Poslovni broj: P-316/2024-38

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Sinovčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika APS Delta d.o.o., Veliko Vojvodstvo Luksemburg, Avenue J.F.Kennedy 46A, Luksemburg, OIB: 45421012929, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bistrović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, brisanja založnog prava i proglašenja nedopuštenosti ovrhe , nakon održane glavne rasprave zaključene 22.04.2026., dana 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu broj 3202765389/03 od 15.01.2004., solemniziran po javnoj bilježnici Ivi Hanžeković Živković iz Zagreba pod brojem OU-41/04-1 od 15.01.2004., sklopljen između Zagrebačke banke d.d. i tužiteljevog prednika NĐ kao korisnika kredita, i to pod člancima 2., 7. i 20.B., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci banke.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 3202765389/03 od 15.01.2004. u preostalom dijelu, izvan utvrđenog točkom I. izreke ove presude.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u daljnjem dijelu koji glasi:

„Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Novom Zagrebu uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je postojalo prije sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3202765389/03 od 15. siječnja 2004., na način da se zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda nalaže provesti brisanje:

− založnog prava upisanog za korist APS Delta S.A., OIB: 45421012929, Rue Eugene Rupert 6, 2453 Luksemburg, Luksemburg, Luksemburg, na nekretnini u vlasništvu tužitelja OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] sagrađenoj na kčbr. [katastarska čestica] Stambena zgrada broj 4. i 6. i dvorište u [adresa] površine 804 m2, 24 Suvlasnički dio: 6882/100000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-24), trosobni stan br. 15 u potkrovlju površine 71,69 čm, označeno u planu posebnih djelova zgrade svjetlo plavom bojom, sve upisao u zkul. [broj ZK uloška] katastarska općina: 335444, Klara, a za iznos od 64.000 EUR-a temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3202765389/03 od 15. siječnja 2004.“

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba u dijelu zahtjeva za proglašenje nedopuštenosti ovrhe koja se vodi pod posl. br. Ovr-897/2023.

II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužbom od 29.03.2024. tužitelj OĐ zatražio je donošenje presude kojom bi se utvrdio ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu od 15.01.2004. uz brisanje založnog prava iz zemljišne knjige, uz daljnji zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe koja je određena u predmetu posl. br. Ovr-897/2023, u bitnom navodeći da je ugovor o kreditu u cijelosti ništetan zbog nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pa da je posljedično nedopuštena i ovrha koja se vodi temeljem tog ugovora o kreditu kao ovršne isprave.

2. Tuženik APS Delta s.a. je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom ističući prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije te navodeći da ugovor o kreditu nije ništetan. Ujedno je istaknuo i prigovor litispendencije.

3. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to Ugovor o namjenskom kreditu od 15.01.2004. (str. 16-29 spisa), Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30.05.2017. (str. 61-65 spisa), Aneks od 01.12.2017. (str. 67-71 spisa), Promet po kreditu (str. 79-90 spisa), Otplatni plan (str. 92-101 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa (str. 102 spisa), dopis od 13.06.2013. (str. 103 spisa), dopis od 10.07.2013. (str. 104 spisa), Potvrda od 03.07.2013. (str. 105-109 spisa), Izvadak iz poslovnih knjiga (str. 110 spisa), Obavijest od 11.07.2017. (str. 111-112 spisa), izvršen je uvid u spise Ovr-897/2023 i P-250/2024 te su saslušani svjedoci IĐ (str. 159-160 spisa), OĐF (str. 170-171 spisa) i tužitelj (str. 181-182 spisa).

4. Tužba je djelomično nedopuštena, dok je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu djelomično osnovan, a djelomično neosnovan.

5. Predmet parnice je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu od 15.01.2004. sa daljnjim zahtjevom za brisanje založnog prava iz zemljišne knjige, kao i proglašenje nedopuštenosti ovrhe posl. br. Ovr-897/2023.

U odnosu na zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe

6. Uvidom u spis ovog suda Ovr-897/2023 utvrđeno je da je u tom predmetu po prijedlogu ovdje tuženika kao ovrhovoditelja, protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, doneseno rješenje o ovrsi od 23.08.2023., i to temeljem predmetnog Ugovora o kreditu od 15.01.2024. kao ovršne isprave. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj kao ovršenik podnio žalbu protiv tog rješenja o ovrsi, a povodom te žalbe ovršni sud je donio dvije odluke o upućivanju ovršenika u parnicu radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe – zaključak posl. br. Ovr-897/2023-17 od 13.02.2024. o upućivanju u parnicu zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. (jer ovrhovoditelj nije ovlašten zahtijevati ovrhu) i toč. 9. (jer je nastupila zastara tražbine) te rješenje posl. br. Ovr-897/2023-18 od 13.02.2024. o upućivanju u parnicu zbog ništetnosti ovršne isprave. Ujedno je rješenjem od 13.02.2014. ovrha odgođena do pravomoćnog okončanja parnice o nedopuštenosti ovrhe.

7. Uvidom u spis ovog suda posl. br. P-250/2024 utvrđeno je da je u tom predmetu tužitelj 17.03.2024. podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe posl. br. Ovr-897/2023.

7.1. Prema tome tužitelj je protiv tuženika pokrenuo dva različita parnična postupka, pa je tako tužbom od 17.03.2024. pokrenuo parnični postupak sa jedinim tužbenim zahtjevom za proglašenje nedopuštenosti ovrhe posl. br. Ovr-897/2023 (ta parnica se vodi pod posl. br. P-250/2024), a potom je u ovom predmetu P-316/2024 tužbom od 29.03.2024. pokrenuo parnični postupak sa tužbenim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i za proglašenje nedopuštenosti ovrhe. Dakle, tužitelj i u ovoj parnici P-316/2024 i u drugoj parnici P-250/2024 zahtijeva proglašenje nedopuštenosti ovrhe posl. br. Ovr-897/2023, s time da je ranije počela teći parnica P- 250/2024 jer je u njoj tužba tuženiku dostavljena 09.04.2024., dok je u ovom predmetu tužba tuženiku dostavljena 21.04.2024.

7.2. Po čl. 194. ZPP parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku (st. 1.), a dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti (st. 3.).

7.3. Slijedom navedenoga, budući da se između istih stranaka istovremeno vode dva različita parnična postupka – ovaj i postupak P-250/2024 – sa identičnim tužbenim zahtjevima za proglašenje nedopuštenosti ovrhe posl. br. Ovr-897/2023, od čega je parnica počela ranije teći predmetu posl. br. P-250/2024, to je daljnje vođenje parnice u ovom predmetu u pogledu istog zahtjeva nedopušteno te je u tom smislu osnovan tuženikov prigovor dvostruke litispendencije. Prethodno bez obzira na to što je ovršni sud donio dvije odvojene odluke o upućivanju ovršenika (ovdje tužitelja) na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, jer takvo postupanje ovršnog suda ne znači da je tužitelj ovlašten podnijeti dvije različite tužbe protiv istog tuženika sa identičnim tužbenim zahtjevima, niti je tužitelj inače u postupanju po navedenim uputama ovršnog suda bio dužan podnositi dvije odvojene tužbe. Stoga je u ovom predmetu na temelju čl. 194. st. 3. ZPP, zbog postojanja dvostruke litispendencije, tužbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu u dijelu zahtjeva za proglašenje nedopuštenosti ovrhe posl. br. Ovr-897/2023, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke rješenja.

U odnosu na ništetnost ugovora o kreditu i brisanje založnog prava

8. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 15.01.2004. (str. 16-25 spisa) utvrđeno je da je isti dio sklopljen između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i NĐ kao korisnika kredita.

9. Iz povijesnog zk izvatka (str. 53 priklopljenog spisa Ovr-897/2023) proizlazi da se na temelju rješenja o nasljeđivanju posl. br. O-3397/2018 UPP/OS-224/18-3 od 05.10.2022. iza pok. NĐ ovopredmetni tužitelj OĐ uknjižio kao vlasnik stana na kojem se provodi ovrha i na kojem je temelju predmetnog ugovora o kreditu upisano založno pravo. Navedeno znači da je tužitelj utvrđen nasljednikom te je univerzalni sukcesor ugovorne strane i korisnika kredita NĐ, pa stoga nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

10. Nadalje, iz Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 30.05.2017. sa Aneksom od 01.12.2017. (str. 113-123 spisa) proizlazi da je Zagrebačka banka d.d. tražbinu iz predmetnog ugovora o kreditu cedirala na društvo APS Delta s.r.o., koje je tu tražbinu dalje cediralo ovdje tuženika APS Delta s.a. Prema tome, tuženik je cesijom postao vjerovnikom tražbine iz predmetnog ugovora o kreditu, što tužitelj nejasnim i potpuno paušalnim navodima nije uspio dovesti u pitanje.

11. U skladu sa čl. 84. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023; dalje: ZOO) kod cesije dužnik može isticati primatelju tražbine i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da je dužnik ovlašten prema novom vjerovniku isticati sve prigovore vezane uz osnovni pravni posao na kojem se temelji prenesena tražbina, što prema stavu ovog suda uključuje i zahtijevati utvrđenje ništetnosti tog pravnog posla (u tom smjeru i odluke ŽS Dubrovnik Gž-983/2021 od 16.07.2025., ŽS Split Gž-2051/2025 od 10.12.2025.). Stoga u konkretnom slučaju postoji pasivna legitimacija tuženika za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, jer on ima ulogu novog vjerovnika tražbine koja se temelji na tom ugovoru te je upravo on temeljem tog ugovora kao ovršne isprave pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja kao ovršenika. Prethodno bez obzira što bi za isti zahtjev istovremeno pasivno legitimirana bila i Zagrebačka banka d.d. kao ugovorna strana spornog ugovora o kreditu, jer pasivna legitimacija Zagrebačke banke d.d. i tuženika postoji po različitim temeljima – kod Zagrebačke banke d.d. pasivna legitimacija za utvrđenje ništetnosti tog ugovora se temelji na čl. 336. st. 1. ZOO, dok se kod tuženika (kao stjecatelja tražbine iz tog ugovora cesijom) pasivna legitimacija za utvrđenje ništetnosti tog ugovora o kreditu temelji na čl. 84. st. 2. ZOO. K tome u konkretnom slučaju se radi o potrošačkom ugovoru (točka 14. obrazloženja) te bi suprotnim tumačenjem potrošač bio doveden u poziciju da odluku o ništetnosti ugovora o kreditu (kao o glavnom pitanju) ne može ishoditi protiv one osobe koja upravo temeljem tog ugovora kao ovršne isprave protiv njega pokušava ishoditi prisilnu naplatu tražbine, što ne bi bilo u skladu sa visokim stupnjem zaštite potrošača koja je još od 2003. godine uspostavljena Zakonima o zaštiti potrošača, a kasnije i primjenom EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Slijedom navedenoga, nije osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije u pogledu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništenosti predmetnog ugovora o kreditu.

12. Tužitelj tvrdi da je cijeli Ugovor o kreditu od 15.01.2004. ništetan, i to zbog ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke.

12.1. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 15.01.2004. utvrđeno je da se njime pok. NĐ kao korisnik kredita obvezao Zagrebačkoj banci d.d. kao kreditoru vratiti primljen iznos kredita zajedno sa pripadajućim kamatama (čl. 1. st. 2.) i to sa redovnom kamatom sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (čl. 2. st. 1.); ugovoreno je da je redovna kamatna stopa prvih 5 godina fiksna i iznosi 7,49% godišnje (čl. 2. st. 2.), a korisnik kredita svakih pet godina može ugovoriti fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu koje su u tom trenutku važeće prema Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. za sljedeće razdoblje od pet godina (čl. 2. st. 3.); ako korisnik kredita ne ugovori fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu za sljedeće razdoblje, suglasan je da mu banka za idućih 5 godina promjenjivu kamatnu stopu obračuna sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (čl. 2. st. 4.); ako je za novo razdoblje od pet godina ugovorena fiksna ili promjenjiva kamatna stopa utvrđena Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, u visini različitoj od visine kamate za proteklo razdoblje od pet godina, Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (čl. 7. st. 2.), a ako je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa , u slučaju izmjene redovne kamatne stope prema Odluci o kamatnim stopama Kreditora tijekom svakog pojedinog razdoblja od pet godina, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (čl. 7. st. 3.) . Bitno istovjerno je ugovoreno i u čl. 20. toč. B) Ugovora.

13. Na temelju izloženog, sud utvrđuje da su spornim ugovorom o kreditu prednici stranaka ugovorili plaćanje redovne kamate po stopi koja je prvih 5 godina bila fiksna i iznosila 7,49%, a za svako sljedeće razdoblje od 5 godina (jer je ugovor bio sklopljen na 25 godina) korisnik kredita je prije početka tog razdoblja mogao ugovoriti novu fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu koje su u tom trenutku važeće prema Odluci banke, a ukoliko bi korisnik kredita to propustio napraviti u tom slučaju se za daljnje razdoblje primjenjivala redovna kamatna stopa sukladno Odluci banke, a koju je banka tijekom trajanja tog razdoblja mogla mijenjati svojom odlukom, kako to jasno proizlazi iz čl. 2. st. 4. i čl. 7. st. 3. Ugovora o kreditu.

13.1. Prema tome za prvih 5 godina otplate kredita bila je ugovorena fiksna kamatna stopa, a za svakih daljnjih 5 godina korisnik kredita je mogao ugovoriti novu fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu (po Odluci banke koja je u tom trenutku važila), a suprotnom se na to daljnje razdoblje primjenjivala kamatna stopa koja je bila promjenjiva po Odluci banke. Stoga se u tom dijelu ustvari radilo o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. U čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu od 15.01.2004. bilo je ugovoreno da je njegova namjena kupnja stana. Na temelju uvjerljivog, životnog i logičnog iskaza tužitelja (str. 181-182 spisa) utvrđeno je da je njegov otac pok. NĐ predmetnim kreditom rješavao stambeno pitanje sebe i svoje supruge, a nakon kupnje stana su se u njega uselili. Uzimajući u obzir navedeno, sud utvrđuje da je tužiteljev prednik pok. NĐ predmetni kredit podigao kao fizička osoba radi rješavanja svojeg stambenog pitanja, a budući da je ugovor o kreditu sklopio sa bankom kao trgovcem, onda se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu.

15. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen 15.01.2004. pa se na njega primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003; dalje: ZZP/03).

15.1. Po čl. 87. ZZP/03 kod potrošačkih ugovora ništetne su one ugovorne odredbe koje su nepoštene (st. 1.), ali ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.).

15.2. Po čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

15.3. Po čl. 82. ZZP/03 pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 91., su između ostalih odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom; odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

15.4. Po čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15.5. Po čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15.6. Po čl. 324. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2.).

16. Sud je u provedenom postupku saslušao svjedokinje IĐ i OĐF, koje su potpisale predmetni Ugovor o kreditu od 15.01.2004. u ime kreditora Zagrebačke banke. Iz njihovih iskaza, kojima sud vjeruje jer su iskazivale na uvjerljiv način te su njihovi iskazi životni i logični, proizlazi da su tijekom 2004. one bile zaposlenice Zagrebačke banke, da se ne sjećaju tužiteljevog prednika pok. NĐ, da je ugovore o kreditu uvijek pripremala pravna služba te da nije bilo mogućnosti odstupanja od uvjeta kredita koje je predvidjela banka već je klijent mogao pristati samo na onakav ugovor kakvog banka nudi. Također proizlazi da je OĐF bila voditeljica poslovnice i nije izravno komunicirala sa klijentima, dok je IĐ sa klijentima (pa tako i sa tužiteljevim prednikom, jer se njen potpis nalazi na predmetnom ugovoru) dogovarala sklapanje ugovora o kreditu, ali im nije objašnjavala kako će se mijenjati kamatna stopa kredita i o čemu to ovisi, jer ona o tome nije imala nikakvih saznanja već se radilo o slobodnoj procjeni banke kako će promijeniti kamatnu stopu.

16.1. Na temelju iskaza ovih svjedokinja sud utvrđuje da je tekst ugovora o kreditu unaprijed pripremila banka te da se ugovorni uvjeti koje je postavila banka nisu mogli mijenjati, što znači da tužiteljev prednik pok. NĐ kao korisnik kredita nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje, na temelju iskaza svjedokinje IĐ sud utvrđuje da tužiteljev prednik pok. NĐ prilikom ugovaranja kredita od strane banke nije bio obaviješten o tome kako će se kamatna stopa mijenjati i o čemu to ovisi.

17. U konkretnom slučaju nema nikakve dvojbe da je ugovorna odredba o fiksnoj kamatnoj stopi od 7,49% za prvih pet godina valjana, kao što je valjana i ugovorna odredba da korisnik kredita za svakih narednih pet godina ima mogućnost ugovoriti novu kamatnu stopu. Međutim sporna je ugovorna odredba o tome da će nakon prvih pet godina (istekom ugovorene fiksne kamatne stope), ako tužiteljev prednik kao korisnik kredita ne ugovori drugačiju kamatnu stopu, banka početi primjenjivati promjenjivu kamatu stopu koju će sama određivati svojom Odlukom.

17.1. Iako ta ugovorna odredba jest lako uočljiva, ona za tužiteljevog prednika kao potrošača nije bila razumljiva jer nije navedeno po kojim objektivnim kriterijima će se ta kamatna stopa mijenjati, a i sama svjedokinja IĐ kao bankarica koja je komunicirala sa tužiteljevim prednikom je u svojem iskazu potvrdila da o tome nikada nije obavještavala klijente jer ni sama o tome nije imala saznanja jer se radilo o slobodnoj procjeni banke. Stoga je u smislu čl. 84. ZZP/03 dopušteno ocjenjivati je li ta ugovorna odredba nepoštena.

18. Takva ugovorna odredba kojom promjena redovne kamatne stope ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane – banke, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, ustvari predstavlja ugovornu odredbu kojom banka kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu potrošača kao dužnika, koji promjenu potrošač ne može predvidjeti, a pravilnost promjene se ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija . Takva ugovorna odredba je i nerazumljiva jer potrošač ne može procijeniti njene ekonomske posljedice, kada ne zna po kojim kriterijima će se kamatna stopa mijenjati. Kod takvog postupanja banke tužiteljev prednik kao korisnik kredita nije mogao znati zašto će se uopće mijenjati kamatna stopa, da bi uopće mogao istaknuti prigovor ili zatražiti eventualni prestanak ugovornog odnosa. Time predmetna ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Na taj način Zagrebačka banka d.d je ustvari izbjegla utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljevog prednika) na „cijenu“, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Takva ugovorna odredba kojom je jedna strana ovlaštena mijenjati sadržaj ugovora glede visine kamatne stope, bez unaprijed ugovorenih parametara promjenjivosti, protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

20. Prema tome sud utvrđuje da Zagrebačka banka d.d. i tužiteljev prednik pok. NĐ o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi (ako protekom pet godina ne bude ugovorena drugačija stopa) nisu pojedinačno pregovarali već se radilo o ugovornom uvjetu iz unaprijed formuliranog ugovora na kojeg tužiteljev prednik kao potrošač nije mogao utjecati, zatim da je tako ugovorena kamatna stopa protivna načelu savjesnosti i poštenja te konačno da je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljevog prednika. Slijedom navedenoga radi se nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. ZZP/03, što u skladu sa čl. 87. ZZP/03 ima za posljedicu njenu ništetnost.

21. Na prethodni zaključak ne utječe činjenica što je za prvih pet godina bila ugovorena fiksna kamatna stopa (7,49%) i što je tužiteljev prednik za svakih idućih 5 godina imao mogućnost ugovaranja nove kamatne stope, kakve ugovorne odredbe zaista i jesu valjane, međutim ono što nije valjano je ugovorna odredba koja ovlašćuje banku da za daljnja razdoblja od pet godina sama određuje kamatnu stopu ukoliko korisnik kredita nije iskoristio svoje pravo na ugovaranje drugačije stope. Propust tužiteljevog prednika kao korisnika kredita da iskoristi svoje pravo na ugovaranje nove kamatne stope za svakih idućih pet godina ne znači da je banka u tom slučaju ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu, već je banka u unaprijed formuliranom ugovoru takvu situaciju bila dužna urediti na način koji je u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja te koji ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

22. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da su u predmetnom Ugovoru o kreditu od 15.01.2004. ništetne ugovorne odredbe koje su sadržane u člancima 2., 7. i 20.B), a po kojima protekom roka od pet godina, ukoliko korisnik kredita za daljnje razdoblje ne ugovori drugačije, banka može svojom odlukom (dakle jednostrano) mijenjati redovnu kamatnu stopu.

23. Međutim ništetnost navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sama po sebi ne znači da je cijeli Ugovor o kredit od 15.01.2004. ništetan (Rev- 820/2023 od 23.04.2024.). Ovo stoga što po čl. 87. st. 2. ZZP/03 ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. U okolnostima konkretnog slučaja ugovor može opstati i bez predmetne ugovorne odredbe jer se onda na ugovorni odnos, za razdoblje za koje je banka ništetno povećala kamatnu stopu, primjenjuje jedina kamatna stopa o kojoj su se prednici stranaka usuglasili, a to je kamatna stopa od 7,49% godišnje. Sporna ugovorna odredba ne može se smatrati ni uvjetom ni odlučujućom pobudom zbog kojeg je ugovor o kreditu sklopljen, pa ništetnost te ugovorne odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora o kreditu u smislu čl. 324. ZOO.

23.1. Također, utvrđenjem ništetnosti samo navedene ugovorne odredbe (a ne cijelog ugovora o kreditu) moguće je uspostaviti činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se tužitelj nalazio da nije bilo te ništetne ugovorne odredbe. Naime, iz stanja spisa proizlazi da tužiteljev prednik nije redovito otplaćivao mjesečne anuitete slijedom čega mu je banka putem javnog bilježnika 03.07.2013. otkazala predmetni ugovor o kreditu (dopis Zagrebačke banke od 13.06.2013. – str. 103 spisa; Potvrda javnog bilježnika od 03.07.2013. – str. 105-106 spisa; dopis javnog bilježnika od 10.07.2013. – str. 104 spisa). Stoga za mjesečne anuitete koji su plaćeni prije otkaza kredita, a koji su bili obračunati uvećano po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih anuiteta. U pogledu ostatka dugovanja (jer je obveza povrata cijelog kredita dospjela otkazom kredita od 13.06.2013.) tuženik je kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak posl. br. Ovr-897/2023, međutim ta ovrha je povodom zahtjeva tužitelja kao ovršenika odgođena do pravomoćnog okončanja parnice za proglašenje nedopuštenosti ovrhe. Parnica za nedopuštenost ovrhe se već od prije vodi pod posl. br. P-250/2024 (nalazi se u prekidu do pravomoćnog okončanja ovog postupka) te će se u njoj, slijedom ove presude kojom je ugovor o kreditu utvrđen ništetnim u pogledu jednostrano promjenjive kamate stope, u skladu sa dispozicijama stranaka moći utvrditi točan iznos dugovanja odnosno iznos za koji je ovrha nedopuštena, pri čemu se ovrha u tom razdoblju ne provodi jer je odgođena. Stoga ugovor o kreditu može opstati bez obzira na ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je u okviru već postojećih i pokrenutih postupaka moguće uspostaviti činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se tužitelj nalazio da nije bilo te ništetne ugovorne odredbe

24. Tužiteljeve tvrdnje da njegov prednik pok. NĐ nije bio obaviješten o cesiji koja je izvršena sa Zagrebačke banke d.d. na tuženika APS Delta s.a., u cijelosti su neodlučne za utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu sud u skladu sa čl. 299. st. 3. ZPP nije uzeo u obzir činjenice koje je tužitelj po prvi puta iznio u podnesku od 13.03.2026. (str. 174 -176 spisa), dakle nakon zaključenja prethodnog postupka, a koje se tiču navodnog nepostojanja ovlaštenja tuženika kao inozemne pravne osobe da se u Republici Hrvatskoj bavi otkupom potraživanja jer ovdje nema registriranu podružnicu. U svakom slučaju takva tužiteljeva tvrdnja, sve i da je istinita, na nikakav način ne može utjecati na to je li osnovni pravni posao (ugovor o kreditu kojeg su sklopili NĐ i Zagrebačka banka) ništetan.

25. Slijedom navedenoga predmetni Ugovor o kreditu od 15.01.2004. nije ništetan u cijelosti, nego samo u dijelu u kojem je ugovoreno da će protekom razdoblja fiksne kamatne stope, ukoliko korisnik kredita ne ugovori drugačiju kamatnu stopu, banka biti ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu po svojoj odluci, a kakve ugovorne odredbe su sadržane u čl. 2., čl. 7. i čl. 20. B) navedenog ugovora. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu valjalo prihvatiti, a u preostalom dijelu odbiti, pa je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke presude.

26. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva i brisanje založnog prava koje je upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] E-24 k. o. [katastarska općina] za korist tuženika. Uvidom u zk izvadak (str. 36-37 priklopljenog ovršnog spisa) utvrđeno je da je temeljem predmetnog Ugovora o kreditu od 15.01.2004. na navedenoj nekretnini za korist tuženika upisano založno pravo, i to radi osiguranja tražbine u iznosu „64.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti za kredit dodijeljen JĐ iz [adresa] uz redovnu fiksnu kamatnu stopu koja na dan sklapanja ugovora iznosi 7,49% godišnje, rokom otplate 25 godina te prema ostalim uvjetima iz Ugovora“. Iz navedenog jasno proizlazi da je založno pravo izrijekom upisano samo za glavnicu iznosa kredita (64.000,00 EUR) i fiksnu kamatnu stopu (7,49%), dok se u upisu založnog prava nigdje ne spominje promjenjiva kamatna stopa. Kako je već obrazloženo, Ugovor o kreditu od 15.01.2004. nije ništetan u cijelosti, pa se po toj osnovi ne može odrediti brisanje cijelog založnog prava. Navedeni ugovor o kreditu je ništetan samo u dijelu u kojem se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a iako se u upisu založnog prava navodi i dio „te prema ostalim uvjetima iz Ugovora“, taj dio upisa se ne odnosi isključivo na promjenjivu kamatu stopu, već obuhvaća i sve ostale ugovorne uvjete kredita koji nisu ništetni. Stoga bez obzira na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, u konkretnom slučaju nema mjesta djelomičnom brisanju založnog prava jer se u njegovom upisu niti ne spominje promjenjiva kamatna stopa te je postojeći upis založnog prava u cijelosti materijalno-pravno utemeljen na onom dijelu ugovora o kreditu koji nije ništetan. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za brisanje navedenog založnog prava iz zemljišne knjige, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

27. S obzirom da je ugovor o kreditu utvrđen djelomično ništetnim, sud ocjenjuje da su i tužitelj i tuženik u parnici uspjeli u približno jednakim dijelovima, pa je stoga na temelju čl. 154. st. 4. ZPP odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka (točka II. izreke rješenja).

U Zagrebu 12. lipnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Marko Sinovčić;

2. odvjetnik Mislav Bistrović.