Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-1293/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Arijane Bolanče kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćniku Sofiji Petković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. veljače 2026., pod poslovnim brojem P- 1778/2025, u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka I. izreke prvostupanjske presude i prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 383,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 7. veljače 2025. do isplate.

II. Djelomičnim uvaženjem tuženikove žalbe preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev na isplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 383,89 EUR za period od 16. rujna 2005. do 6. veljače 2025., tako da se sudi:

Odbija se tužiteljica u dijelu tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu zateznih kamata na iznos glavnice od 383,89 EUR za period od 16. rujna 2005. do 6. veljače 2025.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.162,04 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj:

029-50-3038952 sklopljenog 12. rujna 2005., ovjerenog po Javnom bilježniku Vlasto Podgajski iz Zaboka 14. rujna 2005., pod poslovnim brojem: Ou-820/05 koja glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 383,89 eura sa zateznim kamatama koje teku od 16. rujna 2005. i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 1.162,04 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353 stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet postupka jest tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe iz ugovora o kreditu kojom je tužiteljica bila obvezana podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te posljedično i zahtjev za isplatu iznosa od 383,89 eura, a koji iznos je tužiteljica platila tuženiku na temelju sporne ugovorne odredbe i to sa zateznim kamatama koje teku od 16. rujna 2005. godine.

6. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- Kako su stranke zaključile Ugovor o kreditu kojim se Ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 18.258,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,

- Kako je temelju odredbe članka 3. Ugovora o kreditu tužiteljica je bila obvezana podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “NAKNADA 3.30% iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita,

- Kako je zaista tužiteljica tuženiku isplatila 15. rujna 2005. naknadu u iznosu od 2.892,44 kune, što bi danas predstavljalo svotu od 383,89 eura,

- Kako je ugovor o kreditu zaključen radi kupnje osobnog automobila,

- Kako je ugovor zaključen uz rok otplate od 84 mjeseca,

- Kako tuženik nije razjasnio tužiteljici spornu ugovornu odredbu niti se o spornoj odredbi pregovaralo,

- Kako tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita.

7. Stoga je prvostupanjski sud zaključio kako predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, već je riječ o nepoštenoj naknadi kojoj je tuženik profitirao na račun tužitelja. Nadalje je prvostupanjski sud zaključio kako valja primijeniti odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), a po kojoj odredbi se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako,suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2., citirane zakonske odredbe propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8. Zato je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev jer smatrao kako tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je na temelju odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, u smislu odredbe čl. 87. ZZP odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi nepoštena, a time i ništetna; a sve i sukladno odredbama članaka 103 i 104 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 – u daljnjem tekstu ZOO/91).

9. Pozivom na odredbe članaka 323. st. 1., 1163 i 1164 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – u daljnjem tekstu ZOO) u sud je prihvatio i zahtjev za isplatu s kamatama od dana izvršenog plaćanja.

10. S obzirom na žalbene navode valja istaći kako prvostupanjski sud nije počinio povrede postupka na koje u žalbi ukazuje tuženik.

11. Naime, iako sudska praksa nije izvor prava jer je odredbom članka 115 (118) stavak 3 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) propisano da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava jasno je kako je prvostupanjski sud odbijajući prigovor zastare vodio računa o sudskoj praksi odnosno o stavovima koje je zauzeo Vrhovni sud, a nema govora da je sudio o nečem što nije dospjelo.

12. Iako do nedavno nije bio standard pozivanja na odluke drugih sudova (posebno ne suda istog stupnja) i zbog izmjena ZPP-a u svezi razloga za reviziju, i zbog općenitog penetriranja Anglo-američkog uređenja života u sve društvene sfere u hrvatskom društvu pa tako i u hrvatski pravni sustav i djelovanje suda valja se pozvati na sudske odluke i stavove Vrhovnog suda.

13. Naime Vrhovni sud jest sud koji je na temelju odredbe članka 20 redak 1. Zakona o sudovima (Narodne novine br. 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024) ovlašten i ima dužnost osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, neovisno o odluci Suda Europske unije C-554/21, C-622/21 i C- 727/21, te izmjenama i dopunama Zakona o sudovima po noveli iz 2025. godine (Narodne novine broj 136/25).

14. Na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je pravno shvaćanje po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15. Iako stavovi sjednice odjela Vrhovnog suda više nisu obvezujući jer je gore citiranom novelom brisana odredba članka 40 Zakona o sudovima ipak su i nadalje snagom pravnog argumenta po odredbi članka 20 redak 1. Zakona o sudovima u primjeni pred nižestupanjskim sudovima.

16. Dakle, prvostupanjska presuda je jasna nedvosmislena i dobro obrazložena, a tuženiku je za ukazati kako postoji i međunarodna sudska praksa i to baš odluka Suda Europske unije, od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C.620/17, ECLI:EU:C:2019:820, u svezi tumačenja Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13.

17. Osim što je tuženik istaknuo prigovor zastare isti je isticao u tijeku postupka, a praktično i sada u žalbi kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost , a i obveza tužitelja koja iz te odredbe proizlazi je određena.

18. Ovo pitanje je pravno interesantno te je bilo istaknuto od strane banaka koje su naplaćivale takozvanu ulaznu naknadu, odnosno ugovorile obvezu korisnika kredita na plaćanje troška obrade kreditnog zahtjeva.

19. Tako je rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 797/2023-2 od 1. ožujka 2023. dopuštena revizija tuženice (banke) u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?"

20. Odgovor na postavljeno pitanje dao je Vrhovni sud u odluci Rev 673/2023 od

13. veljače 2024., na način da:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP".

21. Međutim Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu tuženičinu reviziju i potvrdio nižestupanjske presude. Naime iz obrazloženja citirane presude Vrhovnog suda proizlazi ponovno pozivanjem na odluku Suda Europske unije da je Direktiva 93/13 implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

22. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

23. Vrhovni sud nadalje smatra kako nije i nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

24. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije mogao izvesti zaključak o njenoj o njenoj krajnjoj svrsi sporne naknade. U situaciji kada se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati Vrhovni sud u citiranoj odluci Rev 673/2023 zaključuje da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

25. Zanimljivo je kako citirana odluka Vrhovnog suda Rev 673/2023 ipak dijelom odstupa od prakse Suda Europske Unije i to posebno kada se ima u vidu C-699/23, Caja Rural, presuda Suda EU od 30. travnja 2025.

Ovom odlukom je odgovoreno na više pitanja povodom ugovorne odredbe kojom je kojim je predviđeno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 0,35 % ukupnog iznosa kredita (588,70 eura). Sud EU tumači da se čl. 5. Direktive 93/13 načelno ne protivi nacionalna sudska praksa koja – uzimajući u obzir nacionalni propis koji određuje da se naknada za obradu hipotekarnog kredita plaća za usluge razmatranja, odobravanja ili obrade hipotekarnog zajma ili kredita ili druge slične usluge – utvrđuje da ugovorna odredba kojom se potrošaču nameće takva naknada ispunjava zahtjev transparentnosti koji proizlazi iz čl. 5. Direktive 93/13. Takvu ocjenu ne dovodi u pitanje to što ugovorne odredbe ne sadrže konkretizaciju pojedinih elemenata (npr. ne precizira sve usluge koje se pružaju kao protučinidba za tu naknadu prilikom priopćavanja ponuđene kamatne stope, ne navodi satnicu i bankovna institucija ne ispostavlja detaljne račune iz kojih bi bila vidljiva raščlamba navedenih usluga te s njima povezani porezi), ali samo pod uvjetom da je potrošaču prilikom sklapanja ugovora doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. U tom kontekstu, ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nacionalni sud mora provesti uzimajući u obzir sve relevantne činjenične okolnosti te vodeći računa o svim okolnostima koje prate sklapanje ugovora. U okviru te ocjene posebno moraju biti uzete u obzir informacije koje je institucija pružila korisniku kredita u različitim fazama koje su prethodile potpisivanju ugovora o kreditu, posebno prilikom priopćavanja ponuđene kamatne stope, uključujući i informacije koje je ona u skladu s nacionalnim propisom dužna pružiti. Prema Sudu EU, člancima 3. do 5. Direktive 93/13 ne protivi se to što se cijena usluga uključenih u ugovornu odredbu kojom se predviđa naknada za obradu kredita izražava u obliku postotka koji se primjenjuje na iznos odobrenog kredita, ali i ovdje pod uvjetom da je potrošaču doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne odredbe, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru. U tom slučaju, takva ugovorna odredba ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, Sud EU tumači da se čl. 3. i čl. 4. st. 1. Direktive 93/13 načelno ne protivi nacionalna sudska praksa koja utvrđuje da je moguće da ugovorna odredba, kojom se u skladu s nacionalnim propisom predviđa plaćanje naknade za obradu kredita, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu trgovac nije dužan specificirati prirodu usluga za koje se plaća ta naknada niti trošak svake od tih usluga. Navedeno pod uvjetom da eventualno postojanje takve neravnoteže može podlijegati stvarnom nadzoru nadležnog suda, u skladu s kriterijima ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi proizašlim iz prakse Suda EU, a koji prema potrebi uključuje uspoređivanje iznosa naknade za obradu kredita nametnute korisniku kredita i prosječnog troška naknada za obradu kredita zabilježenih u novijem razdoblju.

26. Međutim po pravnom shvaćanju ovog suda ovom konkretnom slučaju samo treba pristupiti "cum grano salis". Dakle prema stanju spisa i utvrđenju prvostupanjskog suda radilo se o namjenskom kreditu i to za kupnju automobila kojeg je tužiteljica kao potrošač zaključila s tuženikom.

27. Iz ugovora o kreditu kojeg je pregledao prvostupanjski sud proizlazi kako je namjena direktan ugovor za kupnju novih automobila marke Nissan, a ovaj sud je pozivom na odredbu članka 373a ZPP-a ustanovio i kako je tužiteljica prenijela u fiducijarno vlasništvo novokupljeni automobil tuženiku.

28. Dakle, nema nikakvih troškova u svezi obrade kredita. Kupuje se novi automobil s poznatim parametrima i prenosi odmah u fiducij. Jasno je kako je odredba o ulaznoj naknadi nepoštena te se i ovaj sud u cijelosti priklanja stavu Vrhovnog suda iz odluke Rev 673/2023 , smatrajući kako se ne radi o odstupanju od prakse Suda Europske Unije i to posebno kada se ima u vidu odluka C-699/23, u ovom konkretnom slučaju.

29. Stoga je valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba kao i pozivom na odredbe članaka 323. st. 1. i 1111 ZOO-a u dijelu kojem je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 383,89 eura koji iznos je tužitelj platio kao ulaznu naknadu.

30. Glede kamate odnosno pravnog shvaćanja po kojem tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata od dana kada je platio ulaznu kamatu ovaj sud smatra kako ispravno prvostupanjski sud cijeni odredbe ZOO-a. Međutim iako Vrhovni sud u svojoj odluci Rev 673/2023 povezuje ulaznu naknadu s drugim ugovornim odredbama o kreditu koje bi bile ništetne (promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula i naknada za prijevremenu otplatu kredita) ipak valja poći od toga kako nije utvrđeno da bi tuženik ulaznu naknadu ugovarao samo za kredite zaključene uz valutnu klauzulu u CHF.

31. Stoga se ovom sudu nameće primjena konvencijskog prava i to Protokola 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU-18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 8/05, 1/06, 2/10, 13/17 – u daljnjem tekstu Konvencija) a kojom normom je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

32. Zaštitu imovine i općenito pojam imovine je Europski sud za ljudska prava protumačio krajnje ekstenzivno te stoga ovaj sud cijeneći okolnost da je ugovor o kreditu zaključen 2005. godine a ulazna naknada plaćena 15. veljače 2005., da je u smislu odredbe članka 373a ZPP-a prema ugovornoj odredbi broj 4. rok otplate zaključen na rok od 84 mjeseca (iz potvrde koja se nalazi u spisu na listu 7 proizlazi kako je otplaćen kredit u cijelosti 5. studenog 2012.) znači istek ugovora je u 2012. godini, te da je tužba podnesena 7. veljače 2025., a što znači više od 12 godina od isteka roka otplate odnosno skoro 20 godina od zaključenja ugovora; smatra kako je tuženik imao razumna legitimna očekivanja da mu pripada pravo na ulaznu naknadu. Praktično time što je tužiteljica toliko dugo čekala s postavljanjem zahtjeva koji joj se ne gasi i ne zastarijeva „upala“ je u nepoštenje.

33. Provodeći test razmjernosti jer su obje stranke privatne osobe ovaj sud smatra primjerenim obvezati tuženika na isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od dana podnošenja tužbe, (posebno jer niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi kako su stranke vodile neke druge sporove još ranije u svezi valutne klauzule ili promjenjive kamatne stope).

34. Stoga je ovaj sud djelom odbio tuženikovu žalbu za kamatu od podnošenja tužbe do isplate dok je za više zatraženu kamatu odbio tužbeni zahtjev.

35. Sukladno odredbi članka 166 stavak 2. ZPP-a valjalo je donijeti novu odluku o troškovima postupka.

36. Tuženik, međutim nije uspio u odnosu na glavnu stvar a u konkretnom slučaju dio kamate ima akcesorno značenje te stoga valja smatrati kako je tuženikov uspjeh u žalbi nije takav da bi doveo do drugačije odluke o troškovima postupka, time da je prvostupanjska odluka o troškovima postupka valjana i utemeljena na odredbi članka 155. ZPP-a.

37. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Splitu, 11. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Nediljka Radić