , te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, tuženik, koji je tu odredbu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten je stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

7.2. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, utvrđena je nepoštena naknada za obradu kredita, time ništetna, uz nalog isplate tužiteljici iznosa od 682,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate, odnosno tekućom od 22. veljače 2008. godine do isplate.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna u odnosu na glavnu stvar, dok nije pravilna odluka o visini tužbenog zahtjeva, time i parničnom trošku. Prije svega obzirom i na žalbene razloge u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. U ovom postupku je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

9. Pravilno je utvrđen status potrošača tužiteljice vezano za korištenje kredita u svrhu kupnje stana za stanovanje. Nije osnovana žalba tuženika u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne naknade obrade zahtjeva za odobravanje kredita. Cijeneći iskaz tužiteljice, prema kojem i pregovaranja o uvjetima ulazne naknade nije bilo nikakvih pregovora, te da je tužiteljica na ime troška za obradu kredita platila onoliko koliko je od nje traženo, ne može se suprotno cijeniti. Kada bi i proizlazilo da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, koje usluge i troškovi u to ulaze i u kojoj visini, ne proizlazi da je imala prije sklapanja ugovora informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i njezinoj visini, kao ni o krajnjoj svrsi te naknade.

10. Na temelju odredbe članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/93, koja je zapravo u osnovi identična odredbi članka 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013. - dalje: ZZP/07), propisno je, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

11. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/93 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, ne proizlazi da se o navedenom trošku obrade čl. 10. Ugovora pojedinačno pregovaralo, obzirom da saslušana tužiteljica to ne navodi, a nije bilo prijedloga za saslušanjem djelatnika tuženika koji je sudjelovao u zaključenju ugovora. Iz toga proizlazi da tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je ovog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, imajući u vidu visinu te plaćene naknada u odnosu na obavezu isplate prije zaključenja ugovora.

13. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

13.1. Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske Unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12 - dalje: ZID ZZP/12).

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade, te zauzvrat pruženih usluga.

17. Iz prethodno navedenih razloga i utvrđenja suda prvog stupnja ne proizlazi zaključak da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

19. Prema odredbi članka 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svojih prava. Iz provedenog dokaznog postupka jasno i proizlazi i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu.

20. U odnosu na prigovor zastare koji je tuženik istaknuo tijekom postupka, valja istaknuti da taj prigovor nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljičine novčane tražbine, pa je posljedično tome taj prigovor neosnovan i u ovom dijelu.

21. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 0,80% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je istu sam formulirao i nametnuo tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Osnovana je žalba tuženika kojim osporava utvrđenje vrijednosti predmeta spora u visini od 2.009,43 eura. U ovom predmetu tužiteljica je istaknula deklaratorni tužbeni zahtjev, te kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 682,21 eur -a. Vrijednost predmeta spora u odnosu na oba zahtjeva označen je u visini od 1.364,42 eur. Tuženik je pravovremenim odgovorom na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, o kojoj je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu odlučio o tom prigovoru osnovom članka 40. stavka 3. ZPP-a i odredio vrijednost predmeta spora od 2.009,43 eura. Time nije pravilno odlučeno o vrijednosti spora, cijeneći da je ništetnosti ugovorne odredbe kredita novčani zahtjev od 682,21 eur, kao posljedica deklaratornog zahtjeva koji je postavljen i raspravljen kao prethodno pitanje, pa je upravo prema tom zahtjevu i vrijednosti kondemnatornog zahtjeva trebalo i odrediti kao vrijednost predmeta spora.

23. Time je prema vrijednosti predmeta spora od 682,21 eura i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika trebalo priznati sukladno tarifnom broju 7. točki 1. u visini od 75 bodova za trošak koji je priznat prvostupanjskom odlukom i to, sastav tužbe od 2. srpnja 2025., sastava podneska od 2. rujna 2025. (tarifni broj 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 23. rujna 2025. (tarifni broj 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. listopada 2025. (tarifni broj 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a (tarifni broj 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,55 eura, koji ukupni trošak iznosi 843,10 eura.

24. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbu tuženika, u odnosu na glavnu stvar, kao neosnovanu odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. ove presude. U odnosu na vrijednost predmeta spora i time dosuđeni trošak, odlučeno je osnovom članka 380. točke 3. ZPP-a. Odbijen je zahtjev za žalbeni trošak obzirom je tuženik djelomično uspio sa žalbom kao sporednim zahtjevom, osnovom članka 154. i članka 155. u vezi s člankom 166. ZPP-a.

U Puli-Pola 15. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić