Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3240/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Manueli Ostoić Čačinović, te zapisničarki Aniti Burza, u upravnom sporu tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Vukovarska 49, OIB: 72910430276, radi naknade za oduzetu imovinu, nakon usmene i javne rasprave, 11. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA:UP/II-942-01/24-01/102, URBROJ:514-04-02-01-01/08-24-02 od 25. ožujka 2024. i djelomičnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, KLASA:UP/I-942-01/01-01/12, URBROJ: 251-14-11-1/007- 19-244 od 14. studenog 2019. kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA:UP/II-942-01/24- 01/102, URBROJ:514-04-02-01-01/08-24-02 od 25. ožujka 2024., odbijena je žalba tužitelja protiv djelomičnog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove KLASA:UP/I-942-01/01-01/12, URBROJ: 251-14-11-1/007-19-244 od 14. studenog 2019., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za povrat, odnosno naknadu oduzete imovine i to za nekretnine oznake zk.č.br. 1612, dvorište, površine 125 m2 i zgrada mješovite uporabe, Zagreb, Ulica Pavla Radića 5, površine 516 m2, ukupne površine 641 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

2. Tužitelj pobija zakonitost osporavanog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je prvostupanjsko tijelo ispravno utvrdilo da su Naredbom o likvidaciji mirovinskih fondova, likvidirani mirovinski fondovi koji su po prijašnjim propisima o socijalnom osiguranju imali svojstvo samostalnih nosilaca mirovinskog osiguranja radnika i namještenika temeljem članka 3. Zakona o provedbi socijalnog osiguranja na području Demokratske Federativne Republike Jugoslavije od 2. lipnja 1945. godine postali organi Središnjeg zavoda za socijalno osiguranje, a koji je bio pravni prednik Državnog zavoda za socijalno osiguranje. Međutim, smatra da je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo da tužitelj nije pravni slijednik likvidiranog Penzionog zavoda za službenike u Zagrebu, radi čega isti nema pravo na povrat, odnosno naknadu oduzete imovine sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96, 39/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02). Nadalje, tužitelj ističe kako su Naredbom o likvidaciji mirovinskih fondova - bivših samostalnih nosilaca mirovinskog osiguranja radnika i namještenika ("Službeni list FNRJ", broj: 12/47) prava i obveze mirovinskih fondova koji su po propisima o socijalnom osiguranju prije stupanja na snagu Zakona o socijalnom osiguranju radnika, namještenika i službenika ("Službeni list FNRJ", broj: 65/46), imali svojstvo samostalnih nositelja mirovinskog osiguranja, preuzeta od strane Državnog zavoda za socijalno osiguranje koji je pravni prednik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Tvrdi da je pravno sljedništvo tužitelja, održano neprekinuto. Ukazuje da se tužiteljevo pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini temelji i na članku 360. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) kojom odredbom je pravo upravljanja, odnosno korištenja na stvari u društvenom vlasništvu postalo pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja.

2.1. Predlaže sudu da poništi osporavana rješenja.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da osporava tužbene navode u cijelosti, poziva se na razloge iznijete u obrazloženju osporavanog rješenja.

3.1. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika , na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24 u daljnjem tekstu: ZUS), o čemu su stranke bile upozorene u pozivu za raspravu.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Uvidom u prvostupanjsko rješenje od 14. studenog 2019. utvrđeno je da je istim odbijen zahtjev tužitelja za povrat, odnosno naknadu oduzete imovine i to za nekretnine oznake zk.č.br. 1612, dvorište, površine 125 m2 i zgrada mješovite uporabe, Zagreb, Ulica Pavla Radića 5, površine 516 m2, ukupne površine 641 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s obrazloženjem kako su Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pravni sljednici Zavoda za socijalno osiguranje Zagreb, ali nisu pravni slijednici likvidiranog Penzionog zavoda za službenike u Zagrebu, koji je likvidiran 1947. godine i čija je imovina prešla u državno vlasništvo (između ostalih i predmetna nekretnina), te do dana donošenja Zakona o naknadi na teritoriju Republike Hrvatske nisu održali neprekinuto pravno sljedništvo, obavljali djelatnost i imali sjedište. Slijedom navedenoga, da sukladno članku 12. Zakona o naknadi, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje nisu ovlaštenici naknade.

8. Uvidom u osporavano drugostupanjsko rješenje od 25. ožujka 2024. sud je utvrdio da je tim rješenjem odbijena žalba tužitelja, s obrazloženjem da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da tužitelj ne ispunjava uvjete iz članka 12. stavka 1. Zakona o naknadi.

9. Odredbom članka 1. stavka navedenog Zakona o naknadi propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

10. Člankom 12. stavkom 1. Zakona o naknadi propisano je da pravne osobe, odnosno njihovi pravni sljednici kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja ovoga Zakona na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište.

11. Odredbom članka 1. Naredbe o likvidaciji mirovinskih fondova – bivših samostalnih nosioca mirovinskog osiguranja radnika i namještenika („Službeni list FNRJ“, broj: 12/47), propisano je da će se mirovinski fondovi, koji su po prijašnjim propisima o socijalnom osiguranju imali svojstvo samostalnih nositelja mirovinskog osiguranja radnika i namještenika i koji su na temelju članka 3. Zakona o provedbi socijalnog osiguranja na području Demokratske Federativne Republike Jugoslavije od 2. svibnja 1945. godine postali organi Središnjeg zavoda za socijalno osiguranje, likvidirati po propisima te Naredbe. Prema članku 4. stavku 1. te Naredbe proizlazi da cjelokupna imovina (aktiva i pasiva) mirovinskih fondova likvidiranih po propisima te Naredbe postaje shodno članku 3. stavku 2. Zakona o socijalnom osiguranju radnika, namještenika i službenika, državno vlasništvo. Stavak 2. citiranog članka propisuje da tom imovinom upravlja i raspolaže, u smislu članka 90. Uredbe o provedbi socijalnog osiguranja po propisima Zakona o socijalnom osiguranju, namještenika i službenika Državni zavod za socijalno osiguranje.

12. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je predmetna nekretnina u vlasništvu Penzionog zavoda za službenike u Zagrebu, Vinogradske 25, nakon njegove likvidacije prešla u državno vlasništvo. te je temeljem rješenja Grada Zagreba, Narodnog odbora općine Gornji Grad –Zagreb, Sekretarijata za financije broj: 05-9167/1-1959 od 29. lipnja 1959. uknjižena kao društveno vlasništvo.

13. Slijedom navedenog pravilno zaključuje tuženik da se predmetna nekretnina ne može dovesti u vezu s tužiteljem odnosno iz podataka u spisu ne proizlazi da su upravo tužitelju oduzete predmetne nekretnine po bilo kojoj osnovi. Također, sukladno citiranoj odredbi članka 12. stavka 1. Zakona o naknadi za osnovanost odobrenja naknade nužno je potreban kontinuitet u djelovanju pravne osobe, ili njenog pravnog sljednika, a koji kontinuitet tužitelj nesporno nije imao.

14. Naime, kako je likvidacija jedan od načina prestanka postojanja pravnih osoba te se time pravna osoba briše iz sudskog registra ili drugog registra, odnosno pravno prestaje postojati, to se u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovoga suda, ne radi o oduzimanju imovine kakvu ima u vidu odredba članka 1. Zakona o naknadi, a što već samo iz tog razloga čini zapreku da se udovolji zahtjevu za naknadu oduzete imovine.

15. Nadalje, a suprotno tužbenim navodima, Državni zavod za socijalno osiguranje nije proglašen pravnim sljednikom svih ranijih fondova mirovinskog i penziono-socijalnog osiguranja iz Kraljevine Jugoslavije, već se radi o novoosnovanom državnom zavodu kojemu je, sukladno odredbi članka 4. stavka 2. Naredbe o likvidaciji mirovinskih fondova, predmetna imovina kao državno vlasništvo dana na upravljanje i raspolaganje.

16. Temeljem svega naprijed navedenog i u postupku utvrđenog, sud nalazi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te da je osporeno rješenje doneseno temeljem potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu zakona.

17. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima riješio kao u izreci.

U Zagrebu, 11. lipnja 2026.

Sutkinja:

Manuela Ostoić Čačinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelju putem e komunikacije

2. tuženiku putem e komunikacije

3. RH, po ŽDO u Zagrebu

4. U spis