REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1846/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja esa EUROSHIP GMBH FRIEDRICHSPLATZ 2, D-74177 Bad Friedrichshall, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Anić i partneri, Zagreb, Gajeva 53/II i 1. tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282 i 2. tuženika LF, vl. obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Konforta, odvjetnik u Zagrebu, Selska-Hruševečka 1, radi regresnog zahtjeva u iznosu od 2.583,32 EUR, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4800/2010 od 15. listopada 2014., 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane prvotuženikova i drugotuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4800/2010 od 15. listopada 2014. u pobijanim točkama I. i II. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova sastava odgovora na žalbe u iznosu od 403,48 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 2.583,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, s osnove regresnog zahtjeva iz ugovora o kasko osiguranju, te naknaditi parnične troškove u iznosu od 49.677,34 kuna, također s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen je kao neosnovan u iznosu od 11.102,50 kuna.

2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je riječ o sporu s međunarodnim elementom jer je tužitelj njemačko trgovačko društvo u smislu čl. 611. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 i 125/11; dalje: ZTD), dok se nadležnost hrvatskog suda temelji na čl. 46. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01; dalje: ZRS), čl. 34.b t. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13; dalje: ZPP).

3. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je za spor mjerodavno njemačko materijalno pravo temeljem čl. 20. t. 13. ZRS-a, budući da se radi o odnosu iz ugovora o osiguranju, pri čemu ne postoji sporazum stranaka o izboru prava u smislu čl. 19. Zakona o sudskom registru.

4. U odnosu na aktivnu legitimaciju prvostupanjski sud zaključuje da je dokazana Potvrdom o svezi police osiguranja od 20. lipnja 2011. (str. 123. spisa), iz koje proizlazi da je DF još 3. kolovoza 2006. sklopio policu kasko osiguranja za svoju brodicu JULIA, koju je prvotno vodilo društvo Mannheimer Versicherung AG, dok je temeljem Ugovora o suradnji od 1. siječnja 2008. vođenje police preneseno na tužitelja. Prvostupanjski sud pritom posebno naglašava da se za svaku godinu nije izdavala nova polica osiguranja. Dodatno, iz Potvrde o osiguranju kaska i izvoda računa prvostupanjski sud utvrđuje da je DF za razdoblje od 3. kolovoza 2008. do 3. kolovoza 2009. platio premiju osiguranja prije nastanka štetnog događaja.

5. Prvostupanjski sud odbija prigovor promašene pasivne legitimacije te utvrđuje da je drugotuženik s prvotuženikom imao sklopljen Ugovor – policu br. [broj police]- 1003-07/7292 o osiguranju prijevozničke odgovornosti iz ugovora o prijevozu stvari. Prvostupanjski sud zaključuje da predmetna polica ne obuhvaća samo prijevoz automobila, već sve stvari koje drugotuženik prevozi u okviru svoje djelatnosti, osim onih izričito isključenih policom osiguranja.

6. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da se isključenje iz čl. 59. st. 1. Uvjeta za osiguranje opće odgovornosti ne može primijeniti na predmetni štetni događaj. Prvostupanjski sud je utvrdio da se navedena odredba odnosi na rasuti teret koji se iskrcava posebnim terminalima i postrojenjima, dok svrha dizalice kojom je rukovao drugotuženik nije bila ispuštanje tereta s visine, već vađenje tužiteljeve brodice iz mora i njezino premještanje na suhi vez.

7. Prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka ŽF, DF i RF utvrđuje da je šteta nastala drugotuženikovom krivnjom prilikom podizanja tužiteljeve brodice iz mora. Prvostupanjski sud prihvaća iskaze svjedoka kao životne, logične i međusobno podudarne te zaključuje da je osoba koja je upravljala dizalicom nepravilno postavila sajle i prebrzo izvela manevar podizanja brodice iz mora, radi smještaja na prikolicu za transport uslijed čega je tužiteljeva brodica skliznula i udarila u obalu.

8. Prvostupanjski sud zaključuje da je drugotuženikova odgovornost obuhvaćena prvotuženikovom policom osiguranja temeljem čl. 32. st. 1. i 5. Uvjeta za osiguranje opće odgovornosti, kojima je propisano da osiguranje pokriva oštećenje ili uništenje stvari trećih osoba te imovinske štete u širem smislu.

9. U odnosu na visinu štete prvostupanjski sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dr. sc. Rajka Grubišića, prema kojem trošak popravka tužiteljeve brodice prema njemačkim kriterijima iznosi između 2.960,00 EUR i 3.280,00 EUR. Prvostupanjski sud posebno ističe da je razlika između domaćih i njemačkih cijena posljedica više cijene rada u Njemačkoj te vještakov nalaz ocjenjuje stručnim, logičnim i uvjerljivim.

10. Prvostupanjski sud potom primjenjuje čl. 86. njemačkog Zakona o ugovoru o osiguranju, prema kojem osiguranikovo pravo prema trećoj osobi prelazi na osiguratelja nakon isplate štete, te zaključuje da je tužitelj isplatom naknade štete svome osiguraniku stekao pravo regresnog zahtjeva prema tuženicima.

11. U odnosu na kamate prvostupanjski sud primjenjuje čl. 91. njemačkog Zakona o ugovoru o osiguranju te čl. 246., 247. i 248. njemačkog Građanskog zakonika, slijedom čega dosuđuje zatezne kamate po stopi od 4% godišnje od dana nastanka štetnog događaja.

12. Na temelju svega navedenoga prvostupanjski sud zaključuje da su prvotuženik kao drugotuženikov osiguratelj i drugotuženik kao prvotuženikov osiguranik, solidarno odgovorni za nastalu štetu te prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

13. Prvotuženik je protiv ove presude, podnio žalbu osporavajući prvenstveno pravilnost prvostupanjske odluke u dijelu kojim je utvrđena njegova obveza iz police osiguranja, ističući da predmetni štetni događaj nije obuhvaćen osigurateljnim pokrićem. U tom smislu prvotuženik navodi da je s drugotuženikom sklopio ugovor o osiguranju prijevozničke odgovornosti za prijevoz stvari u cestovnom prometu, dok je šteta nastala prilikom dizanja i spuštanja brodice dizalicom u luci, odnosno pri manipulaciji plovilom, a ne tijekom cestovnog prijevoza. Smatra stoga da predmetni događaj ne predstavlja osigurani slučaj iz sklopljene police.

14. Prvotuženik posebno ukazuje na odredbu čl. 59. st. 1. i 3. Uvjeta za osiguranje opće odgovornosti, tvrdeći da je riječ o šteti nastaloj uporabom dizalice i postrojenja za ukrcaj i iskrcaj, koje prema navedenim odredbama ne ulaze u opseg osigurateljnog pokrića. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i proizvoljno protumačio navedene odredbe kada je zaključio da se one odnose samo na rasuti teret, a ne i na plovila.

15. Prvotuženik nadalje osporava postojanje pasivne legitimacije, navodeći da predmetna polica nije pokrivala odgovornost za štetu na jahtama odnosno plovilima, nego odgovornost iz ugovora o cestovnom prijevozu stvari. Žalbom osporava i tužiteljevu aktivnu legitimaciju uz tvrdnju da tužitelj nije dokazao valjani prijenos prava iz police osiguranja niti dokazao da je upravo on bio osiguratelj u trenutku nastanka štetnog događaja i isplate osigurnine.

16. Prvotuženik osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja u odnosu na uzrok nastanka štete te smatra da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze, osobito iskaze svjedoka i nalaz i mišljenje vještaka. U odnosu na visinu štete prvotuženik ističe da prvostupanjski sud nije imao osnove prihvatiti obračun prema njemačkim kriterijima i cijenama rada, već da je štetu trebalo utvrđivati prema domaćim tržišnim kriterijima i stvarnim troškovima popravka.

17. Prvotuženik osporava i odluku o kamatama, smatrajući da nisu bile ispunjene pretpostavke za dosudu kamata od dana nastanka štetnog događaja, kao i odluku o troškovima postupka. Slijedom navedenoga, predložio je drugostupanjskom sudu pobijanu presudu i rješenje preinačiti, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. Tužitelj u odgovoru na prvotuženikovu žalbu osporava sve žalbene navode kao neosnovane te smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na tužiteljevu aktivnu legitimaciju tužitelj ističe da je tijekom postupka dostavio opsežnu dokumentaciju u izvorniku i prijevodu na njemački jezik iz koje jasno proizlazi da je osiguranik DF u trenutku štetnog događaja bio kasko osiguran kod tužitelja. Tužitelj navodi da iz Potvrde o svezi police osiguranja proizlazi kako je DF još 3. kolovoza 2006. sklopio policu osiguranja za svoju brodicu JULIA, koju je prvotno vodilo društvo Mannheimer Versicherung AG, dok je temeljem Ugovora o suradnji od 1. siječnja 2008. vođenje police preneseno na tužitelja.

19. Tužitelj posebno naglašava da za svaku osigurateljnu godinu nije izdavana nova polica osiguranja pa smatra neosnovanim prvotuženikove tvrdnje da nije dokazano postojanje osiguranja za razdoblje od 3. kolovoza 2008. do 3. kolovoza 2009. Navodi da činjenica neizdavanja nove police ne znači da osigurateljno pokriće nije postojalo.

20. Tužitelj nadalje ističe da je tijekom postupka dostavio dokaze o isplati osigurnine DF te dokaze o plaćenim troškovima procjene štete, čime je dokazao svoj regresni zahtjev prema tuženicima. U tom smislu upire i na iskaz DF, koji je potvrdio da je troškove popravka i procjene štete podmirilo kasko osiguranje, odnosno tužitelj.

21. U odnosu na visinu štete tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. sc. Rajka Grubišića, kojim je šteta utvrđena prema njemačkim kriterijima i cijenama rada. Tužitelj ističe da je navedenim vještačenjem potvrđena pravilnost procjene njemačkog vještaka Hansa Höscha te naglašava da vještak Mladen Šercer nije raspolagao stručnim znanjem za procjenu štete prema njemačkim tržišnim kriterijima.

22. Tužitelj smatra da prvotuženik žalbom zapravo ponavlja navode koje je prvostupanjski sud već pravilno raspravio i otklonio tijekom postupka te predlaže odbiti prvotuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. I drugotuženik je podnio žalbu u kojoj osporava utvrđenje njegove odgovornosti za nastanak štetnog događaja, navodeći da prvostupanjski sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Drugotuženik smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi njegova krivnja za oštećenje tužiteljeve brodice te ističe da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio iskaze svjedoka i rezultate provedenih vještačenja. U žalbi navodi da nije dokazano da je upravo način rukovanja dizalicom uzrokovao pad brodice i nastanak štete.

24. Drugotuženik osporava da je šteta obuhvaćena prvotuženikovom policom osiguranja, smatrajući da predmetni događaj ne predstavlja osigurani slučaj u smislu sklopljenog ugovora o osiguranju prijevozničke odgovornosti. Osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju, navodeći da tužitelj nije dokazao valjanu pravnu osnovu za regresni zahtjev niti dokazao da je isplatom osigurnine stekao prava osiguranika prema odgovornim osobama.

25. U odnosu na visinu štete drugotuženik navodi da prvostupanjski sud nije imao osnove prihvatiti obračun štete prema njemačkim kriterijima i cijenama rada te smatra da je visina štete pogrešno i previsoko utvrđena. Drugotuženik osporava i odluku o kamatama te smatra da nisu bile ispunjene pretpostavke za dosudu kamata od dana nastanka štetnog događaja. Zato je predložio drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

26. Tužitelj u odgovoru na drugotuženikovu žalbu osporava sve žalbene navode kao neosnovane te smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na drugotuženikovu odgovornost tužitelj ističe da iz provedenih dokaza, osobito iz iskaza ŽF i DF, jasno proizlazi da je šteta nastala nepravilnim rukovanjem dizalicom prilikom podizanja tužiteljeve brodice iz mora. Tužitelj navodi da su svjedoci detaljno opisali kako su sajle bile nepravilno postavljene te kako je manevar podizanja izveden prebrzo, zbog čega je brodica skliznula i udarila u obalu.

27. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio iskaze navedenih svjedoka kao logične, životne i međusobno podudarne te pravilno zaključio da je šteta nastala drugotuženikovom krivnjom. A u odnosu na tužiteljevu aktivnu legitimaciju tužitelj ponavlja da je tijekom postupka dostavio dokaze iz kojih proizlazi postojanje valjanog kasko osiguranja i prijelaz prava osiguranika na osiguratelja nakon isplate štete, sukladno odredbama njemačkog Zakona o ugovoru o osiguranju.

28. Tužitelj nadalje ističe da je dokazao isplatu osigurnine svome osiguraniku te da je time stekao pravo regresnog zahtjeva prema tuženicima. U odnosu na visinu štete tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. sc. Rajka Grubišića, kojim je potvrđena osnovanost obračuna štete prema njemačkim kriterijima i cijenama rada. Tužitelj navodi da drugotuženik tijekom postupka nije doveo u pitanje stručnost ni pravilnost navedenog vještačenja relevantnim stručnim argumentima.

29. Tužitelj smatra da drugotuženik žalbom samo ponavlja navode koje je prvostupanjski sud već pravilno raspravio i otklonio tijekom postupka te predlaže odbiti drugotuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

30. Žalbe tuženika nisu osnovane.

31. Nakon što je pobijana presuda u pobijanom dijelu točaka I. i II. njene izreke ispitana na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio je ona pravilna i zakonita.

32. Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatu iznosa od 2.583,32 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, koji iznos je tužitelj kao kasko osiguratelj isplatio svome osiguraniku ČF zbog oštećenja njegove brodice L nastalog 30. kolovoza 2008. prilikom podizanja brodice iz mora u luci u [adresa] s namjerom da je smjesti na auto prikolicu za prijevoza plovila u svrhu premještaja brodice iz mora na suhi vez.

33. Među strankama nije sporno da je prilikom podizanja tužiteljeve brodice iz mora došlo do njezina pada i oštećenja, da je podizanje brodice obavljao drugotuženik uporabom dizalice te da je drugotuženik u vrijeme štetnog događaja imao sklopljenu policu osiguranja kod prvotuženika. Nije sporno ni da je tužitelj svome osiguraniku isplatio osigurninu zbog nastale štete.

34. Među strankama je sporno je li šteta nastala drugotuženikovom krivnjom, obuhvaća li prvotuženikova polica osiguranja predmetni štetni događaj, postoji li tužiteljeva aktivna legitimacija za vođenje ovog postupka i ostvarivanje regresnog zahtjeva, kolika je stvarna visina nastale štete te osnovanost zahtjeva za isplatu zateznih kamata i primjena njemačkog materijalnog prava.

35. O prvotuženikovoj žalbi

36. Prvotuženik u žalbi prije svega osporava pravilnost prvostupanjskog zaključka da je predmetni štetni događaj obuhvaćen osigurateljnim pokrićem iz police osiguranja prijevozničke odgovornosti. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da iz sadržaja Ugovora – police br. [broj police]-1003- 07/7292 proizlazi kako predmet osiguranja nije ograničen isključivo na prijevoz automobila, već obuhvaća odgovornost osiguranika za oštećenje stvari koje drugotuženik prevozi odnosno kojima manipulira u okviru svoje registrirane djelatnosti.

37. Prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno je zaključio da predmetni štetni događaj nije isključen iz osigurateljnog pokrića temeljem čl. 59. st. 1. t. 3. Uvjeta za osiguranje opće odgovornosti. Naime, navedena odredba odnosi se na štete nastale uporabom dizalica i postrojenja za ukrcaj i iskrcaj koja po svojoj konstrukciji ispuštaju teret tako da on pada. U konkretnom slučaju nije bila riječ o redovitom ukrcaju ili iskrcaju transportnog tereta, već o podizanju i premještanju brodice radi njezina smještaja na suhi vez. Sama činjenica da je tužiteljeva brodica bila predmet manipulacije dizalicom ne znači da se radi o isključenju iz čl. 59. st. 1. t. 3. Uvjeta. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno je zaključio da se na predmetni štetni događaj primjenjuje opće osigurateljno pokriće iz čl. 32. st. 1. i 5. Uvjeta, kojim je obuhvaćena građanska izvanugovorna odgovornost osiguranika za oštećenje stvari trećih osoba i imovinske štete u širem smislu.

38. Neosnovano prvotuženik osporava i svoju pasivnu legitimaciju tvrdnjom da predmetna polica ne pokriva štete na plovilima. Iz sadržaja police i dodatka polici proizlazi da se osigurateljno pokriće odnosi na odgovornost drugotuženika za oštećenje stvari koje su mu povjerene u okviru obavljanja djelatnosti, pri čemu plovila nisu izričito isključena iz osiguranja.

39. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima prvotuženik osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju. Prvostupanjski sud pravilno je na temelju Potvrde o svezi police osiguranja, Potvrde o osiguranju kaska, Ugovora o suradnji i dokaza o uplati premije utvrdio da je u vrijeme štetnog događaja DF imao valjano kasko osiguranje kod tužitelja. Jednako tako, pravilno je utvrđeno da je tužitelj svome osiguraniku isplatio osigurninu pa je, sukladno čl. 86. njemačkog Zakona o ugovoru o osiguranju, na tužitelja prešlo osiguranikovo pravo prema odgovornim osobama.

40. Neosnovano prvotuženik osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja u odnosu na uzrok nastanka štete. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio iskaze svjedoka ŽF, DF i RF te osnovano zaključio da je šteta nastala drugotuženikovim nepravilnim rukovanjem dizalicom radi ukrcaja na prikolicu za prijevoz brodica koji on izvršava. Iskazi navedenih svjedoka međusobno su podudarni i potvrđuju da su sajle bile nepravilno postavljene te da je manevar podizanja izveden prebrzo, uslijed čega je tužiteljeva brodica skliznula i udarila u obalu.

41. Po ocjeni ovog suda nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima prvotuženik osporava visinu štete. Prvostupanjski sud pravilno je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. sc. Rajka Grubišića, koji je štetu procijenio prema njemačkim tržišnim kriterijima i cijenama rada, uzevši u obzir da je riječ o brodici njemačkog osiguranika i regresnom zahtjevu njemačkog osiguratelja. Pritom je vještak jasno obrazložio razloge razlike između domaćih i njemačkih cijena rada, a prvotuženik tijekom postupka nije doveo u pitanje stručnost ni uvjerljivost takvog nalaza relevantnim stručnim argumentima.

42. Pravilna je i odluka o kamatama. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se na predmetni spor primjenjuje njemačko materijalno pravo, osnovano je primijenio čl. 91. njemačkog Zakona o ugovoru o osiguranju te čl. 246., 247. i 248. njemačkog Građanskog zakonika i dosudio zatezne kamate od dana nastanka štetnog događaja.

43. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima prvotuženik osporava odluku o parničnom trošku, budući da su izneseni samo paušalno i bez konkretnih prigovora na pravilnost obračuna i dosuđenih troškova. Prvostupanjski sud pravilno je o parničnom trošku odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP -a, vodeći računa o tužiteljevu uspjehu u sporu i troškovima potrebnima za vođenje postupka.

44. Slijedom navedenoga, ovaj sud ocjenjuje da prvotuženikovi žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost presude prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu.

45. O drugotuženikovoj žalbi

46. Drugotuženik u žalbi posebno osporava pravilnost prvostupanjskog zaključka o postojanju njegove krivnje za nastanak štete te smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je upravo način rukovanja dizalicom uzrokovao pad tužiteljeve brodice u more. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio iskaze svjedoka ŽF, DF i RF te ih osnovano prihvatio kao međusobno podudarne, logične i uvjerljive. Iz navedenih iskaza proizlazi da sajle (vezne trake, gurtne) prilikom podizanja brodice nisu bile pravilno postavljene te da je manevar podizanja izveden prebrzo, uslijed čega je brodica izgubila ravnotežu, skliznula i pri padu u more udarila u obalu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je šteta nastala drugotuženikovim nepravilnim rukovanjem dizalicom.

47. U odnosu na preostale drugotuženikove žalbene navode ovaj sud ističe da se oni u pretežitom dijelu sadržajno podudaraju sa žalbenim navodima prvotuženika, osobito u dijelu kojim se osporavaju tužiteljeva aktivna legitimacija, visina štete, pravilnost primjene njemačkog materijalnog prava i odluka o kamatama. Budući da drugotuženik ni u tom dijelu žalbe ne iznosi okolnosti ni pravne argumente koji bi doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, ovaj sud i te žalbene navode ocjenjuje neosnovanima iz prethodno iznesenih razloga.

48. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

49. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na prvotuženikovu i drugotuženikovu žalbu u ukupnom iznosu od 403,48 EUR (1.520,00 kuna), jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 12. lipnja 2026.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac