REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3119/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Maja Bilandžić, u pravnoj stvari tužitelja LŠ, vlasnika obrta za postavljanje stakla i ogledala [obrt], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Matea Knežević, odvjetnica u Poreču, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić u Puli, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P -233/2021-75 od 11. travnja 2025., 12. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se tuženikova žalba te ukida presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-233/2021-75 od 11. travnja 2025. i predmet vraća tom sudu na ponovan postupak u pobijanim točkama I. i III. izreke.

II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-233/2021-75 od 11. travnja 2025. prihvaćen je tužiteljev zahtjev kojim se tuženiku nalaže platiti tužitelju iznos od 6.358,15 € s pripadajućim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate (točka I. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 423,93 € s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na više pojedinačni iznos od njihovog dospijeća do isplate (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.195,05 € sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

2.1. Protiv točaka I. i III. izreke presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti odnosno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Kroz cijeli sadržaj žalbe upire na presude ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. i poslovni broj Pž-931/2024 od 25. veljače 2025. te prvenstveno navodi da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o njegovom prigovoru zastare, zbog čega presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Tuženik nadalje navodi da je pravilno prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 3. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) zauzeo ispravan stav da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom kreditu jer nije potrošač budući je nesporno da je ugovor o kreditu sklopio kao obrtnik i radi nabavke sredstava za potrebe obrta. Ističe i da prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da je tuženik kao banka, neovisno o tome što nije mogao predvidjeti trenutak nastupa globalne financijske krize 2008./2009., morao znati da će u slučaju takvih poremećaja doći do značajnog porasta tečaja švicarskog franka uslijed povećane potražnje za tom valutom. Također ističe da prvostupanjski sud smatra da su rizici vezani uz CHF valutu bili poznati bankarskim i financijskim krugovima te da tuženik na te rizike nije upozorio tužitelja. Nadalje žalitelj navodi da prvostupanjski sud ističe da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije raspolagao svim bitnim informacijama potrebnima za donošenje informirane odluke o vezivanju kredita uz CHF valutu, dok je banka tim informacijama raspolagala, ali ih nije prenijela tužitelju. Prema stavu prvostupanjskog suda, tužitelju je prezentirano da su kredit vezan uz CHF i kredit vezan uz EUR jednako sigurni odnosno jednako rizični, zbog čega se odlučio za kredit s nižom kamatnom stopom vezan uz švicarski franak. Međutim, suprotno stavu suda, tuženik ističe da, iako je bankarska institucija, nikako nije mogao znati buduća kretanja CHF-a. Značajnije promjene tečaja počele su 2010. godine, kada zbog posljedica svjetske ekonomske krize, tečaj CHF – EUR raste bez presedana. Tuženik napominje da takve promjene valutnih tečajeva nitko, pa niti tuženik, nije mogao predvidjeti (a što je uostalom potvrdio i sudski vještak) pa se na teret tuženika ne može prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu a sve obzirom tuženik nije imao niti može imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF.

2.2. Nadalje, tuženik navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je postupanje tuženika u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Također žalitelj napominje da sud navodi da, iako u vrijeme kada je sklopljen sporni ugovor o kreditu nije postojao niti jedan zakonski propis koji bi nalagao bankama, pa tako ni tuženiku, koje i kakve informacije je dužan dati klijentima, on je u skladu s načelom savjesnosti i poštenja bio dužan voditi računa i o interesima druge strane, svojih klijenata. Napominje da sud smatra da je propustio primijeniti pažnju dobrog stručnjaka s obzirom da se radilo o zasnivanju ugovornog odnosa iz njegove profesionalne djelatnosti što se pak ne može tvrditi za tužitelja od kojeg se nije ni tražio takav stupanj pažnje već je isti bio dužan upotrijebiti uobičajenu pažnju (pažnju dobrog gospodarstvenika), a što je po stavu ovoga suda i učinio. Žalitelj napominje i da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da ni to što je Hrvatska narodna banka nekoliko puta istupila u javnosti s upozorenjem da je vezivanje kredita za švicarski franak rizično, kao i to što se o tome pisalo u nekim novinskim člancima, ne može umanjiti odgovornost tuženika jer je u ovoj pravnoj stvari bitno ono što su međusobno komunicirale ugovorne strane, tužitelj i tuženik prije sklapanja kredita. U toj komunikaciji tuženik je tužitelja uvjerio da vezivanje kredita za švicarski franak ne nosi sa sobom nikakav poseban rizik i ne može se sada pozivati na to, odnosno otklanjati ili umanjivati svoju odgovornost zbog toga što je tužitelj te informacije mogao saznati na neki drugi način. Upravo je tuženik taj koji je trebao tužitelju ukazati na postojanje tog rizika, a nije. U odnosu na ovo obrazloženje prvostupanjskog suda, tuženik navodi da je tužitelj, kao gospodarstvenik dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika i ispunjenju svojih obveza, pa tako i kod sklapanja svakog ugovora. Dakle, tužitelj je, prilikom zaključenja predmetnog ugovora, bio dužan postupati s povećanom pažnjom te sagledati sve rizike podizanja kredita u CHF valuti. Napominje da se iz iskaza tužitelja ne može zaključiti da je postupao s takvom povećanom pažnjom. Naime, tužitelju su ponuđeni krediti i u CHF i u EUR valuti te je isti bio slobodan izabrati valutu prema vlastitom izboru. Međutim, na tužitelju je da s povećanom pažnjom sagleda i analizira, sve rizike kreditnog posla. Također, ukoliko je tužitelj smatrao da mu je za donošenje ispravne odluke u pogledu izbora valute potrebna konzultacija s knjigovodstvom i/ili financijskim stručnjakom, tada je na tužitelju takva odgovornost ukoliko to nije učinio.

2.3. Žalitelj nadalje ističe da svaki ugovor o kreditu, zaključen na duži period, predstavlja aleatoran pravni posao, a posebice ugovor uz primjenu valutne klauzule. Objašnjava da valutna klauzula ne služi zaštiti vjerovnika, već služi da bi se očuvala realna vrijednost neke transakcije od trenutka sklapanja ugovora do njegova izvršenja u uvjetima monetarne ili valutne nestabilnosti uzrokovane promjenama cijena ili tečaja, što je općepoznata činjenica.

2.4. Nadalje žalitelj navodi da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi da činidba – plaćanje naknade za prijevremeni otkaz nije niti određena niti odrediva te pojašnjava da predmetni Ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti niti su stranke ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ugovorom je određeno da će se naknada platiti u visini koja proizlazi iz Odluke o tarifi naknada banke što nije dovoljno da bi se konkretna činidba mogla smatrati odredivom. Iz obračuna naknade za prijevremeni povrat kredita vidljivo je da je ista obračunata u visini od 2% iznosa nedospjelog kredita u trenutku vraćanja. Međutim, da bi obveza na plaćanje te naknade bila barem odrediva onda da je bilo potrebno da ili ta Odluka o tarifi naknada bude sastavni dio ugovora ili da odredba ugovora kojom se propisuje visina te naknade sadrži elemente temeljem kojih ju je moguće odrediti. Tada, sud smatra da bi takva obveza bila odrediva i valjana i onda bi tuženik osnovano mogao potraživati takvu naknadu. Ovako je navedena ugovorna odredba ništetna obzirom da činidba nije određena ni odrediva. Nadalje, tuženik navodi da prvostupanjski sud nastavno obrazlaže da tužitelj ne bi i dalje bio u obvezi platiti ovu naknadu jer je njegova obveza plaćanja te naknade u konkretnom slučaju posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja jer je tužitelj upravo zbog propusta tuženika da ga obavijesti o svim relevantnim činjenicama bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu bio doveden u situaciju da je zbog porasta rate kredita bio primoran prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik u žalbi ističe da, suprotno navedenom stavu suda, sporna odredba ugovora o kreditu je takva naknada naplaćena od strane bankovne usluge, a njene ugovorne odredbe su jasne, lako razumljive i lako uočljive pa stoga ne uzrokuje značajnu štetu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi da je u konkretnom slučaju visina naknade tuženika bila jasno određena odredbama Ugovora o kreditu s kojima je tužitelj bio upoznat te je na njih i pristao. Stoga smatra da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da će biti u obvezi tuženiku platiti naknadu, i da je neosnovano obrazloženje prvostupanjskog suda da činidba nije određena ni odrediva s obzirom da suprotno proizlazi iz samog teksta Ugovora o kreditu i samog iskaza tužitelja. Nadalje tuženik navodi da je tužitelj svojim potpisom potvrdio da je s tuženikom pregovarao o svim odredbama Ugovora te da je upoznat s uvjetima odobravanja kredita i svim aktima tuženika, dakle da je ugovorio mogućnost potpune prijevremene isplate kredita uz plaćanje naknade koja je prema Tarifi naknada u tom slučaju 4% od nedospjelog iznosa glavnice. Da je tomu tako govori u prilog i činjenica da je tužitelj iskoristio ugovoreno pravo i 5. prosinca 2016. podnio tuženiku zahtjev za prijevremenom otplatom kredita ne dovodeći u pitanje obvezu plaćanja naknade.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 84/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je ocijenio da je presuda u pobijanom dijelu zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnoga postupka, da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, i na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje je pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6.358,15 €, za koji tvrdi da ga je tuženik, kao banka, neosnovano stekao na temelju ništetnih ugovornih odredaba (čl. 2.7., čl. 5.1., čl. 6.2.) Ugovora o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom broj 060621429738, sklopljenog 26. lipnja 2006. Naime, tužitelj je kao vlasnik obrta [obrt] podigao kredit radi nabave sredstava za potrebe obrta, u iznosu od 150.000,00 kuna u protuvrijednosti CHF, uz primjenu srednjeg tečaja HNB-a za CHF na dan korištenja kredita, a predmetnim Ugovorom je bilo određeno da se isplata i otplata kredita, odnosno glavnice i kamata, obračunavaju primjenom valutne klauzule po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan obračuna, odnosno plaćanja. Dakle, predmet spora obuhvaća zahtjev za povrat iznosa plaćenih po osnovi valutne klauzule u CHF, uz pripadajuće zatezne kamate.

6. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije potrošač jer je Ugovor o kreditu sklopio kao obrtnik, radi nabave sredstava za potrebe obrta, pa se na njega ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog potrošačkog spora ni zaštita koja pripada potrošačima. Međutim, sud smatra da sama ta okolnost ne isključuje tužiteljevo pravo da kao poduzetnik zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba i povrat onoga što je plaćeno na temelju ništetnih odredaba. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da je ugovaranje valutne klauzule načelno dopušteno prema čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) te da je riječ o institutu koji je poznat i uobičajen u kreditnom poslovanju, ali ocjenjuje da je u konkretnom slučaju odlučno pitanje jesu li tužitelju, prije sklapanja Ugovora, bile dane potpune i stvarne informacije o posebnim rizicima vezivanja kredita uz švicarski franak.

7. Iz izvedenih dokaza, osobito iskaza tužitelja, iskaza svjedokinja EŠ i HŠ (djelatnica tuženika) te nalaza i mišljenja vještakinje financijske struke, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora bile ponuđene kreditne opcije u eurima i švicarskim francima, pri čemu je kredit vezan uz CHF bio predstavljen kao povoljniji zbog niže kamatne stope. Sud je prihvatio da je tužitelj znao da se obveza veže uz stranu valutu i da visina obroka može ovisiti o tečaju, ali smatra da mu nisu bile objašnjene posebnosti i povećani rizici švicarskog franka u odnosu na euro. Prema utvrđenju suda, iz kreditnog spisa banke ne proizlazi da je tužitelju predana posebna pisana obavijest ili dana druga informacija koja bi se odnosila upravo na specifične rizike CHF valute, niti proizlazi da su mu takvi rizici bili jasno i konkretno objašnjeni prije sklapanja ugovora. Nadalje, prvostupanjski je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje prema kojem su krediti vezani uz švicarski franak nosili veći rizik od kredita vezanih uz euro, jer je Hrvatska narodna banka štitila stabilnost kune prema euru, dok tečaj kune prema švicarskom franku nije bio predmet iste zaštite i u većoj je mjeri ovisio o tržišnim kretanjima. Prvostupanjski sud je utvrdio da iako tuženik nije mogao predvidjeti kada će nastupiti globalna financijska kriza 2008./2009. godine, da je kao financijska institucija morao znati da će u slučaju takvih poremećaja doći do povećane potražnje za švicarskim frankom i posljedičnog rasta njegova tečaja. Stoga je sud smatrao da je upravo tu okolnost tuženik bio dužan jasno predočiti tužitelju prije sklapanja ugovora, jer tužitelj bez tih informacija nije mogao donijeti potpuno informiranu odluku o valuti uz koju će vezati kredit.

8. Prvostupanjski je sud nadalje utvrdio da je sporni Ugovor bio tipski ugovor sastavljen od strane tuženika, da tužitelj nije imao stvarnu mogućnost utjecaja na njegov sadržaj te da se o pojedinim ugovornim odredbama nije posebno pregovaralo. Iako je sud prihvatio da je tužitelj kao obrtnik bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, smatrao je da se od njega ne može zahtijevati poznavanje funkcioniranja globalnog financijskog tržišta na razini banke kao profesionalne financijske institucije. Prvostupanjski sud je zato zaključio da je tuženik, postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka i u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz odredaba čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a, bio dužan tužitelju pružiti potpune, jasne i razumljive informacije o svim bitnim rizicima vezivanja kredita uz CHF. Budući da to nije učinio, sud je smatrao da je postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja te da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne prema odredbi čl. 322. ZOO-a.

9. U odnosu na ništetnost, prvostupanjski se sud pozvao na odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a, prema kojem je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Sud nije prihvatio tuženikov prigovor zastare, pozivajući se pri tome na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. Na temelju provedenog financijskog vještačenja sud je utvrdio da je tužitelj zbog primjene ništetne valutne klauzule platio više nego što bi platio da nije bilo ništetne odredbe, te mu je po toj osnovi dosudio iznos od 6.033,76 €, a u preostalom dijelu je zahtjev po toj osnovi odbio.

10. Prvostupanjski je sud nadalje utvrdio da je tužitelj tijekom postupka tvrdio kako nije imao sve bitne informacije potrebne za donošenje odluke o vezivanju kredita uz CHF, dok je banka raspolagala stručnim znanjima i informacijama koje mu nije prenijela. Sud je prihvatio da je tužitelju kredit u CHF bio prezentiran kao jednako sigurna, ali povoljnija opcija zbog niže kamatne stope, bez pojašnjenja posebnih rizika vezanih upravo uz švicarski franak. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik bio dužan upozoriti tužitelja na mogućnost značajnih poremećaja tečaja i posljedice koje bi takvi poremećaji mogli imati na visinu njegovih obveza, osobito imajući u vidu stručna znanja i položaj banke kao profesionalne financijske institucije. Također, prvostupanjski je sud prihvatio iskaze djelatnica tuženika, koje su i same na ročištima održanim 9. veljače 2023. i 5. ožujka 2025. iskazale kako nisu imale posebna znanja o specifičnim rizicima švicarskog franka niti su bile educirane o mogućim posljedicama značajnog rasta njegova tečaja, te je sud ocijenio da ta okolnost ne oslobađa tuženika odgovornosti. Prvostupanjski je sud zaključio da je tužitelj vjerovao banci i informacijama koje je od nje dobio, da je postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika te da nije imao razloga sumnjati u točnost i potpunost informacija koje mu pruža profesionalna financijska institucija. Sud smatra da se od tužitelja nije moglo očekivati angažiranje financijskih stručnjaka radi provjere tuženikovih tvrdnji i procjene valutnog rizika, osobito u situaciji kada mu je od strane banke predstavljeno da su obje kreditne opcije jednako sigurne. Konačno, prvostupanjski je sud utvrdio da je postupanje tuženika bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer tužitelju nisu dane informacije temeljem kojih bi mogao razumjeti stvarni opseg rizika koji preuzima sklapanjem ugovora vezanog uz švicarski franak. Sud je zaključio da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio dovoljno i jasno informiran o svim relevantnim okolnostima i mogućim ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, zbog čega je ocijenio da su sporne ugovorne odredbe ništetne i da tužitelj ima pravo na povrat iznosa plaćenih na temelju takvih odredaba zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

11. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, jer presuda nema jasne i potpune razloge o odlučnim činjenicama, činjenično stanje u odlučnim dijelovima ostalo je nepotpuno utvrđeno u smislu odredbe čl. 355. ZPP -a, zbog čega nije bilo moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

12. Naime, iz Ugovora o dugoročnom kreditu od 26. lipnja 2006. proizlazi da je tužitelj kao obrtnik s tuženikom sklopio navedeni Ugovor radi kupovine opreme za svoj obrt. Ugovorne strane su suglasne da će se dani iznos kredita obračunati po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita i tako utvrđen iznos predstavlja obvezu korisnika kredita (čl. 1.3. Ugovora).

13. Ovaj sud smatra da je nepravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužiteljev zahtjev kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.358,15 € s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose od njihovog dospijeća do isplate, a po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o dugoročnom kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, 26. lipnja 2006. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda ostalo je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje o odlučnim okolnostima relevantnim za pravilnu primjenu materijalnog prava. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen od strane tužitelja kao vlasnika obrta i to radi potreba obavljanja njegove registrirane gospodarske djelatnosti, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru niti se na predmetni pravni odnos mogu primijeniti pravna shvaćanja iz sporova radi zaštite prava potrošača u vezi ugovora o kreditu ugovorenih uz valutnu klauzulu u CHF. Navedeno pravilno utvrđuje i sam prvostupanjski sud, međutim unatoč tome daljnje zaključke o ništetnosti ugovorne odredbe temelji upravo na kriterijima karakterističnim za potrošačke ugovore, i to prije svega na zaključku da tuženik nije tužitelju dao dostatne informacije o posebnom valutnom riziku vezanom uz CHF, da je imao pojačanu obvezu upozorenja na moguće posljedice promjene tečaja te da je zbog toga postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a.

14. Međutim, za sada nije moguće prihvatiti takav pravni zaključak jer prvostupanjski sud nije potpuno raspravio i utvrdio sve okolnosti koje su odlučne za pravilnu ocjenu pravnog položaja tužitelja kao obrtnika i pitanje opsega obveze tuženika na upozoravanje tužitelja o rizicima ugovaranja kredita vezanog uz CHF. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom od 26. lipnja 2006. sklopio radi obavljanja svoje registrirane gospodarske djelatnosti, da mu je prije sklapanja ugovora bilo ponuđeno više kreditnih modela, uključujući i kredit vezan uz EUR, te da se odlučio upravo za kredit vezan uz CHF zbog povoljnije kamatne stope i nižeg anuiteta. U takvim okolnostima odlučno je bilo utvrditi u kojoj je mjeri tužitelj, kao osoba koja samostalno sudjeluje u pravnom i gospodarskom prometu radi ostvarivanja dobiti, bio upoznat s prirodom i posljedicama ugovaranja valutne klauzule, odnosno je li mogao i morao razumjeti da se kod dugoročnog kredita vezanog uz stranu valutu iznos njegove obveze tijekom trajanja ugovora može mijenjati ovisno o promjenama tečaja. Prvostupanjski sud pritom nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj odredbe čl. 10. ZOO -a prema kojoj je sudionik obveznog odnosa u obavljanju profesionalne djelatnosti dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika, a ta je razina pažnje potrebna i za sklapanje svakog ugovora kojim bi se regulirali obvezni odnosi tužitelja s trećim osobama. Dakle, tužitelj je kao obrtnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule, odnosno morao je biti svjestan prednosti i nedostataka vezanja kredita uz tu drugu valutu i to je uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla. Naime, svaki trgovac obavlja djelatnost radi ostvarenja profita, kako tužitelj tako i tuženik. Ovaj sud ukazuje da je, s obzirom na ugovoreni rok isplate kredita tužitelj trebao imati u vidu moguće promjene tečaja CHF te valutni rizik u koji se upušta kod tako dugog roka otplate. Valutnu klauzulu mogu pod jednakim uvjetima ugovoriti svi subjekti ugovornog prava (fizičke i pravne osobe) pri čemu hoće li biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana. Dakle, jedna ugovorna strana ne može drugoj ugovornoj strani nametnuti ugovaranje valutne klauzule u njihovom obveznopravnom odnosu. Stoga je neosnovana tužiteljeva tvrdnja da je tuženik iskoristio svoju poziciju financijske institucije i da je neravnopravnost između činidaba ugovornih strana posljedica nametnute i nepoštene ugovorne odredbe. Osim toga, tužitelj je imao na raspolaganju i druge vrste kredita te nije bio dužan prihvatiti ovaj ugovor.

15. Nadalje, za utvrđivanje valutnog rizika u ovom konkretnom slučaju nije bilo potrebno bilo kakvo posebno financijsko znanje niti znanje o kretanju valutnih tržišta, već je bilo dovoljno utvrditi kako se proteklih godina mijenjao tečaj CHF u odnosu na domaću valutu. Ovako nešto bilo je moguće provjeriti temeljem javno dostupnih informacija pribavljenih putem interneta, za što doista ne treba bilo kakvo financijsko znanje. Na taj bi se način moglo utvrditi da je tečaj CHF podložan promjenama i oscilacijama te da svakako postoji realna mogućnost promjene tečaja kojim bi se mijenjao kunski iznos tromjesečne rate kredita. Iz ovoga je jasno razvidno da je ugovor s valutnom klauzulom koja je vezana uz srednji tečaj CHF po svojoj naravi aleatoran (kockarski) ugovor, koji u sebi sadrži rizik promjene tečaja, kako za korisnika kredita, tako i za tuženika.

16. Također, prvostupanjski sud zaključak o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba temelji i na utvrđenju da je tuženik kao banka morao znati za poseban rizik budućeg značajnog porasta vrijednosti CHF-a te da je upravo zbog toga bio dužan posebno upozoriti tužitelja na moguće posljedice takvog ugovaranja. Međutim, iz razloga pobijane presude istodobno proizlazi da ni globalna financijska kriza 2008./2009. godine ni kasniji značajan rast vrijednosti CHF-a nisu bili predvidivi događaji. U takvoj situaciji ostalo je nepotpuno utvrđeno na temelju kojih konkretnih činjenica i dokaza prvostupanjski sud zaključuje da je upravo tuženik raspolagao posebnim saznanjima o budućem kretanju tečaja CHF-a, odnosno da je mogao predvidjeti okolnosti koje prema samom obrazloženju pobijane presude nisu bile objektivno predvidive. Isto tako, nije potpuno raspravljeno pitanje dosega eventualne predugovorne obveze informiranja u odnosu na osobu koja kredit sklapa kao obrtnik radi obavljanja gospodarske djelatnosti, imajući pritom u vidu da je valutna klauzula dopušten institut obveznog prava u smislu odredbe čl. 22. ZOO-a. Prvostupanjski sud također nije jasno razgraničio smatra li samu valutnu klauzulu kao institut nedopuštenom ili smatra da je eventualna ništetnost posljedica povrede predugovorne obveze informiranja, pri čemu iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se zaključak o ništetnosti u bitnome temelji na kasnijim ekonomskim posljedicama promjene tečaja CHF-a.

17. Stoga za sada nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije mogao razumjeti posljedice ugovaranja valutne klauzule samo iz razloga što nije raspolagao specifičnim stručnim znanjima bankarske ili financijske struke. Upravo suprotno, okolnost da je predmetni ugovor sklopljen radi obavljanja gospodarske djelatnosti zahtijevala je ocjenu je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora primijenio pažnju dobrog gospodarstvenika, osobito prilikom donošenja odluke o izboru vrste kredita i valute uz koju će vezati svoju dugoročnu novčanu obvezu.

18. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije potpuno raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice relevantne za pravilnu primjenu odredaba čl. 4., čl. 10., čl. 22., čl. 322. i čl. 323. ZOO-a, a osobito okolnosti koje se odnose na poslovni status tužitelja, stupanj njegove profesionalne pažnje, sadržaj i opseg njegove upoznatosti s valutnim rizikom, kao i pretpostavke eventualne povrede načela savjesnosti i poštenja u konkretnom poslovnom odnosu. Pritom je izreka presude nerazumljiva, a sama presuda ne sadrži jasne i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama, čime je ostvarena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a.

19. Stoga je temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti točke I. i III. izreke pobijane presude i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

20. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će ponovno raspraviti i utvrditi sve odlučne činjenice o tome je li tužitelj, prilikom sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu postupao kao obrtnik koji je bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a. U tom smislu prvostupanjski sud će posebno utvrditi okolnosti sklapanja ugovora, sadržaj predugovorne komunikacije stranaka, koje su kreditne opcije tužitelju bile ponuđene, koje su mu konkretne informacije dane o kreditu vezanom uz CHF, je li tužitelju bilo jasno da se njegova obveza može mijenjati ovisno o promjeni tečaja CHF-a, te je li kao obrtnik, koji ugovor sklapa radi obavljanja gospodarske djelatnosti, mogao i morao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule. Prvostupanjski će sud ponovno cijeniti iskaz tužitelja, iskaze svjedokinja EŠ i HŠ kao djelatnica tuženika, nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke, te po potrebi provesti novo dopunsko vještačenje i donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku, vodeći računa o tome da se ocjena tužiteljeva položaja ne može temeljiti na standardima koji vrijede za potrošača, nego na njegovu položaju osobe obavlja samostalnu gospodarsku djelatnost.

21. Prvostupanjski sud će nadalje jasno utvrditi i obrazložiti je li tuženik, kao banka, u konkretnim okolnostima imao obvezu tužitelju dati dodatna upozorenja o rizicima ugovaranja kredita vezanog uz CHF, a ako jest, u čemu se ta obveza konkretno sastojala i na temelju kojih odredaba materijalnog prava takva obveza proizlazi. Sud će pritom jasno razgraničiti je li eventualna ništetnost posljedica same ugovorene valutne klauzule ili eventualnog propusta tuženika u davanju potrebnih informacija prije sklapanja ugovora. Pri tome će voditi računa o odredbi čl. 22. ZOO-a, prema kojoj je valutna klauzula dopušten institut obveznog prava, te će obrazložiti na temelju kojih konkretnih činjenica zaključuje da bi u ovom slučaju odredba o valutnoj klauzuli bila protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO -a odnosno ništetna prema čl. 322. ZOO-a. Sama okolnost kasnijeg rasta tečaja CHF ne znači sama po sebi da je ugovorena valutna klauzula ništetna. Sud će osobito raspraviti proturječje iz pobijane presude prema kojem s jedne strane prihvaća da tuženik nije mogao predvidjeti nastup globalne financijske krize i kasniji rast CHF-a, a s druge strane zaključuje da je tuženik ipak morao znati za takav poseban rizik i na njega upozoriti tužitelja.

22. Nakon što ponovno raspravi navedene odlučne činjenice, sud će u novoj odluci jasno navesti koje je dokaze proveo, kako ih je ocijenio, koje je činjenice na temelju njih utvrdio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio.

Zagreb, 12. lipnja 2026.

Sudac

Maja Bilandžić