REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-4119/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković,
člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza PAN-TRGOPROMET d.d. u
stečaju Osijek, Ulica kardinala A. Stepinca 4, OIB 96097430592, kojeg zastupa
stečajni upravitelj Tihomir Zec, iz Osijeka, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA,
Ministarstvo financija, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno
odvjetništvo u Osijeku, Građanskoupravni odjel, radi stjecanja bez osnove, odlučujući
o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj
P-64/12-51 od 28. svibnja 2013., na sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2024.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Osijeku poslovni broj P-64/12-51 od 28. svibnja 2013. u točki I. i dijelu točke
II. izreke kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu
od 19.390,80 eura / 146.100,00 kuna (devetnaesttisućatristodevedeset eura i
osamdeset centi / stočetrdesetšesttisućasto kuna).

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-64/12-51 od 28. svibnja 2013. u preostalom dijelu točke II. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u
iznosu od 9.596,86 eura / 72.300,00 kuna (devettisućapetstodevedesetšest eura i
osamdesetšest centi / sedamdesestdvijetisućetristo kuna).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-64/12-51 od 28.
svibnja 2013. u točki I. njene izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „Tuženik je
dužan platiti tužitelju iznos od 3.639.148,15 kuna sa zateznim kamatama om
dobivenom uvećanjem eskonte stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena tekućom od dana

3. listopada 2007. do isplate.“, a točkom II. izreke presude naloženo je tužitelju da
tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 218.400,00 kn u roku osam dana.

Poslovni broj: 65 Pž-4119/2023-2 2

2. Tužitelj je protiv te presude pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i
pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi kako su zaključci suda u
suprotnosti s izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, kao i materijalnom pravu,
posebno odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o naplati dospjelih a
neplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava, te potom ponavlja svoje
navode iznesene tijekom postupka koji se u bitnom mogu svesti na to da je, po
mišljenju žalitelja, prvostupanjski sud trebao primijeniti osnovna načela obveznog
prava i zaključiti da su stranke sklapanjem nagodbe htjele podmiriti sva dugovanja
tužitelja dospjela do 31. prosinca 2002. kako je to bilo propisano navedenim
Zakonom, pa zbog toga tuženik nije mogao ponovo knjižiti dugovanja tužitelja u

2003. i 2007. koja su dospjela prije 31. prosinca 2002. i naplatiti ih pod prijetnjom
otvaranja stečajnog postupka. Tužitelj je u prilog tome predložio izvođenje dokaza
saslušanjem tužiteljevog zastupnika po zakonu i svjedoka Milana Trbojevića,
ravnatelja Porezne uprave u vrijeme zaključenja nagodbe, ali je prvostupanjski sud
odbio izvesti te dokaze i zbog toga propustio pravilno i potpuno utvrditi sve bitne
činjenice. Posebno ističe kako je postupanje tuženika bilo protupravno zato što su
sve tužiteljeve obveze nastale do 31. prosinca 2002. namirene sklapanjem Ugovora
o nagodbi 11. travnja 2003., a ako je tuženik naknadno saznao za eventualne druge
obveze koje nisu bile obuhvaćene Ugovorom o nagodbi, morao je tražiti poništenje
ugovora zbog mana volje, ali to nije učinio nego je iskoristio položaj državnog tijela i
naplatio nepostojeći dug, zatim da na valjanost nagodbe ne može utjecati jednostrani
postupak naknadnog knjiženja obveza, te da je tuženik u obveznim odnosima bio
dužan pridržavati se načela obveznog prava. Zaključno, žalitelj navodi kako sud nije
odlučio o prigovoru zastare tražbina koje je tuženik naplatio u stečajnom postupku, te
da je troškove postupka odmjerio u previsokom iznosu. Predlaže ukinuti presudu i
predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Traži naknadu troškova
žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je naveo kako tužitelj zapravo ukazuje na
okolnosti koje su u manjem ili većem stupnju pravno irelevantne i ne dovode u
sumnju pravilnost provedenog postupka, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene
materijalnog prava. Međutim, tuženik ističe da je pravo na povrat preplaćenog poreza
i pravo na poreza plaćenog bez pravne osnove prava poreznog obveznika iz
poreznopravnog odnosa, a o odlučivanje o tome je u isključivoj nadležnosti poreznih
tijela. Stoga tuženik predlaže da ovaj žalbeni sud ukine prvostupanjsku presudu i
odbaci tužbu zbog apsolutne nenadležnosti podredno da žalbu odbije kao
neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana, ali samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Povodom tužiteljeve žalbe već je bilo doneseno rješenje ovog suda poslovni
broj Pž-5608/2013-4 od 4. listopada 2016. kojom je prvostupanjska presuda ukinuta i
tužba odbačena zbog toga što, po stajalištu drugostupanjskog suda, za rješavanje
ovog spora nije nadležan sud nego porezno tijelo. To rješenje je ukinuto rješenjem
Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1039/2021-2 od 19. listopada

2022. i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje zato što taj sud smatra da

Poslovni broj: 65 Pž-4119/2023-2 3

tužbeni zahtjev ima značaj imovinskopravnog zahtjeva na isplatu i stoga spada u
sudsku nadležnost.

6. U ponovljenom postupku pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe
članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-
pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama
žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na
pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati iznos od 3.639.148,15
kuna uvećan za zatezne kamate, za koji tužitelj tvrdi da ga je tuženik stekao bez
pravne osnove, a predstavlja obveze po osnovi poreza i doprinosa koje su bile,
odnosno po zakonu trebale biti, obuhvaćene ugovorom o nagodbi, a tuženik je te
obveze ponovo naplatio 25. srpnja 2007. u postupku koji se vodio pred
prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem St-5/07. Riječ je o Zakonu o naplati
dospjelih, a neplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava („Narodne
novine“ broj: 117/01, 95/02 i 19/03) kojim su uređeni uvjeti i način naplate tih obveza
nastalih do 31. prosinca 2000. (članak 1.) tako da je nakon odluke Vlade Republike
Hrvatske o prihvaćanju prijedloga dužnika o namirenju obveza, Ministarstvo financija,
Porezna uprava sklapalo s dužnicima ugovore o nagodbi (članak 9. stavci 2. i 10. tog
Zakona).

8. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je ocjenom izvedenih
dokaza, posebno provedenih vještačenja, sud utvrdio da predmetni iznos nije bio
obuhvaćen Ugovorom o nagodbi koji su stranke sklopile 11. travnja 2003. što znači
da nije plaćen dva puta kako je to tvrdio tužitelj, pa nisu ispunjene pretpostavke iz
članaka 1111. i 1113. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05,
41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) i odbio tužbeni zahtjev.

9. Suprotno žalbenim navodima, donošenjem pobijane presude nije učinjena
bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11.
ZPP-a. Prvostupanjski sud je valjano obrazložio svoju odluku, a svi su razlozi
pobijane presude u suglasnosti sa sadržajem isprava u spisu i drugim izvedenim
dokazima. Zaključak je ovog suda da je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo
ocijenio izvedene dokaze te na temelju rezultata postupka odlučio koje činjenice uzeti
kao dokazane prema svom uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao logičnim
razlozima iz kojih se može provjeriti da ima valjanu osnovu (članak 8. ZPP-a).

10. Pravilno je odbijen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka
Milana Trbojevića i tužiteljevog zastupnika po zakonu, koje je predlagao tužitelj i
razloge koji su u prilog tome navedeni prihvaća i ovaj sud. U dokaznom postupku su,
naime, izvedena dva vještačenja, koja se prema ocjeni prvostupanjskog suda
podudaraju u bitnim činjenicama, te je izvršen uvid u isprave koje su stranke
predložile. U takvoj procesnoj situaciji doista nije bilo potrebno izvoditi i druge
predložene neposredne dokaze, budući da su sve odlučne činjenice utvrđene sa
sigurnošću.

Poslovni broj: 65 Pž-4119/2023-2 4

11. Iz žalbenih navoda je razvidno kako je, zbog činjenice da tuženik očito nije
dva puta napatio istu tražbinu, žalitelj odustao od suprotne tvrdnje na kojoj je
zasnivao tužbeni zahtjev za vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Umjesto
toga, žalitelj tvrdi da je predmetna porezna tražbina trebala biti uvrštena u nagodbu
koju su stranke sklopile, pa kako nije, smatra da je tuženik više nije smio naplatiti pod
prijetnjom otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem. Naime, među strankama nije
bilo prijeporno da je bio podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad
tužiteljem zbog postojanja poreznog duga u iznosu od 13.278.252,06 kuna i da je
tužitelj taj iznos platio da bi stečajni postupak bio obustavljen zbog prestanka
postojanja stečajnog razloga nesposobnosti za plaćanje.

12. I o toj bitnoj činjenici pobijana presuda sadrži valjane razloge. Naime,
pravilno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da su u nagodbu uvrštene one
porezne tražbine koje su sadržane u ispravi naziva „stanje računa poreznog
obveznika na dan 31. prosinca 2002.“ koju su potpisale obje parnične stranke. Ta
isprava doista po svom sadržaju predstavlja potvrdu o provedenom usklađenju iz
članka 9. Zakona o naplati dospjelih, a nenaplaćenih poreza, carina, doprinosa i
državnih jamstava koje je prije upućivanja prijedloga Komisiji za državna potraživanja
na daljnji postupak, provodila porezna uprava s dužnikom.

13. Uostalom, pogrešno je stajalište žalitelja da je tuženik bio dužan uvrstiti u
prijedlog nagodbe sve porezne tražbine koje su dospjele na dan 31. prosinca 2002.,
jer prema članku 2. Zakona o naplati dospjelih, a nenaplaćenih poreza, carina,
doprinosa i državnih jamstava, obje ugovorne strane (i dužnici i vjerovnici) su bile
obvezne pokrenuti postupak radi razrješavanja međusobnih dužničko-vjerovničkih
odnosa, kao i postupak nagodbe u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu toga
Zakona, koji se prema stavku 4. tog članka pokreće tako da dužnik prijavi Poreznoj
upravi prema mjestu svoga sjedišta, a fizička osoba u mjestu boravka, osnovu i iznos
dugovanja, a ostale elemente nužne za postizanje nagodbe najkasnije u roku od
daljnjih 30 kalendarskih dana.

14. Prema tome, kako je tijekom postupka utvrđeno da tražbine u ukupnom
iznosu od 3.639.148,15 kuna po osnovi javnih davanja (poreza na dodanu vrijednost,
doprinosa za mirovinsko osiguranje, doprinosa za osnovno zdravstveno osiguranje i
doprinosa za zapošljavanje), nisu bile obuhvaćene ugovorom o nagodbi, njihovo
kasnije naplaćivanje ne znači da ih je tuženik stekao bez osnove. Stoga je tužbeni
zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

15. Iz žalbenih navoda nije jasno kako bi na osnovanost tužbenog zahtjeva
moglo utjecati pitanje zastare tražbine koju je tužitelj platio prije pokretanja ovoga
postupka. Zastarom prestaje samo pravo vjerovnika da traži ispunjenje tražbine od
dužnika (članak 214. ZOO-a), ali sama tražbina ne prestaje.

16. Međutim, osnovano žalitelj tužitelj tvrdi da su troškovi postupka odmjereni
u previsokom iznosu. Naime, troškovi za sastavljanje podneska od 8. lipnja 2012.
trebali su biti priznati u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8/3 Tarife o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14,
107/15, 37/22 i 126/22), umjesto u iznosu od 36.400,00 kuna, jer ne predstavlja onu

Poslovni broj: 65 Pž-4119/2023-2 5

vrstu podneska za koju je određena naknada kao za tužbu Tbr. 8/1. Također,
tuženiku su nepravilno priznati troškovi za sastavljanje podneska od 11. prosinca

2012. jer nije bio potreban za vođenje ove parnice (članak 155. ZPP-a), budući da je
podnesak potpuno istog sadržaja tuženik već dostavio 8. lipnja 2012. Ostali troškovi
postupka su pravilno određeni. Prema tome, tuženiku su pogrešno priznati troškovi u
ukupnom iznosu od 72.300,00 kuna.

17. Zato je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, tužiteljeva žalba odbijena
kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u točki I. i dijelu točke II. izreke
kojim je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od

146.100,00 kuna, a u preostalom dijelu ta presuda je na temelju članka 373. točke 3.
ZPP-a preinačena tako da je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka
odbijen kao neosnovan.

18. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u
Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22 ) ukupan iznos parničnih
troškova koje je tužitelj dužan platiti tuženiku, kao i onaj dio za koji je tuženikov
zahtjev odbijen kao neosnovan, izražen u kunama preračunat je u eure primjenom
fiksnog tečaja konverzije 7,53450 kuna za 1 euro i općih pravila za preračunavanje i
zaokruživanje iz članka 14. tog zakona.

Zagreb, 16. siječnja 2024.

Predsjednik vijeća
Ivana Mlinarić

Broj zapisa: 9-30862-266b8

Kontrolni broj: 00092-f84b3-362cd

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Ivana Mlinarić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.