REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2077/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Draženke Deldio, sutkinje izvjestiteljice i Nikoline Mišković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RO IZGRADNJA d.o.o., Zaprešić, Miška Šestanja 5, OIB: 34199535670, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Paromlinska 2, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Mario Džolić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Hanžeković i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja, vrijednost predmeta spora 1.327,24 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-690/2025-19 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-690/2025-19 od 26. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-690/2025-19 od 26. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu u točki I. izreke odbio je kao neosnivane sljedeće tužbene zahtjeve:

- utvrđuje se da ne postoji pravni odnos između stranaka iz kojeg proizlazi tražbina u iznosu od 1.990.842,13 EUR / 15.000.000,00 kn na temelju mjenice serije A serijskog broj [serijski broj] od 10. svibnja 2010.,

- utvrđuje se da ne postoji pravni odnos između stranaka iz kojeg proizlazi obveza tužitelja prema tuženiku namiriti tražbinu u iznosu od 1.990.842,13 EUR,

- utvrđuje se da je prestao i da više ne postoji pravni posao Ugovor o dugoročnom kreditu sklopljen između parničnih stranaka od 10. svibnja 2010. broj 3219652628.

U točki II. izreke naloženo je tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od presuđenja (26. veljače 2026.) do isplate.

2. Pobijanim rješenjem odbačena je kao nedopuštena tužba u odnosu na sljedeće tužbene zahtjeve:

- utvrđuje se da je ništetan, bez učinka i pravno nevaljan Ugovor o založnom pravu od 10. svibnja 2010., solemniziran 9. lipnja 2010. kod javnog bilježnika Ivana

Adžije iz Zaprešića, pod brojem OV-11841/2010,

- utvrđuje se da tužitelj, IČ, LČ, LČ I i ČČ nisu osobe koje su potpisom Ugovora o založnom pravu solemniziranog pod broj OV-11481/2010 dale izričitu izjavu da se na temelju tog akta može neposredno zatražiti ovrha na nekretninama navedenim u tom Ugovoru.

3. Iz obrazloženja pobijane presude i rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio nakon što je pročitao isprave priložene u spis te utvrdio da je tužba nedopuštena u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev naveden u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja zato što se radi o presuđenoj stvari iz odluke prvostupanjskog suda poslovni broj P-406/2016 od 19. travnja 2017. (potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Pž-3798/2018-7 od 22. svibnja 2019., Rev-4556/2019-6 od 3. lipnja 2020.) i na tužbeni zahtjev naveden u točki II. izreke rješenja zato što se zahtjeva utvrđenje činjenice, što ne može biti predmetom u deklaratornoj tužbi u smislu odredbe članka 187. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

4. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke 10. svibnja 2010. sklopile Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom za iznos od 1.481.000,00 EUR s ugovorenom kamatnom stopom, s rokom vraćanja najkasnije do 31. siječnja 2012. i s osiguranjem naplate, između ostalog, i založnim pravom koje će se zasnovati na temelju mjenice u iznosu od 15.000.000,00 kn s rokom važnosti najkasnije do 31. prosinca 2013. Istoga dana tužitelj je izdao mjenicu serije A serijskog broja [serijski broj] s dospijećem najkasnije do 31. prosinca 2013. kao trasant i trasat u iznosu od 15.000.000,00 kn u korist tuženika i istoga dana sklopljen je Ugovor o založnom pravu između tuženika kao vjerovnika, tužitelja kao dužnika i založnog dužnika te založnih dužnika: ČČ L, ČČ, ČČ Č, ČČ LČ i IČ, koji je 9. lipnja 2010. solemniziran od strane javnog bilježnika Ivana Adžije iz Zaprešića pod poslovnim brojem OV-11841/2010, u kojem su stranke ugovorile da tuženik kao vjerovnik ima prema tužitelju kao dužniku - založnom dužniku po osnovi mjenice po viđenju izdane u Zagrebu 10. svibnja 2010. tražbinu u iznosu od 15.000.000,00 kn s ugovorenom kamatom koja dospijeva najkasnije do 31. prosinca 2013. Uz ovaj ugovor je priložena preslika mjenice serije A , serijski broj [serijski broj] izdane 10. svibnja 2010., čiji je sadržaj identičan izvorniku mjenice. Javni bilježnik Ivan Adžija iz Zaprešića je na Ugovor o založnom pravu stavio potvrdu ovršnosti s danom 31. prosinca 2013., a tuženik je na temelju tog ugovora s potvrdom ovršnosti pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja i drugih založnih vjerovnika pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr-200/2020. Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj R1-236/15 od 27. siječnja 2016. odbijen je kao neosnovan prijedlog tužiteljevog zastupnika po zakonu, AČ i drugih založnih dužnika za ukidanje potvrde ovršnosti koju je izdao javni bilježnik Ivan Adžija iz Zaprešića. Prema stavu prvostupanjskog suda, tužitelj nije dokazao da bi Ugovor o dugoročnom kreditu od 10. svibnja 2010. bio ništetan, da je došlo do presumpcije o nepostojanju uvjeta ili da je njegova činidba postala nemoguća pa nije dokazao da bi taj ugovor prestao ili da više ne postoji. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tbr…OT).

5. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu i prvostupanjsko rješenje zbog svih žalbenih razloga. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je o ništetnosti ugovora o založnom pravu već pravomoćno odlučeno te ističe da se ne radi o istovjetnoj činjeničnoj osnovi u dva parnična predmeta. Smatra da je ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te da je prvostupanjski sud trebao izvesti predloženi dokaz saslušanjem svjedoka. Smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje pravnog odnosa iz kojeg proizlazi tražbina po spornoj mjenici niti postojanje tražbine u iznosu od 15.000.000,00 kn, dospijeće tražbine te odnos između bjanko i popunjene mjenice. Smatra da je materijalnu pravo pogrešno primijenjeno i da se radi o arbitrarnoj odluci čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6.1. Konvencije.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Pobijana presuda i rješenje su ispitani sukladno odredbi članka 365. i članka 381. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka.

9. Pobijana presuda i rješenje nisu zahvaćeni bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Neosnovan je žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a. Pobijana presuda i rješenje mogu se ispitati, izreke tih odluka su razumljive, ne proturječe samoj sebi ni razlozima presude i rješenja, a u obrazloženju su navedeni valjani i jasni razlozi o odlučnim činjenicama.

11. Neosnovano žalitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud radi utvrđenja odlučnih činjenica trebao izvesti dokaz saslušanjem svjedoka i da je dokaz odbio bez dostatnih razloga. Prvostupanjski sud je postupio sukladno odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a i odlučio koji će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, a u obrazloženju presude naveo je i razlog neizvođenja tog dokaza (točka 14. obrazloženja presude).

12. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odbacio tužbu u dijelu kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti Ugovora o založnom pravu i da se u predmetnoj pravnoj stvari utvrđenje ništetnosti temelji na različitoj činjeničnoj osnovi.

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-406/2016 od 19. travnja 2017. (potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Pž-3798/2018-7 od 22. svibnja 2019., Rev-4356/19 od 30. lipnja 2020 - odbijena revizija), u parnici koja se vodila pred prvostupanjskim sudom između tužitelja (i IČ i TČ) i tuženika, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnim Ugovor o založnom pravu solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Adžija pod poslovnim brojem OV-11841/2010. Tužitelj je isti tužbeni zahtjev postavio i u predmetnoj parnici pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 228. stavka 2. ZPP-a i odbacio tužbu u dijelu u kojem je o postavljenom tužbenom zahtjevu pravomoćno odlučeno. Sukladno odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, a sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ugovora. Dakle, pri odlučivanju radi li se o ništetnom ugovoru, prvostupanjski sud je u parici poslovni broj P-406/16 razmotrio sve odlučne činjenice vezane za ocjenu je li predmetni ugovor o založnom pravu protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, a ne samo one činjenice na koje su ukazali tužitelji, a odnose se na ništetnost predmetne mjenice, na koju se tužitelj poziva i u ovoj parnici. Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke sukladno odredbi članka 380. točke 2. ZPP-a.

14. Tužitelj u žalbi nije obrazložio zašto pobija prvostupanjski rješenje u točki II. izreke. Prvostupanjski sud je pravilno odbacio kao nedopuštenu tužbu u dijelu kojim se zahtjeva utvrđenje određene činjenice zato što to ne može biti predmet spora u povodu deklaratorne tužbe u smislu odredbe članka 187. ZPP-a. Sukladno odredbi članka 380. točke 2. ZPP-a, tužiteljevu žalbu valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u točki II. izreke.

15. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Predmet tužbenog zahtjeva su utvrđenja da:

- ne postoji pravni odnos između stranaka iz kojeg proizlazi tražbina u iznosu od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn) na temelju mjenice serija A serijskog broja [serijski broj] od 10. svibnja 2010.,

- ne postoji pravni odnos između stranaka iz kojeg proizlazi obveza tužitelja prema tuženiku namiriti tražbinu u iznosu od 1.990.842,13 EUR i

- da je prestao i da ne postoji pravni posao Ugovora o dugoročnom kreditu sklopljen između stranaka 10. svibnja 2010. broj 3219652628.

17. Iz stanja u spisu proizlaze sljedeće odlučne činjenice koje je utvrdio i prvostupanjski sud:

- stranke su 10. svibnja 2010. sklopile Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom kojim se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.481.000,00 EUR u svrhu projektnog financiranja s PDV-om, tužitelj se obvezao vratiti taj iznos s pripadajućim kamatama i naknadama do 31. siječnja 2012. i tužitelj se u svrhu osiguranja naplate obveza po tom Ugovoru obvezao zasnovati založno pravo na temelju mjenice u iznosu od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn) s rokom važenja najkasnije do 31. prosinca 2013.,

- iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije proizlazi da je iznos ugovorenog kredita isplaćen tužitelju,

- 10. svibnja 2010. sklopljen je Ugovor o založnom pravu između tuženika kao vjerovnika, tužitelja kao dužnika i založnog dužnika i pet fizičkih osoba kao založnih dužnika, koji je 9. lipnja 2010. solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića pod poslovnim brojem Ov-11841/2010, u kojem je utvrđeno postojanje tražbine tuženika prema tužitelju na temelju mjernice po viđenju izdane u Zagrebu 10. svibnja 2010. u iznosu od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn) s kamatama po dospijeću, koja dospijeva najkasnije do 31. prosinca 2013., a koja je izdana u svrhu naplate po osnovi kredita, garancija, akreditiva, naknada i svih drugih pravnih poslova koji se sklapaju između stranaka (javnobilježnički akt),

- sastavni dio Ugovora o založnom pravu od 10. svibnja 2010. je preslika mjenice serije A, serijski broj [serijski broj] izdane u Zagrebu 10. svibnja 2010. od strane tužitelja kao trasanta na iznos od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn), koja je identična izvorniku i koja sadrži sve sastojke sukladno članku 109. Zakona o mjenici („Narodne novine“ broj 74/94 i 92/10; dalje: ZM),

- Ugovorom o založnom pravu od 10. svibnja 2010. tužitelj i ostali založni dužnici založili su svoje suvlasničke dijelove nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i dali tuženiku izričitu dozvolu da radi osiguranja svoje tražbine prema tužitelju iz tog ugovora izvrši uknjižbu založnog prava i da za slučaj neisplate potraživanja po dospijeću može provesti prisilnu ovrhu na predmetnoj nekretnini nakon što javni bilježnik na zahtjev tuženika na ugovor stavi potvrdu ovršnosti po predočenju dokaza o dospjelosti tražbine i njezinom nepodmirenju,

- dokaz o neplaćanju dospjele tražbine predstavlja potvrda tuženika da je predana mjenica ostala nenaplaćena zbog nedostatka sredstava na računu tužitelja, a dokaz o visini tražbine predstavlja izvadak iz poslovnih knjiga tuženika od 22. svibnja 2014. (1.964.656,82 EUR+pripadajuće kamate),

- javni bilježnik Ivan Adžija iz Zaprešića stavio je potvrdu ovršnosti na Ugovor o založnom pravu od 10. svibnja 2010. s danom 31. prosinca 2013. i tuženik je na temelju tog Ugovora pokrenuo ovršni postupak protiv tužitelja i drugih založnih dužnika koji postupak se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-200/2020,

- rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj R1-236/15 od 27. siječnja 2016. odbijen je kao neosnovan prijedlog založnih dužnika za ukidanje potvrde ovršnosti koju je izdao javni bilježnik Ivan Adžija iz Zaprešića pod poslovnim brojem Ov-11841/2010 (potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-208/2016-4 od 10. svibnja 2018.).

18. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su neosnovane tužiteljeve tvrdnje da ne postoji pravni odnos između stranaka iz kojih proizlazi tražbina u iznosu od 1.990.842,13 EUR na temelju mjenice serije A, serijskog broja [serijski broj] od 10. svibnja 2010. i da ne postoje pravni odnosi između stranaka iz kojeg proizlazi obveza tužitelja prema tuženiku namiriti tražbinu u iznosu od 1.990.842,13 EUR. Tužitelj nije dokazao da bi Ugovor o dugoročnom kreditu bio raskinut ili da bi bili ostvareni uvjeti iz članaka 298. i 37. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) pa da bi navedeni ugovor prestao i da ne postoji pravni posao temeljem tog ugovora.

19. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da u predmetnoj pravnoj stvari nije utvrđeno postojanje pravnog odnosa iz kojeg proizlazi tražbina po spornoj mjenici. Stranke su u točki 7. Ugovora o dugoročnom kreditu od 10. svibnja 2010. (osiguranje naplate obveze po kreditu) ugovorile da će se založno pravo zasnovati na temelju mjenice u iznosu od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn), a u članku 1. Ugovora o založnom pravu su ugovorile da tuženik kao vjerovnik ima tražbinu prema tužitelju po osnovi mjenice po viđenju izdane 10. svibnja 2010. u iznosu od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn).

20. Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da u predmetnoj pravnoj stvari nije utvrđeno postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn) zato što su stranke u navedenim ugovorima utvrdile postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju u tom iznosu.

21. Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da u predmetnoj pravnoj stvari nije razriješena proturječnost glede dospijeća potraživanja. U članku 7. Ugovora o dugoročnom kreditu navedeno je da mjenica u iznosu od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn) dospijeva najkasnije do 31. prosinca 2013., a taj datum je naveden i u članku 1. Ugovora o založnom pravu. Neodlično je što su stranke u Ugovoru o dugoročnom kreditu ugovorile vraćanje iznosa kredita do 31. siječnja 2012. budući da kredit do toga dana nije vraćen i stoga je tužitelj pokrenuo naplatu po izdanim sredstvima za osiguranje naplate.

22. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da nije utvrđen odnos između bianko i popunjene mjenice. Stranke su u Ugovoru o dugoročnom kreditu i Ugovoru o založnom pravu ugovorile iznos vjerovnikove (tuženikove) tražbine u iznosu od 1.990.842,13 EUR (ranije: 15.000.000,00 kn) i dospijeće tražbine - 31. prosinca 2013., da će tužitelj na taj iznos izdati mjenicu, da će biti trasat, odnosno ugovorile su sadržaj mjenice.

23. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da u predmetnoj pravnoj stvari nije utvrđen identitet predmeta osiguranja zato što su stranke navedenim ugovorima utvrdile za što se osiguranje daje, u kojem iznosu i do kojeg datuma osiguranje vrijedi.

24. Neosnovano tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu, da su u njemu ugovorile sredstvo osiguranja plaćanja - mjenicu u iznosu od 1.990.842,13 EUR s dospijećem do 31. prosinca 2013., koju je tuženik izdao 10. svibnja 2010., da su stranke sklopile Ugovora o založnom pravu u kojem je utvrđena tužiteljeva obveza u iznosu izdane mjenice te je utvrđeno da izdana mjenica nije naplaćena zbog nedostatka sredstava na računima tužitelja. Obveza tužitelja - povrat isplaćenog iznosa kredita iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 10. svibnja 2010. još nije ispunjena i tuženik predmetnim sredstvima osiguranja nastoji vratiti isplaćeni iznos s kamatama.

25. Neosnovano se tužitelj u žalbi poziva na povredu članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i članka 6.1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17; dalje: Konvencija). Tužitelj je pokrenuo predmetnu parnicu u kojoj je aktivno sudjelovao na ročištima i dostavljenim podnescima s priloženim dokazima. Prvostupanjski sud je donio jasnu i obrazloženu odluku u kojoj je naveo zahtjeve tužitelja, naveo koje je dokaze izveo, koje dokaze nije izveo i zašto, ocijenio je sadržaje ugovora koje su stranke sklopile i iz kojih je proizašao predmetni spor, ocijenio je druge priložene isprave te dao dostatno obrazloženje svoje odluke. Žalitelj u žalbi ističe svoje nezadovoljstvo ishodom parničnog postupka, ali to ne znači da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.

26. Sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a, tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke.

27. Tužitelj nije obrazložio zašto pobija odluku o troškovima parničnog postupka, a ovaj sud, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a nije ovlašten po službenoj dužnosti ispitati pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

28. Sukladno odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljevu žalbu valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke.

Zagreb, 12. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac