Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4300/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa Odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1243/2025-22 od 31. listopada 2025., dana 11. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1243/2025-22 od 31. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvoga stupnja citiranim u izreci odlučeno je:

„Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.“

2. Protiv navedenog rješenja tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupu (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) uz prijedlog da se osporeno rješenje preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora jest utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu i isplata.

5. Tuženik je prigovorio nadležnosti Općinskog suda u Osijeku navodeći da su stranke u ugovoru o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta tuženika, a to je [adresa], te da bi sud u Zagrebu bio nadležan i bez toga s obzirom na sjedište tuženika.

6. Sud je navedeni prigovor odbio, pozivom na čl. 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navedenom je odredbom propisano pravo potrošača na izbor hoće li postupak radi zaštite svog prava pokrenuti pred sudom svog prebivališta ili sjedišta trgovca, a ista se primjenjuje u ovom postupku, s obzirom na vrijeme odlučivanja, a na temelju čl. 15. ZPP.

7. Iz isprava u spisu naime proizlazi da je prorogacijska klauzula sadržana u ugovoru o kreditu od 16. srpnja 2008. koji je tipski ugovor, sastavljen po tuženiku, a tuženik u odgovoru na tužbu, u kojem je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, niti ne tvrdi da se o toj klauzuli pregovaralo prilikom sklapanja ugovora. Pri tom nije odlučno što bi sud u [adresa] bio i općemjesno nadležan za tuženika.

8. Prvostupanjski je sud odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

9. S obzirom na to, da se predmet spora odnosi na ugovor stranaka sklopljen 2008. godine, u primjeni su odredbe čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03, dalje: ZZP).

9.1. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP propisano je, da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nepoštena ugovorna odredba. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj obvezi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.

10. U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. izraženo je stajalište da je tuženik, kao financijski jača strana u postupku, koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku.

11. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i pošten ja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Odlukom suda Europske unije u predmetu C-240/98 do C-244/98 je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom je odlukom zaključeno, da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom i u smislu članka 3. Direktive, ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Budući da se radi o ugovornoj odredbi koja nije bila predmet pregovaranja već je, nesporno, sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a da bi putovanje tužitelja u [adresa], budući da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu s obzirom na cijenu takvog putovanja i potrebno vrijeme, prvostupanjski je sud pravilno zaključio, da se radi o nepoštenoj odredbi.

14. Žalbeni prigovori, da je tužitelj mogao angažirati odvjetnika u Zagrebu, ne utječu na takav zaključak a predloženo je saslušanje tužitelja kao stranke u postupku, što također znači nužnost putovanja (tužitelj nije dužan pristati na saslušanje zamolbenim putem, po drugom sudu, koji ne donosi odluku u ovom postupku) . Udaljenost između [adresa] i [adresa], kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, uzrokovala bi u slučaju putovanja tužitelja na raspravu znatniji trošak i vrijeme što bi predstavljalo znatnu neravnotežu u položaju stranaka kao razlog ništetnosti prorogacijske klauzule.

15. Po mišljenju ovog suda, udaljenost [adresa], gdje tužitelj prebiva od [adresa] i troškovi putovanja javnim prijevozom (ukoliko je isto izvedivo u jednom danu, u oba smjera, uz pristup ročištu pred sudom) uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

16. Zato je pravilno primijenjeno materijalno pravo citiranih odredaba ZZP kada je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti odbijen kao neosnovan.

17. Na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U [adresa], 11. lipnja 2026.

Sudac:

Gordana Bošković Majerović