REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1907/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Azra Čustović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-75/2025-12 od 5. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-75/2025-12 od 5. ožujka 2026. u pobijanoj točki III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-75/2025-12 od 5. ožujka 2026. u pobijanim točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-75/2025 od 2. srpnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 418-50-4940418 od 19. lipnja 2008. koji je sklopljen između ĐM, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji glasi: „0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 168,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. lipnja 2008. do isplate, kao i parnične troškove u iznosu od 589,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 837,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 131,76 EUR s kamatama od 27. lipnja 2008. do isplate.

3. Rješenjem od 2. srpnja 2025. određena je vrijednost predmeta spora zahtjeva za utvrđenjem, u iznosu od 168,24 EUR.

4. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 418-50-4940418 od 19. lipnja 2008. koji je sklopljen između ĐM, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji glasi: „0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

5. Tuženikove prigovore nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije, zastari utužene tražbine, kao i pravu korisnika na ustupanje svoga prava iz ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanima.

6. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, ovdje je riječ o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, dok nije odlučno što tužitelj nije potrošač. S tim u vezi prvostupanjski sud se pozvao na odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) te odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13; dalje: ZZP).

7. Primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljeva tužba podnesena prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

8. Budući da je korisnik kredita na ime naknade platio tuženiku iznos od 168,24 EUR, prvostupanjski sud je naložio tuženiku vratiti tužitelju taj iznos kojeg je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, s kamatama (čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a).

9. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

10. Protiv ove presude i rješenja tužitelj i tuženik su podnijeli žalbe. Tužitelj je podnio žalbu i protiv pobijanog rješenja od 2. srpnja 2025.

11. Tužitelj je u žalbi protiv presude (iz sadržaja žalbe vidljivo je da se žalba odnosi samo na odluku iz točku III. izreke presude; arg. iz čl. 365. st. 1. ZPP -a) i raspravnog rješenja od 2. srpnja 2025., naveo da je vrijednost predmeta ovog spora 1.568,24 EUR. Prema njegovom mišljenju, prvostupanjski sud je trebao priznati troškova prema toj vrijednosti predmeta spora. Uz to, on smatra da mu je prvostupanjski sud neosnovano odbio priznati troškove za sastav podneska od 24. svibnja 2025.

12. Tuženik je žalbu podnio protiv pobijane presude i rješenja (iz sadržaja žalbe vidljivo je da se žalba odnosi samo na odluke iz točke I. i II. izreke presude; arg. iz čl. 365. st. 1. ZPP-a), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ih ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. Tuženik je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. Tuženik je tako ponovno iznio razloge zbog čega smatra da su njegovi prigovori zastari, aktivnoj legitimaciji i pravu korisnika na ustupanje svoga prava iz ugovora o kreditu, osnovani. Tuženik je također ponovio to da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: broj: 418 -50-4940418 od 19. lipnja 2008. nije ništetna (nepoštena). Tuženik se protivio i odluci o tijeku zateznih kamata i parničnim troškovima.

14. Tužiteljeva i tuženikova žalba nisu osnovane.

15. Nakon što su pobijana presuda i rješenje ispitani na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su pobijana presuda i rješenje od 2. srpnja 2025. pravilni i zakoniti.

16. O tužbenom zahtjevu:

17. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovaj sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude i njeno obrazloženje, koje sadrži valjane razloge i zaključke o izvedenim dokazima. Jednako tako, ovaj sud kod donošenja pobijane presude ne nalazi bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti i na koje se tuženik poziva u svojoj žalbi (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Zbog svega toga, ovaj sud prihvaća kao pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te se u ovoj odluci poziva na obrazloženje pobijane presude.

18. I pored toga, ovaj sud se želi dodatno osvrnuti na neke elemente koji idu u prilog pravilnosti ocjene prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

19. Utužena tražbina proizlazi iz ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: broj: 418-50-4940418 od 19. lipnja 2008. koji je sklopljen između ĐM, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji glasi: „0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Korisnik kredita je uplatio tuženiku tako ugovorenu naknadu u iznosu od 168,24 EUR. Ugovorom o ustupu tražbine od 29. svibnja 2023. korisnik kredita, ĐM ustupila je tužitelju utuženu tražbinu te je on podnio ovu tužbu. Tužitelj tužbom, uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, traži da mu tuženik vrati uplaćenu naknadu.

20. Među strankama sporan je čitav niz okolnosti. Konkretno, sporno je ima li tužitelj aktivnu legitimaciju, je li nastupila zastara te ima li korisnik kredita pravo ustupiti svoja prava iz sklopljenog Ugovora o kreditu. Sporno je i to je li odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 418-50-4940418 od 19. lipnja 2008. koji je sklopljen između ĐM, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji glasi: „0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, valjana ili nije. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanima sve tuženikove prigovore i na osnovi valjane ocjene dokaza pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

21. Prije svega, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO-a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti/vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove. To s obzirom na ništetnost ugovorne odredbe osnovom koje je tuženik stekao utuženi novčani iznos.

22. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac niti u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. U tom pogledu upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Zato su svi tuženikovi žalbeni navodi (i prigovori) u tom pogledu, neosnovani.

23. Imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), za ukazati je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim brojnim odlukama zaključio da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Uostalom, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i u odlukama poslovni broj: Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023 i Rev-1153/2023).

24. Zatim, ovaj sud ne nalazi osnove ni za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbu čl. 215. ZOO -a, kojom je propisano da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje. U slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. To znači da ovdje tražbina nije počela ni teći, jer tužitelj tek ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe (Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Su-47/20 od 30. siječnja 2020.).

25. U odnosu na ništetnost (nepoštenost) odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 418-50-4940418 od 19. lipnja 2008. u dijelu koji glasi: „0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, tuženik je mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021).

26. Pritom, za uputiti je na odredbu čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a. Tom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

27. Prema tome, kako je već to naprijed i navedeno, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na tuženika. On je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije ničim dokazao. U postupku saslušan je korisnik kredita, ĐM. Međutim, iz sadržaja njenog iskaza uopće ne proizlazi da je tuženik o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarao. To tim više što je bila riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a).

28. Uz to, odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

29. Dakle, „cijena“ novca je izražena u ugovorenim kamatama (u fiksnom dijelu ugovorenih kamata). Zato nije ni jasno koja bi se još naknada „za obradu zahtjeva i odobrenje kredita“ trebala banci platiti. Osim toga, iz sporne ugovorne odredbe proizlazi da se ta naknada naplaćuje prilikom isplate plasmana, odnosno da se za iznos naknade umanjuje iznos odobrenog kredita. Korisnik kredita je obvezan vratiti banci odobreni iznos kredita (ne umanjen za iznos naknade) s ugovorenim kamatama. Takva ugovorna odredba, na koju korisnik kredita ne može utjecati ukazuje na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

30. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o ništetnosti (nepoštenosti) ugovorne odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu broj:

418-50-4940418 od 19. lipnja 2008. koji je sklopljen između ĐM, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu koji glasi: „0,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Od tuda i tužiteljevo pravo na povrat (nesporno) plaćene naknade u iznosu od 168,24 EUR, koju je tuženik primio na temelju sporne odredbe. Tijek zakonskih zateznih kamata je pravilno određen u pobijanoj presudi, jer je ovdje riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi i nepostojanje tuženikove svijesti o tome u vrijeme sklapanja ugovora.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

32. O troškovima postupka:

33. U odnosu na tuženikovu žalbu protiv odluka o troškovima postupka kojom mu je naloženo plaćanje parničnih troškova u iznosu od 589,04 EUR s kamatama, ovaj sud ocjenjuje da je ta odluka pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je tu odluke valjano obrazložio, navođenjem pojedinačnih parničnih radnji za koje priznaje troškove. Od tuda odluka iz točke II. izreke pobijane presude (čl. 368. st. 1. ZPP -a).

34. U odnosu na tužiteljevu žalbu, ovaj sud prije svega želi ukazati da deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev koji glasi na činidbu, treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje. To znači da se suprotno tužiteljevim navodima, on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. U brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i ovoga suda, prihvaćen je pravni stav da se u takvim postupcima vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, koja u ovoj parnici iznosi 168,24 EUR. To u konkretnom slučaju znači da bi vrijednost predmeta cijelog spora bila 168,24 EUR, a ne 336,48 EUR. Posljedično, neosnovani su svi tužiteljevi žalbeni navodi u tom pogledu. Kako ovaj sud ne može preinačiti odluku na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu, što je ovdje slučaj (samo je tužitelj podnio žalbu protiv rješenja prvostupanjskog suda o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora od 2. srpnja 2025.), to je ovaj sud u pogledu tužiteljeve žalbe protiv tog rješenja, odlučio kao u izreci rješenja (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

35. Uz to, tužitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio priznati mu troškove za sastav podneska od 24. svibnja 2025. Tužitelj je u tom podnesku samo ponovio već ranije iznesene navode pa taj podnesak doista nije bio potreban radi vođenja parnice. Od tuda odluka iz točke I. izreke presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 12. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac