Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž Ob-395/2025-7
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mireli Mijoč Kramar, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PLB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] str. 3, Savezna Republika Njemačka , koju zastupa punomoćnik Krešimir Šušnjar, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika TLB iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Luka Čolić, odvjetnik u Zagrebu radi uzdržavanja, odlučujući o žalbi i dopunama žalbe tužiteljice od 9. rujna 2025. i 26. studenoga 2025. protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-1209/2023-61 od 13. kolovoza 2025., dana 11. lipnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba i dopuna žalbe tužiteljice od 9. rujna 2025. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob- 1209/2023-61 od 13. kolovoza 2025.
II. Odbacuje se dopuna žalbe tužiteljice od 26. studenoga 2025. kao nepravovremena.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I. izreke odlučeno je:
„Ovaj sud proglašava se apsolutno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
/2. Nalaže se tuženiku TLB iz [adresa], da plati tužiteljici PLB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 3.000.000,00Kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.12.2008. pa do isplate i to za razdoblje od 01.01.2009. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3. ZID ZOO-a, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe./ temeljem Uredbe Vijeća Europe ( EZ ) broj 4/2009 od 18. prosinca 2008.godine o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja u vezi čl. 53. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ( „Narodne novine“ br. 101/17 ).“
Pod točkom II. izreke ukinute su sve radnje provedene u postupku koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva navedenog u točki I. izreke rješenja, od dana njegovog podnošenja 20. veljače 2020. pa nadalje.
Pod točkom III. izreke tužbeni zahtjev naveden u točki I. izreke ovog rješenja odbacuje se kao nedopušten.
2. Protiv prvostupanjskog rješenja od 13. kolovoza 2025. žalbom od 9. rujna 2025., dopunom žalbe od 9. rujna 2025. i dopunom žalbe od 28. studenoga 2025. žali se tužiteljica zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsko rješenje preinačiti, podredno ukinuti.
3. Protiv prvostupanjskog rješenja od 13. kolovoza 2025. tuženik je podnio prijedlog za donošenje dopunskog rješenja, podredno žalbu jer prvostupanjski sud nije odlučio o troškovima postupka. S obzirom da je prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika donio dopunsko rješenje poslovni broj P Ob-1209/2023-71 od 30. ožujka 2026., žalba tuženika protiv rješenja od 13. kolovoza 2025., istaknuta kao podredna ukoliko sud ne prihvati prijedlog za dopunu rješenja, je time postala bespredmetna.
4. Žalba tužiteljice i dopuna žalbe od 9. rujna 2025. je neosnovana, a dopuna žalbe od
28. studenoga 2025. je nepravovremena.
5. Prvostupanjski sud je utvrdio:
-da je tužiteljica podneskom od 20. veljače 2020. proširila tužbu te je postavila novi tužbeni zahtjev kojim je zatražila da sud utvrdi obvezu tuženika platiti joj iznos od 3.000.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi troškova uzdržavanja,
-da je o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva Općinski građanski sud u Zagrebu odlučio presudom posl. broj P Ob-12/2020-237 od 23. travnja 2021., a u odnosu na koji dio tužbenog zahtjeva je Županijski sud u Zagrebu, svojim rješenjem posl. broj Gž Ob-778/2021-21 od 01. lipnja 2023. donio odluku ukinuvši isti i vrativši ga na ponovno suđenje,
-da u ovom predmetu postoji prekogranični element te se u odnosu na utvrđivanje nadležnosti suda primjenjuju odredbe Uredbe Vijeća Europe ( EZ ) broj 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja (u daljnjem tekstu Uredba 4/2009),
-da je čl.3. Uredbe 4/2009 propisana nadležnost sudova država članica Europske Unije čiji je Republika Hrvatska punopravni član od 1. srpnja 2013. i to:
st.1.točkom a) prema mjestu uobičajenog boravišta tuženika, b) prema mjestu uobičajenog boravišta tužitelja, dok se točke c) i d) ne primjenjuju u ovom postupku,
-da Uredba ne sadrži definiciju uobičajenog boravišta već se isto utvrđuje prema više elemenata te prijavljeno prebivalište po nacionalnom zakonodavstvu može samo biti jedan element kojim se utvrđuje uobičajeno boravište stranke no istim se ne utvrđuje mjesna nadležnost već samo nadležnost države članice,
-da ukoliko se utvrdi nadležnost države članice prema kriteriju iz čl.3. Uredbe 4/2009 na utvrđenje mjesne nadležnosti suda primjenjuju se odredbe nacionalnog zakonodavstva, dakle u Republici Hrvatskoj odredbe Zakona o parničnom postupku te Zakona o prebivalištu,
-da u slučaju kada bi u ovom postupku bila utvrđena nadležnost suda Republike Hrvatske temeljem čl.3. st.1. točke b) Uredbe tada bi mjesna nadležnost bila utvrđivana temeljem čl. 51. ZPP,
-da je trenutak pokretanja postupka prema Uredbi 4/2009, kao i u ostalim Uredbama Europske unije, dan predaje tužbe sudu, dakle u konkretnom predmetu dan predaje podneska kojim je proširen tužbeni zahtjev, odnosno 20. veljače 2020.,
-da za utvrđivanje nadležnosti nije odlučno na koje se vremensko razdoblje odnosi tužbeni zahtjev,
-da je tijekom postupka tužiteljica višekratno zatražila da sud prenese svoju nadležnost te spis ustupi nadležnom sudu Savezne Republike Njemačke,
-da navedeni zahtjev tužiteljice nije osnovan jer Uredba 4/2009 nema propisani mehanizam ustupa spisa ili prijenosa nadležnosti između sudova država članica EU kao što je to omogućeno Uredbom (EU) broj 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece ( preinaka), koja Uredba omogućuje prijenos nadležnosti,
-da tužiteljica nakon što ovo rješenje o nenadležnosti postane pravomoćno, može podnijeti identičan tužbeni zahtjev nadležnom sudu u SR Njemačkoj.
-da je u podnesku od 11. srpnja 2024. kojim je postavila zahtjev za prijenos nadležnosti tužiteljica jasno navela kako već 5 godina neprekidno živi u [adresa],
-da je, dakle, tužiteljičino uobičajeno boravište, od 2019., neprekinuto u SR Njemačkoj prema njezinom vlastitom navodu, a uobičajeno boravište tuženika je oduvijek bilo u Saveznoj Republici Njemačkoj.
6. Polazeći od utvrđenja da je u vrijeme proširenja tužbe podnošenjem novog tužbenog zahtjeva 20. veljače 2020. uobičajeno boravište i tužiteljice i tuženika bilo u Saveznoj Republici Njemačkoj, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl.3. st.1. točke a) i b) Uredbe 4/2009 utvrdio da je za postupanje po zahtjevu tužiteljice nadležan sud Savezne Republike Njemačke, a ne sud Republike Hrvatske, pa je slijedom istoga odlučio kao u izreci.
7. Tužiteljica u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu utvrđenih okolnosti u konkretnom slučaju, već ocjenjuje pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijanog rješenja.
8. Tužiteljica žalbom osporava činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu vezano za boravište tužiteljice, ali navodima žalbe nije s uspjehom osporila takvo utvrđenje prvostupanjskog suda. Suprotno ne proizlazi niti iz sadržaja podneska od 5. veljače 2025. ( list 4054 spisa) na koji se tužiteljica poziva u žalbi.
9. Žalbeni navodi tužiteljice kojima obrazlaže svoje tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao suđenje prebaciti u Saveznu Republiku Njemačku nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja s obzirom da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.
10. S obzirom da ispitivanjem pobijanog rješenja nisu utvrđeni razlozi pobijanja istaknuti po tužiteljici, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. ZPP, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci ove odluke pod točkom I.
11. Imajući u vidu da je tužiteljici pobijana odluka dostavljena 25. kolovoza 2025. (list 4128 spisa), zadnji dan podnošenja žalbe je bio 9. rujna 2025., pa je dopunu žalbe tužiteljice od 26. studenoga 2025. valjalo odbaciti kao nepravovremenu (čl. 367. u vezi čl. 381. ZPP).
U Zagrebu 11. lipnja 2026.
Sutkinja
Mirela Mijoč Kramar
