REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-82/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Radeliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Brodplast d.o.o. iz Slavonskog Broda, Sjeverna vezna cesta 23, OIB: 97490594839, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, radi isplate , odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-65/2022-41 od 6. svibnja 2026., na sjednici vijeća 15. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-65/2022-41 od 6. svibnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.338,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od: 139,65 EUR od dana 15.02.2021. godine pa do isplate, 198,12 EUR od dana 15.03.2021. godine pa do isplate, 355,33 EUR od dana 15.04.2021. godine pa do isplate, 289,48 EUR od dana 15.05.2021. godine pa do isplate, 344,62 EUR od dana 15.06.2021. godine pa do isplate, 254,32 EUR od dana 15.07.2021. godine pa do isplate, 261,55 EUR od dana 15.08.2021. godine pa do isplate, 235,30 EUR od dana 15.09.2021. godine pa do isplate, 252,41 EUR od dana 15.10.2021. godine pa do isplate, 238,94 EUR od dana 15.11.2021. godine pa do isplate, 220,88 EUR od dana 15.12.2021. godine pa do isplate, 205,66 EUR od dana 15.01.2022. godine pa do isplate, 193,21 EUR od dana 15.02.2022. godine pa do isplate, 220,07 EUR od dana 15.03.2022. godine pa do isplate, 347,64 EUR od dana 15.04.2022. godine pa do isplate, 301,52 EUR od dana 15.05.2022. godine pa do isplate, 280,19 EUR od dana 15.06.2022. godine pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena." II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova. III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.687,50 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima. Ističe da je zaključak suda da provizija nije ugovorena ugovorom o radu ili drugim aktima poslodavca protivan Zakonu o radu i sudskoj praksi; da propust ugovornih strana da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i na valjanost istog; da činjenica da provizija nije ugovorena u pisanom obliku nije od utjecaja na valjanost ugovora; da je tužitelj dokazao postojanje ugovora sklopljenog u usmenom obliku i realiziranog u praksi, da u prilog tome ide i provedeno financijsko vještačenje jer je dokazana činjenica da su tužitelju u cent isplaćivani iznosi odgovarali dogovorenim postocima provizije ostvarenim u odnosu na tužiteljevu mjesečnu realizaciju; da je tužitelj imao na raspolaganju osobni automobil tuženika, službenu karticu za benzin i službeni ENC, što je utvrđeno u postupku, kao što je utvrđeno i da su putni troškovi išli na teret tuženika. Stoga je matematički nemoguće, odnosno životno nelogično, da obračuni na putnim nalozima odgovaraju u cent iznosima provizije koje je tužitelj ostvario prema svojoj mjesečnoj realizaciji. Ističe i da u predmetnom razdoblju nije radio za tuženika, ali ima pravo na naknadu plaće kao da je radio budući da je tuženik nezakonito otkazao mu ugovor o radu, a provizija nije nagrada već varijabilni dio plaće koji bi tužitelj ostvario u slučaju da mu tuženik nije nezakonito otkazao ugovor o radu. Predlaže preinačiti presudu i potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP). Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu varijabilnog dijela plaće koji kako tvrdi tužitelj tuženik mu duguje za razdoblje od siječnja 2021. do lipnja 2022., a koji iznosi 0,40 %, odnosno 0,45% njegova ostvarenog mjesečnog prometa, koji dio plaće mu tuženik nije isplatio iako mu je nezakonito otkazao ugovor o radu.

6. U tijeku postupka nije sporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu terenskog komercijaliste; da je dana 10. veljače 2021. primio otkaz ugovora o radu; da je pokrenuo spor radi nedopuštenosti otkaza koji se vodio pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem Pr-1398/2021.; da je pravomoćno utvrđeno da je odluka o otkazu nedopuštena te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad; da je tuženik postupio po toj odluci.

7. Sporno je, je li tuženik u obvezi tužitelju isplatiti i, kako to tužitelj navodi, varijabilni dio plaće, a koji se odnosi na proviziju u postotku od mjesečne neto realizacije i to u iznosu 0,4 0% do siječnja 2020., nakon toga 0,45%, a za vrijeme za koje tužitelj nije radio uslijed nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu.

8. Pobijanom odlukom prvostupanjski sud odbio je zahtjev tužitelja kao neosnovan utvrdivši da pravo na proviziju nije između stranaka ugovoreno pisanim ugovorom o radu, da nije predviđeno niti drugim aktom poslodavca, da nije utvrđeno niti da je bila usmeno ugovorena provizija, da niti matematička podudarnost određenih isplata u prošlosti ne stvara pravnu obvezu tuženiku za utuženo razdoblje u kojem tužitelj nije radio niti ostvario promet koji bi bio osnovica za takav obračun.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda određenih u žalbi, pazeći dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka te pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

9.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. t. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

10. Zaključak prvostupanjskog suda da provizija nije ugovorena ugovorom o radu, niti drugim aktima tuženika nije proturječan odredbi Zakona o radu (“Narodne novine” 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/22) čl. 14. st. 1. i 2. kojom je propisano da ugovor o radu sklapa se u pisanom obliku i da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost toga ugovora.

11. Naime, prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da odredbe ugovora o radu ne sadrže odredbe o proviziji koju spominje tužitelj, a niti je ista sadržana u drugim aktima tuženika. Pritom je zaključio neposrednom ocjenom izvedenih dokaza i to i iskaza tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika i svjedoka DT te materijalnih dokaza da nije bila niti usmeno ugovorena navedena provizija od 0,40%, odnosno 0,45% od realiziranog prometa.

12. U tom dijelu prvostupanjski sud je pravilno utvrdio:

- da iz Ugovora o radu od 3. rujna 2018. slijedi da je ugovorena osnovna mjesečna neto plaća u iznosu od 6.000,00 kn, čl. 5. Ugovora, da ugovor ne sadrži odredbu o pravu na proviziju

- da je 18. srpnja 2018. zastupnik tuženika poslao tužitelju mail i simulaciju plaće u excel tablici koja predviđa fiksni i varijabilni dio kroz postotke provizije od 0,4% do 0,6% ovisno o prometu, ali da tada ugovor o radu nije bio još sklopljen

- da je tužitelj tuženiku prilikom primopredaje 15. veljače 2021. vratio osobni automobil [registarska oznaka], ENC uređaj, INA karticu i mobitel Samsung

- da iznosi koju su isplaćivani tužitelju pod opisom putnih troškovi matematički odgovaraju postotku od 0,40%, odnosno 0,45% ostvarene mjesečne realizacije tužitelja što slijedi iz nalaza vještaka Dajane Hart, osim u mjesecu veljači 2019.

- da iz iskaza zastupnika tuženika i svjedoka ČT slijedi da nije postojao usmeni ugovor o proviziji, da je neprihvatljiv iskaz tužitelja u smislu da je postojao usmeni ugovor o proviziji

- da je tuženik ispunio obvezu isplate „fiksne“ plaće prema Ugovoru o radu nakon što je sudskom odlukom otkaz utvrđen nedopuštenim, a da su isplate koje tužitelj naziva provizijom zapravo stvarni putni troškovi, dnevnice i naknade prijevoza isplaćivane na temelju urednih putnih naloga koje je tužitelj sam ispunjavao i pravdao.

13. Odluku temelji na odredbi čl. 15. st. 1. t. 8. Zakona o radu koja propisuje da su podaci o bruto plaći, dodacima na plaću te ostalim primicima obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, pa kako provizija nije navedena u ugovoru niti u bilo kojem drugom aktu poslodavca poput pravilnika o radu, niti je utvrdio da bi bila provizija ugovorena na temelju svih provedenih dokaza, zahtjev ocjenjuje neosnovanim, uz dodatni zaključak i da kako je provizija po svojoj naravi nagrada za ostvareni radni rezultat, odnosno mjesečnu neto realizaciju, ne postoji pravna niti činjenična osnova za njezinu isplatu u razdoblju u kojem tužitelj nije ostvario nikakav promet jer nije niti radio.

14. Iz takvih utvrđenja i izvršene neposredne ocjene dokaza koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da činjenica da se u cent isplaćeni iznosi na ime putnih troškova podudaraju s iznosima koje tužitelj potražuje, ali s osnove varijabilnog dijela plaće – provizije, ne može voditi zaključku koji tužitelj tvrdi - da je usmeno bila dogovorena isplata i te provizije kao varijabilnog dijela plaće, odnosno da se nije radilo o putnim troškovima. Naime, i svjedok ČT iskazuje da mu se isplaćuje plaća i putni troškovi, a i u predmetu poslovni broj Pr-1398/2021 taj je svjedok iskazao da mu je plaća ugovorena kao fiksna.

15. Osim toga u priloženom predmetu Pr-1398/2021 saslušan je kao svjedok BT, koji je radio poslove komercijaliste kao i tužitelj te je i on iskazao da mu plaća ne ovisi o prometu.

16. Slijedom navedenog, pravilno je i zaključio sud prvog stupnja iz izvedenih dokaza da provizija kao varijabilni dio plaće nije bila ugovorena ugovorom o radu, ni pisanim, niti je bio sklopljen u tom dijelu usmeni ugovor o radu. Pritom pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj u razdoblju za koji potražuje taj po tužitelju zvani varijabilni dio plaće nije niti radio, pa da nije niti ostvario promet i stoga ne bi imao pravo na proviziju jer bi tužitelj imao pravo na istu da je dokazao da je ista bila i ugovorena ugovorom o radu (pisanim ili usmenim) budući nije radio uslijed nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu. Stoga, kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da provizija kao varijabilni dio plaće nije bila ugovorena, taj je zaključak (da svakako tužitelj ne bi imao pravo na proviziju), osim što je pogrešan, i nepotreban, ali ne utječe na pravilnost pobijane odluke.

17. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 433. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

18. Odluka o trošku se određeno žalbom ne osporava, osim u smislu neosnovanosti iste uslijed neosnovanosti prvostupanjske odluke, a koji žalbeni navod nije osnovan, dakle pravilno je primijenjena odredba čl. 154. st. 1. ZPP.

19. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli – Pola 15. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško