REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Mii
Rubelj, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja G. Z. (OIB: ……),
Z., N. . ., zastupanog po gradonačelniku B. D., "H. l."
d. o. o. (OIB: ……), protiv tužene Zadarske županije, Upravnog odjela za
financije i proračun, Zadar, Božidara Petranovića 8, radi utvrđenja poreza na kuću za
odmor, 16. siječnja 2024.,
r i j e š i o j e
Odbacuje se tužba u ovom upravnom sporu kao nedopuštena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 29. prosinca 2023. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio
zakonitost rješenja tužene KLASA: UP/II-410-07/23-01/69, URBROJ: 2198-12-03/1-
23-2 od 27. studenoga 2023. Tvrdi da je njime, po žalbi poreznog obveznika,
podnositelja B. B., poništeno rješenje njegovog upravnog odjela za financije
KLASA: UP/I-410-15/22-01/1038, URBROJ: 2198/01-10/2-22-1 od 23. svibnja 2022.
Ne iznose se meritorni tužbeni navodi zbog razloga koji će biti iznijeti u nastavku
obrazloženja. Zatražio je poništenje navedeno rješenje tužene, odbiti žalbu i potvrditi
pobijano prvostupanjsko rješenje.
2. Tužba nije dopuštena.
3. U skladu s međunarodnom pravnom stečevinom i regulacijom članka 6.
stavka 1. Konvencije (Europske) za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11,
12, 13 i 14, koja je u primjeni od 6. studenog 1997. („Narodne novine – Međunarodni
ugovori“, broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05.,
2 UsI-3621/2023-2
1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija), pravo na pravično suđenje, koje u sebi
obuhvaća i pravo na pristup sudu, najvažnije je procesno ljudsko pravo, koje je u
hrvatskom pravnom sustavu sadržano na ustavnoj i zakonskoj razini.
4. Tako, Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 85/10. – pročišćeni
tekst i 5/14., u daljnjem tekstu: Ustav), u članku 29. stavku 1., a Zakon o sudovima
(„Narodne novine“, broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22.,
60/22. i 16/23., u daljnjem tekstu: ZS), u članku 4. stavku 1., određuje da svatko ima
pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku
odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
Dakle, navedene odredbe osiguravaju svakome da od suda zatraži i dobije djelotvornu
sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima i/ili obvezama.
5. Ustavotvorac, u članku 19. stavku 2. Ustava, jamči sudsku kontrolu
zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
6. Prema odredi članka 2. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne
novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUS)
cilj toga zakona je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih
i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnom odlukom ili postupanjem
javnopravnog tijela, dok prema stavku 2. toga članka javnopravnim tijelom u smislu
toga zakona smatra se tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice
lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i
pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga).
7. Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. do 4. ZUS-a je propisano da je predmet
upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke javnopravnog tijela (upravnog
akta), ocjena zakonitosti postupanja i propuštanja javnopravnog tijela iz područja
upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom
interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisi te
ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora, s time da je
točkom 1. toga stavka upravni akt određen kao pojedinačna odluka kojom je
javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj
stvari. U tom smislu, elementi pojma pojedinačne odluke pretpostavljaju određenog
nosioca, autoritativnost, pravno djelovanje, konkretnost i da se takva odluka donosi u
nekoj upravnoj stvari.
8. Shodno članku 2. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne
novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP), upravnom stvari smatra se
svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima,
obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka (u daljnjem
tekstu: stranke) neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se
uređuje odgovarajuće upravno područje.
9. Iščitavajući citirane norme ZUS-a i ZUP-a valja zaključiti da kumulativne
pretpostavke da bi se pojedini predmet smatrao upravnom stvari koja bi bila
podvrgnuta upravno-sudskoj kontroli podrazumijevaju: a) odlučivanje od javnopravnog
tijela, b) odlučivanje u upravnom postupku, c) odlučivanje o pravima, obvezama ili
pravnim interesima fizičkih ili pravnih osoba ili drugih stranaka i, krajnje, d) neposredna
2 UsI-3621/2023-2
primjena zakona, drugih propisa ili općih akata, kojima je uređeno pojedino upravno
područje.
10. Može se i zaključiti da su razlozi za donošenjem ZUS-a očituju u većoj
pravnoj sigurnosti i kvalitetnijoj zaštiti prava stranaka od odluka i postupanja
javnopravnih tijela, pri čemu su, kao polazna osnova za njegovu izradu, uzeti u obzir
europski standardi funkcioniranja pravne države, osobito članak 6. Konvencije. To je
razvidno i iz obrazloženja Konačnog prijedloga Zakona o upravnim sporovima. Naime,
primarni cilj ZUS-a je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa
fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili
postupanjem javnopravnih tijela (članak 2. stavak 1. ZUS-a). Tom cilju je podređena
cjelokupna regulacija, od legitimacije za pokretanje upravnog spora, položaja tužitelja
i zainteresiranih osoba, tijek postupka, poglavito osiguranje usmene rasprave, ovlasti
suda da sam utvrđuje činjenično stanje, da odlučuje o meritumu, odnosno pravu,
obvezi ili pravnom interesu tužitelja (tzv. spor pune jurisdikcije) i konačno osiguranje
izvršenja sudske odluke. U drugom je planu osiguranje objektivnog prava. Ono se, u
pravilu, štiti kroz odlučivanje o subjektivnim pravima tužitelja, budući da se štiteći ta
prava koja su povrijeđena odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela, štiti i objektivni
pravni poredak. Samo malobrojnim normama ZUS-a (primjerice ocjena zakonitosti
općih akata) primarni je cilj zaštita objektivnog prava, a ne subjektivnog prava, iako se
i u tim situacijama kroz zaštitu objektivnog prava štite subjektivna prava fizičkih i
pravnih osoba. Stoga se može zaključiti i da je zakonodavac, uređujući novo pravno
uređenje upravnog spora, naglasak stavio na zaštiti prava fizičkih i pravnih osoba,
uglavnom tužitelja od odluka i/ili postupanja javnopravnih tijela, najčešće tuženika u
upravnom sporu.
11. Polazeći od iznesenih pravnih stajališta i ocjena Ustavnog suda Republike
Hrvatske te izloženih općenitih pravnih shvaćanja vezano za definiranje upravne stvari
i cilja uspostavljanja novoga pravnog uređenja upravno-sudske zaštite te primijenivši
ta načelna pravna shvaćanja na konkretan predmet, ocjenjujući pretpostavke za
vođenje upravnog spora, valja istaknuti sljedeće.
12. Nije sporno da je tužitelj, kao prvostupanjsko tijelo osporilo zakonitost
rješenje tuženika, kojim je, po žalbi podnositelja, poreznog obveznika Bruna Blaića,
poništeno rješenje Grada Z., Upravnog odjela za financije KLASA: UP/I-410-15/22-
01/1038, URBROJ: 2198/01-10/2-22-1 od 23. svibnja 2022. Nije sporno ni da je tim
prvostupanjskim rješenjem žalitelju utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za
odmor koja se nalazi u Z. na adresi P. N. …. za 2022.
12.1. Može se zaključiti da je upravno-sudsku zaštitu zatražila osoba,
javnopravno tijelo koje je, kao prvostupanjsko tijelo, donijelo odluku koja je, po žalbi
poreznog obveznika, poništena i predmet vraćen na ponovni postupak.
13. Pokazalo se spornim je li se osporenom odlukom dira u pojedinačno pravo
i pravni interes tužitelja, javnopravnog tijela, koje je, kao prvostupanjsko tijelo, donijelo
pobijanu odluku i je li njemu u takvom statusu osigurana upravno sudska zaštita.
14. Stranke u sporu su tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba u skladu s
člankom 16. ZUS-a.
2 UsI-3621/2023-2
14.1. Tužitelj je fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj prava i pravni
interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom, postupanjem javnopravnoga tijela,
odnosno propuštanjem donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnoga
tijela u zakonom propisanom roku ili sklapanjem, raskidom ili izvršavanjem upravnog
ugovora sukladno odredbi članka 17. stavka 1. ZUS-a.
14.2. Člankom 30. stavkom 1. točkom 3. ZUS-a propisano je da će sud
rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da
se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili
pravni interes tužitelja.
14.3. U članku 1. ZUP-a normirane se četiri skupine javnopravnih tijela: tijela
državne uprave, druga državna tijela, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne)
samouprave te pravne osobe koje imaju javne ovlasti, dok prema članku 2. stavku 1.
ZUP-a upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom
postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe
ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima
se uređuje odgovarajuće upravno područje.
14.4. Prema odredbi članka 4. stavka 1. ZUP-a stranka u upravnom postupku
je fizička ili pravna osoba na zahtjev koje je pokrenut postupak, protiv koje se vodi
postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u
postupku, a prema stavku 2. toga članka stranka može biti i tijelo državne uprave te
drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave ili
drugo javnopravno tijelo koje nema pravnu osobnost te njihova područna jedinica,
odnosno podružnica ili skupina osoba povezanih zajedničkim interesom, ako može biti
nositelj prava, odnosno obveza o kojima se rješava.
14.5. S obzirom na to da se o tomu je li neka osoba ima svojstvo stranke mora
prosuđivati ne samo prema citiranim odredbama članka 4. ZUP-a, nego i prema
materijalnom propisu iz kojeg za osobu proizlazi određeno pravo, obveza ili pravni
interes, valja skrenuti pozornost i na neke odredbe Zakona o lokalnim porezima
(„Narodne novine“, broj: 115/16. i 101/17., u daljnjem tekstu: ZLP).
14.6. Prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 12. ZLP-a kuća za odmor je svaka
zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski, a njome se ne
smatraju gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa
i drugog pribora.
14.7. Člankom 25. ZLP-a je propisano da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor.
15. Teleološki tumačeći i iščitavajući citirane norme ZUS-a, ZUP-a i ZLP-a
pojedinačno i u njihovim združenim učincima, a polazeći od predmeta upravnog spora
i cilja ZUS-a koji se njime htio postići te uzimajući u obzir da pravni interes o kojem je
riječ u citiranim odredbama ZUS-a ne može biti bilo kakav, već mora biti pravni, što
znači da mora proizlaziti iz zakona ili biti zakonom zaštićen, sud smatra da jedinica
lokalne samouprave, čiji je upravni odjel donio odluku o utvrđenju poreza na kuću za
2 UsI-3621/2023-2
odmor nije aktivno legitimirana i stranka u sporu koji je pokrenut radi ocjene zakonitosti
drugostupanjske odluke donijete u tim vrstama poreznih postupaka. Naime,
osporenom odlukom, u smislu citiranih odredbi ZUS-a, ZUP-a i ZLP-a, ne dira se u
ikakvo pravo ili pravni interes tužitelja u konkretnoj upravnoj stvari.
16. U izloženom sud smatra nije riječ o pojedinačnoj odluci kojom se izravno
dira, odnosno odlučuje o ikakvom pravu, obvezi ili pravnom interesu tužitelja
neposredno primjenjujući propise kojima je uređeno neko upravno područje u smislu
odredbi članka 3. ZUS-a i članka 2. stavka 1. ZUP-a, a niti je njemu, kao javnopravnom
tijelu prvoga stupnja, osigurana upravno-sudska zaštita. Riječ je o osobi koja upravo
odlučuje o (ne)postojanju obveze plaćanja poreza na kuću za odmor od obveznika,
žalitelja B. B..
17. To pravno shvaćanje je dostatno u suglasju s pravnim shvaćanjima Visokog
upravnog suda Republike Hrvatske, kojeg je on zauzeo u odlukama poslovni broj Usž-
1608/15-4 od 12. studenog 2015., Usž-3758/16-2 od 8. prosinca 2016., Usž-478/2018-
2 od 22. veljače 2018., Usž-4987/2019-2 od 4. lipnja 2020., Usž-1824/2016-2 od 23.
lipnja 2016. i Usž-926/2016-2 od 28. travnja 2016.
18. Stoga, a budući da ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora,
valjalo je, na temelju odredbi članka 30. stavka 1. točke 2. ZUS-a, odbaciti tužbu kao
nedopuštenu, odnosno riješiti kao u izreci.
U Splitu 16. siječnja 2024.
S U D A C
Silvio Čović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ovoga rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka
pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu,
putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 67. stavak
1. u vezi s člankom 30. stavkom 2. ZUS-a).
DNA:
- tužitelju G. Z., Z., N. ….
- u spis.
