REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1805/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1298/2023 od 19. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 12. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1298/2023 od 19. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1298/2023 od 19. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj 029-50-2656148 koji je sklopljen 8. veljače 2005. između NT, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom ugovornom odredbom je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 1.312,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe sadržane u tužiteljevom podnesku od 12. lipnja 2025. (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.876,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

3. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojeg su 8. veljače 2005. sklopili NT kao korisnik kredita i tuženik. Tim Ugovorom odobren je kredit u valuti CHF i otplaćen je u cijelosti. Korisnik kredita tužitelju je Ugovorom od 5. lipnja 2023. ustupio tražbinu koju je stekao prema tuženiku po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnika kredita.

4. Tuženikove prigovore nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije i zastari utužene tražbine, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanima.

5. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, ovdje je riječ o dopuštenom ustupanju novčane tražbine, dok nije odlučno što tužitelj nije potrošač. S tim u vezi, prvostupanjski sud se pozvao na odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) te odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/07). Uz to, utvrđeno je da u odnosu na tužitelja djeluje pravomoćnost presude iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača (čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Utvrđeno je i to da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je korisnika kredita upoznao sa značenjem ugovaranja valutne klauzule, kao i s ekonomskim posljedicama koje valutna klauzula može imati za korisnika kredita pa zaključio kako se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. To je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a), imajući u vidu da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) te da je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti prvostupanjske presude poslovni broj P-1401/12, prvostupanjski sud je zaključio da je tužba od 12. lipnja 2023., podnesena prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

7. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je naložio tuženiku vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom u iznosu od 1.312,25 EUR s kamatama (čl. 323., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a).

8. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Protiv presude i rješenja tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ih ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Tuženik je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. Tuženik je tako ponovno iznio razloge zbog čega smatra da su njegovi prigovori zastari i aktivnoj legitimaciji osnovani, kao i zbog čega se odluka donesena u postupku kolektivne zaštite ne može primijeniti. Tuženik je također ponovio i sve svoje prigovore osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivio i odlukama o tijeku zateznih kamata i o parničnim troškovima.

11. Tuženikova žalba nije osnovana.

12. Nakon što su pobijana presuda i rješenje ispitani na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da su oni pravilni i zakoniti.

13. U odnosu na pobijanu presudu:

14.Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ovaj sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude i njeno vrlo detaljno, jasno obrazloženje, koje u cijelosti sadrži valjane razloge i zaključke o izvedenim dokazima. Jednako tako, ovaj sud kod donošenja pobijane presude ne nalazi bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti i na koje se tuženik poziva u svojoj žalbi (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Zbog svega toga, ovaj sud prihvaća kao pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te se u ovoj odluci poziva na obrazloženje pobijane presude.

15. I pored toga, ovaj sud se želi dodatno osvrnuti na neke elemente koji idu u prilog pravilnosti ocjene prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

16. Utužena tražbina proizlazi iz ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita, NT (potrošač) i tuženika, kojom je vrijednost ugovorne obveze korisnika kredita u valuti Republike Hrvatske vezana za valutu švicarski franak (CHF). Ugovorom o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023. korisnik kredita, NT ustupio je tužitelju utuženu tražbinu te je on podnio ovu tužbu. Tužitelj tužbom, uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita, traži i da mu tuženik vrati novčani iznos kojeg je primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

17. Među strankama je sporno odnose li se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi i na ovaj parnični postupak (čl. 502.c ZPP-a), odnosno je li sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja iz te pravomoćno okončane parnice. Od odlučnog je značaja i to ima li tužitelj aktivnu legitimaciju te je li nastupila zastara. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio sve tuženikove prigovore i na osnovi valjane ocjene dokaza pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

18. Stanje u spisu u ovoj pravnoj stvari upućuje na to da je kod prvostupanjskog suda vođen parnični postupak poslovni broj P-1401/12, između Potrošača - Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, kao tužitelja i banaka (među kojima i ovdje tuženika), kao tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom je postupku donesena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača - korisnika kredita, ugovaranjem valutne klauzule CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu bez da je prethodno potrošače - korisnike kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su povrijeđene odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Spomenuta presuda potvrđena je presudom ovog suda poslovni broj Pž-6632/2014 od 14. lipnja 2018. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije protiv spomenute presude ovog suda te je ona potvrđena.

19. S obzirom na to da je Ugovorom o ustupu tražbine od 5. lipnja 2023., korisnik kredita tužitelju ustupio svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz sklopljenog ugovora, to se učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi odnose i na ovaj postupak. Prema odredbi čl. 502.c ZPP -a, sud je vezan za utvrđenja u toj parnici koja je pravomoćno okončana.

20. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ustupljena tražbina nije tražbina čiji je prijenos zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO -a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti po pravilima o stjecanju bez osnove. To s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba osnovom kojih je tuženik stekao utuženi novčani iznos.

21. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac niti u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora. U tom pogledu upućuje se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo pravno shvaćanje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i koje osobno nemaju status potrošača. Zato su svi tuženikovi žalbeni navodi (i prigovori) u tom pogledu, neosnovani.

22. Imajući u vidu nadređenost europskog prava i obvezatnost presuda Suda Europske unije (npr. C-383/18, C-519/19), za ukazati je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim brojnim odlukama zaključio da osoba (pravna ili fizička) kojoj je potrošač na temelju ustupa tražbine prenio svoje tražbine koje mu pripadaju primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača, može od potrošačeva dužnika potraživati ispunjenje obveze kao i sam potrošač. To zato što pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu, već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora (u ovom sporu ugovora o kreditu). Uostalom, primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (tako i u odlukama poslovni broj: Rev-1014/2023, Rev-258/2024, Rev-692/2023 i Rev-1153/2023).

23. Zatim, ovaj sud ne nalazi osnove ni za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Zastara tražbine po preplaćenim anuitetima uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nakon prekida zastare uslijed podizanja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, počela je ponovno teći pravomoćnošću odluke o ništetnosti takve ugovorne odredbe, 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku je podnijeta 12. lipnja 2023. što znači unutar općeg zastarnog roka od pet godina kojeg je prvostupanjski sud pravilno primijenio (čl. 225. ZOO-a). I tuženikovo pozivanje u žalbi na to da je ovdje došlo do preinake tužbe koja je utjecala na zastaru, nije osnovano. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u slučaju kao što je ovaj - kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) dopuštena, to se zastara prekida samim podnošenjem tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

24. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe, odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od takvih ugovornih odredaba. U takvom postupku sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa. No, u postupku individualne zaštite, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe treba raspraviti s obzirom na osobu potrošača i sve okolnosti slučaja. Stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na okolnosti slučaja. Zato je tuženik mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021).

25. Pritom, za uputiti je na odredbu čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a. Tom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

26. Prema tome, kako je već to naprijed i navedeno, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na tuženika. On je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije ničim dokazao. U postupku saslušan je korisnik kredita, NT. Međutim, iz sadržaja njegovog iskaza (list 114. - 115. spisa) uopće ne proizlazi da je tuženik o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovarao, odnosno da su korisniku kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi on mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju mu je trebao pružiti upravo tuženik. Zato je prvostupanjski sud, u nedostatku drugih odgovarajućih dokaznih prijedloga, pravilnom primjenom odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku pravilno zaključio da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da se tužitelj pravilno poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite.

27. Na temelju svih ovih utvrđenja, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredaba sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 029 -50- 2656148 koji je sklopljen 8. veljače 2005. između NT, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita. Od tuda i tužiteljevo pravo na povrat novčanog (preplaćenog) iznos kojeg je tuženik primio u okviru otplate kredita koji je obračunavan primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

28. O visini utužene naknade, prvostupanjski sud je opravdano prihvatio zaključke i mišljenja sudskog vještaka, društva Darfin d.o.o. (list 124. - 131. spisa). Stranaka nisu imale prigovora na vještakov matematički izračun. Zato ga i ovaj sud prihvaća.

29. Uz to, ovaj sud jednako kao i prvostupanjski sud smatra da utuženu naknadu ne treba umanjiti za iznos za kojeg je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF-a bio manji od onoga na dan isplate. To iz razloga što tuženik u ovom postupku u odnosu na iznos za kojeg je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF-a bio manji od onoga na dan isplate, nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz odredbe čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno nije podnio protutužbu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

30. Zaključno, ovaj sud je prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda da je tuženik dužan platiti tužitelju ukupan iznos od 1.312,25 EUR s kamatama, dok tuženikove žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

31. Presudom poslovni broj P-1401/2012 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Od tuda proizlazi tuženikova nesavjesnost, jer je on morao znati da su takve odredbe nepoštene. To znači da je prvostupanjski sud pravilno odredio tijek plaćanja zateznih kamata (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Revd-3537/23 od 21. studenoga 2023., Revd-5487/21 od 2. ožujka 2022., Revd-2597/24 od 18. lipnja 2024.).

32. U odnosu na pobijano rješenje:

33. Prvostupanjski sud je odlučio dopustiti preinaku tužbe sadržane u tužiteljevom podnesku od 12. lipnja 2025. Po ocjeni ovog suda ta odluka je pravilna i zakonita (čl. 190. i čl. 191. st. 2. ZPP-a). Okolnosti zbog koje je tužitelj preinačio tužbu nastale su nakon izrade vještakovog nalaza i mišljenja; uz to, povećana novčana svota proizlazi iz iste činjenično pravne osnove kao i prvobitno utužena novčana svota. Zato je tužitelj i mogao preinačiti tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženik se takvoj preinaci nije mogao protiviti.

34. Odluka o troškovima postupka ne tuženikov teret je pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je tu odluku valjano obrazložio, navođenjem pojedinačnih parničnih radnji za koje priznaje troškove. I po ocjeni ovog suda, tužitelj svakako ima pravo na troškove zastupanja na ročištu za objavu presude. To je trošak na kojeg stranka ima pravo na temelju Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Prvostupanjski sud tužitelju nije priznao troškove za sastav podneska od 29. listopada 2025. pa su tuženikovi žalbeni navodi u tom pogledu promašeni.

35. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci rješenja (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

Zagreb, 12. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac