Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

- Broj: Ppž-6699/2024

- U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

-

- P R E S U D A I R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća te Roberta Završkog i Renate Popović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Mirjane Laljek, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE i okrivljene odgovorne osobe ZB, zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točaka 2. i 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.), članka 150. stavka 1. podstavka 2. i stavka 2. Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, br. 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.) i članka 228. stavka 1. točke 18. i stavka 2. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 93/14., 127/17. i 98/19., 151/12., 46/23. i 64/23.), odlučujući o žalbama okrivljene pravne osobe NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE, okrivljene odgovorne osobe ZB i žalbi tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, podnijetim protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: Pp-1044/2023 od 18. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja ukida se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu pod točkom II.b) izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe okrivljene pravne osobe NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE i okrivljene odgovorne osobe ZB, a po službenoj dužnosti preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela na način da se prekršaj činjenično opisan u točki I.b) izreke pobijane presude pravilno pravno označava kao prekršaj iz članka 150. stavka 2. podstavka 2. i stavka 2. Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, br. 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.).

II. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE i okrivljene odgovorne osobe ZB, te se u pobijanom osuđujućem dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17.,118/18. i 114/22.), okrivljena pravna osoba NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE i okrivljena odgovorna osoba ZB dužni su naknaditi trošak Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske u iznosu od 50 (pedeset) eura, svaki, u roku od dva mjeseca, računajući od dana primitka ove presude.

IV. U povodu žalbe tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u oslobađajućem dijelu pod točkom II.a) izreke, u odnosu na prekršaj iz članka 112. stavka 1. točke 5., kažnjiv po članku 172. stavku 2. točki 5. i stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, te se izriče:

Na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona protiv okrivljene pravne osobe NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE (ostali podaci kao u prvostupanjskoj presudi) i okrivljene odgovorne osobe ZB (ostali osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

odbija se optužba

da okrivljenici nisu u odnosu na radnicu pripravnicu LB, koja je s radom na obavljanju poslova dipl. sanitarnog inženjera provodila pripravnički staž u trajanju od 12 mjeseci, počevši od 19. svibnja 2021. do 18. svibnja 2022., radnicu pripravnicu KB, koja je s radom na obavljanju poslova zdravstveno laboratorijski tehničar u svojstvu pripravnika počela 19. svibnja 2021. i radnicu pripravnicu ŽB, koja je s radom na obavljanju poslova dipl. sanitarnog inženjera u svojstvu pripravnika počela 19. svibnja 2021., dostavili podatke važne za vođenje matične evidencije nadležnom tijelu obveznog mirovinskog osiguranja odnosno podatak o promjeni tijekom osiguranja u roku od 24 sata od nastale promjene, što su bili dužni, a propustili su učiniti u odnosu na radnicu pripravnicu LB, radnicu pripravnicu KB i radnicu pripravnicu ŽB, najkasnije 20. svibnja 2021. (četvrtak), već su okrivljenici u odnosu na radnicu pripravnicu LB, radnicu pripravnicu KB i radnicu pripravnicu ŽB predmetnu prijavu o promjeni tijekom osiguranja podnijeli naknadno, tek 25. svibnja 2021. (utorak), dakle, izvan zakonskog roka, kojim naprijed opisanim radnjama bi okrivljenici 21. svibnja 2021. (petak), u odnosu na radnicu LB, radnicu pripravnicu KB i radnicu pripravnicu ŽB, počinili prekršaj iz članka 112. stavka 1. točke 5, kažnjiv po članku 172. stavku 2. točki 5. i stavku 3. Zakona o mirovinskom osiguranju.

V. Uslijed odluke pod točkom IV izreke ove drugostupanjske presude, žalba tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, u odnosu na oslobađajući dio pod točkom II.a) izreke prvostupanjske presude je bespredmetna.

VI. U ostalom oslobađajućem dijelu pod točkom II.c) izreke, odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Službe za nadzor radnih odnosa, te se pobijana presuda u neukinutom te nepreinačenom dijelu, potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljenici su proglašeni krivima zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisanog u točki I.a) i prekršaja iz članka 150. stavka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisanog u točki I.b) izreke pobijane presude, za koje prekršaje je okrivljenoj pravnoj osobi NASTAVNI ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE, izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 1.340,00 eura, a okrivljenoj odgovornoj osobi ZB, ukupna novčana kazna u iznosu od 200,00 eura. Na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona, okrivljenici su oslobođeni od optužbe, u točki II.a) da bi počinili prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, a u točki II.b) i II.c) da bi počinili prekršaje iz članka 228. stavka 1. točke 18. i stavka 2. Zakona o radu.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbu protiv okrivljujućeg djela prvostupanjske presude, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajno pravnoj sankciji i troškovima postupka. Okrivljenici ističu da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi te razlozima presude, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u pobijanoj presudi i dokazima koje su okrivljena pravna osoba i odgovorna osoba dostavile u dokaznom postupku. Naime, u odnosu na prijavu za obvezno mirovinsko osiguranje za koje prvostupanjski sud navodi kako djelatnica ZBE nije bila prijavljena na vrijeme nije točna jer je u dokazima koji su priloženi u njihovoj obrani evidentno kako je datum prijave važeći od dana 9.8.2022., iz čega proizlazi da djelatnica nije bila zakinuta u smislu prava iz mirovinskog osiguranja, a i zdravstvenog osiguranja. Djelatnica je bila zaposlena temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, u svojstvu pripravnika, čiji staž je određen u trajanju od 12 mjeseci. Pripravnički staž je započeo 9. kolovoza 2021., a završio 8. kolovoza 2022., nakon čega je pripravnica započela ugovor o radu na određeno vrijeme u svojstvu administratora jer nije mogla obavljati zvanje sanitarnog tehničara nakon isteka ugovora o pripravništvu, s obzirom da nije položila stručni ispit i stekla licencu. Djelatnica je nastavila raditi kao administrator od 9. kolovoza 2022. pa sve do 10. listopada 2022. za koje razdoblje je bila uredno prijavljena na mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Nadalje tijekom postupka prvostupanjski sud nije utvrđivao olakotne okolnosti koje bi išle na stranu okrivljenih s obzirom da isti nisu kažnjavani i da je za vrijeme spornog razdoblja bila u tijeku pandemija koja se tretira kao „vis maior“ koja u pravu u pojedinim situacijama oslobađa krivnje, dovodi do oslobađajuće presude ili u najlakšem slučaju se uzima kao olakotna okolnost ukoliko krivnja postoji, a o kojoj prvostupanjski sud uopće nije raspravljao i istu nije „uzeo u obzir“. Evidentno je da u spornom razdoblju najveći teret pandemije na području Splitsko-dalmatinske županije bio na Kliničkom bolničkom centru Split i Nastavnom zavodu za javno zdravstvo splitsko-dalmatinske županije. Slijedom navedenog, sud je dužan potpuno i točno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke te s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist, te utvrditi olakotne okolnosti na strani okrivljenika, a koje su svakako postojale u razdoblju za koje je podignut optužni prijedlog.

Tužitelj u žalbi navodi da istu podnosi protiv točke II a), b) i c) prvostupanjske presude zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatra da za prekršaje za koje su okrivljenici oslobođeni optužbe nema uporišta u zakonskim osnovama, te je kao takva neutemeljena. Između ostalog, u odnosu na točku II.b) tužitelj u bitnome negira navode na kojima prvostupanjski sud temelji svoje stajalište te na predmetnom zauzetom stajalištu i temelji prvostupanjsku odluku obzirom tužitelj ni u jednom trenutku, nadasve ne u samom optužnom aktu, nije bio dužan precizirati kako trajanje godišnjeg odmora može trajati duže od 20 dana, sve iz razloga što je u konkretnom slučaju riječ o kategoriji radnika koji uživaju status pripravnika koji su kod okrivljenika radni odnos zasnovali sklapanjem predmetnih ugovora o radu kojima je jasno ugovornom odredbom ugovoreno kako pripravnik u trajanju od godine dana radi u punom radnom vremenu od 8,00 sati do 16,00 sati u radnom tjednu od 5 dana, slijedom koje ugovorne obveze neprijeporno i implicite proizlazi konkluzija koja ukazuje na nepobitnu notornu činjenicu kako pripravnik kao radnik koji u radnom odnosu kod okrivljenika radi 8 sati dnevno 5 dana u tjednu ostvaruje pravo na godišnji odmor u minimalnom trajanju od 20 radnih dana, odnosno prvostupanjska presuda u bitnome se temelji na pogrešno zauzetom stajalištu sve iz razloga što ako okrivljenici nisu predmetnim pripravnicima omogućili trajanje godišnjeg odmora u minimalnom trajanju, tužitelj u bitnome ističe kako do omogućavanja trajanja godišnjega odmora u znatno dužem trajanju predmetnoj kategoriji radnika zasigurno se neće ni realizirati niti je isto moguće obzirom na naprijed limitirano razdoblje rada. Stoga teret dokaza nije na strani tužitelja, već u konkretnom slučaju na strani okrivljenika koji ni u jednom trenutku nisu osporili razdoblje ukupnog trajanja prava korištenja godišnjega odmora predmetnoj kategoriji radnika. Stoga prvostupanjski sud pogrešno zauzima stajalište te na pogrešno zauzetom stajalištu temelji pobijanu prvostupanjsku odluku kako je dužnost, ali ne i obveza bila na strani tužitelja što tužitelj u cijelosti negira, u bitnome ističući kako obveza vođenja poslovanja nije na strani tužitelja, već je obveza tužitelja vršiti nadzor nad primjenom propisa iz radnog odnosa u odnosu na poslovanje okrivljenika te se u svom radu rukovoditi pozitivnim zakonskim propisima čiji je kreator zakonodavac.

U odnosu na točku II.c) tužitelj u bitnome negira navode prvostupanjskog suda kako se iz sadržaja optužnog prijedloga ne vidi datum počinjenja prekršaja što je bitan sadržaj optužnog prijedloga obzirom je prvostupanjskom sudu jako dobro poznata i uvriježena praksa kako u slučaju utvrđenja kada izvedeni dokazi pokazuju drukčije činjenično stanje nego je izloženo u optužnom prijedlogu, sud može tijekom dokaznog postupka, pozivom na odredbu članka 176. Prekršajnog zakona, dopustiti prekid glavne rasprave radi pripremanja izmijenjenog ili novog optužnog prijedloga i za to odrediti rok koji ne može biti dulji od osam dana, prvotno pozvati žalitelja na naprijed opisano postupanje, što prvostupanjski sud ni u jednom trenutku nije učinio i time je onemogućio tužitelja u cijelosti sudjelovati u samom tijeku postupka, uskrativši mu pravo sudjelovanja u pojedinoj fazi istoga. Prvostupanjski sud je neopravdano, neutemeljeno i lat. „ad hoc“ donio neutemeljenu odluku kojim postupanjem tužitelja dovodi u sumnju privilegiranom tretmanu, te nepristranom neobjektivnom postupanju u odnosu na okrivljenike. Slijedom naprijed navedenog, pogrešno je prvostupanjski sud oslobodio okrivljenike od optužbe. Predlaže žalbu prihvatiti i pobijanu presudu u odnosu na ove točke ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba okrivljene pravne i odgovorne osobe je neosnovana. Žalba tužitelja djelomično je osnovana, a djelomično bespredmetna.

6. Rješavajući predmet i ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) utvrdio je da u odnosu na osuđujući dio presude, u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na što ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Međutim, budući je prekršaj koji se okrivljenicima stavlja na teret prvostupanjski sud u točki I.b) nepravilno pravno označio kao prekršaj iz članka 150. stavka 1. i 3. Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, br. 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.), ovaj Sud je po službenoj dužnosti, radi pravilne primjene materijalnog prekršajnog prava, otklonio navedeni propust i predmetni prekršaj pravilno pravno označio na način naveden u točki I izreke ove drugostupanjske presude, sukladno odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, br. 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.). Navedena pogreška nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o krivnji okrivljenika, budući da se odnosila isključivo na pravnu oznaku djela. Pri tome je uzeto u obzir da je pravilno primijenjenom zakonskom odredbom propisan blaži posebni minimum novčane kazne za pravnu i odgovornu osobu, koji je prvostupanjski sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, već imao u vidu prilikom odmjeravanja kazne.

8. U odnosu na osuđujući dio presude pod točkom I.a) i I.b) izreke, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

9. Naime, iz obrazaca prijave Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje nedvojbeno proizlazi da je radnica ZBE prijavljena nakon proteka zakonom propisanih rokova, pri čemu nije odlučno što su joj prava iz osiguranja priznata retroaktivno od dana početka rada. Bit prekršaja sastoji se upravo u propuštanju pravodobne prijave nadležnim tijelima u rokovima propisanim člankom 112. stavkom 1. točkom 2. Zakona o mirovinskom osiguranju i člankom 120. stavkom 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Okrivljenici zapravo ne osporavaju da prijava nije izvršena u zakonskom roku, nego tvrde da je osiguranje priznato retroaktivno od 9. 8. 2022. Međutim, predmet prekršaja nije je li radnica ostala bez osiguranja nego je li prijava podnesena u zakonskom roku. Nesporno je da nije podnesena u roku. To pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika da bi pandemija predstavljala okolnost koja isključuje njihovu prekršajnu odgovornost, budući da navedena okolnost ne predstavljaj razlog isključenja protupravnosti niti krivnje, već je prvostupanjski sud pravilno cijenio istu kao olakotnu okolnost prilikom odmjeravanja kazne. Odmjerene novčane kazne u granicama su zakona i nisu prestroge, tim više što su utvrđene znatno ispod zakonom propisanih minimuma jer je za prekršaj iz članka 150. stavka 1. podstavka 2. i stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, novčana kazna za pravnu osobu propisana u rasponu od 9290,00 do 13.270,00 eura, a za odgovornu osobu u pravnoj osobi u rasponu od 1060,00 do 1.990,00 eura, dok je za prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju propisana novčana kazna za poslodavca, odnosno obveznika doprinosa u rasponu od 660,00 do 6630,00 eura, a za odgovornu osobu u rasponu od 130,00 do 1320,00 eura.

11. Ispitujući odluku o izrečenim novčanim kaznama, u smislu odredbe članka 36. Prekršajnog zakona ovaj Sud je, s obzirom na sve okolnosti koje se tiču djela i počinitelja, ocijenio da su okrivljenicima novčane kazne primjenom odredbe o ublažavanju novčane kazne, odmjerena ispod zakonom propisanih minimalnih iznosa te nisu prestrogo odmjerene. Obrazlažući svoju odluku o kazni, prvostupanjski sud dao je dostatne razloge, a sve odlučne okolnosti za izbor vrste i mjere kazne u dovoljnoj su mjeri cijenjene u korist okrivljenika pa utvrđene novčane kazne za svako djelo, te ukupno izrečene novčane kazne, po mišljenju ovog Suda, odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja i individualizirane su u dovoljnoj mjeri, držeći da će se istima postići svrha kažnjavanja i na okrivljenike djelovati u smislu generalne i specijalne prevencije, dok uvjeta za daljnje ublažavanje novčanih kazni nije našao.

12. Odlučujući o žalbi okrivljenika u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud smatra da su okrivljenici pravilno i na zakonu utemeljeno obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka, pri čemu treba naglasiti da okrivljenici navode iz žalbe u odnosu na trošak postupka nisu obrazložili niti dokumentirali pa je i u tom dijelu trebalo potvrditi pobijanu presudu.

13. Odluka o paušalnom iznosu troškova prekršajnog postupka određenih u točki III izreke ove drugostupanjske presude, temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Stoga je paušalna svota za okrivljenike određena u okviru raspona koji je propisan Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, br. 18/13.), s obzirom na složenost i trajanje postupka.

14. Ispitujući dalje pobijanu presudu povodom žalbe ovlaštenog tužitelja, a po službenoj dužnosti u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je ne ulazeći u osnovanost žalbenih navoda tužitelja, u odnosu na djelo opisano pod točkom II.a) izreke pobijane presude, utvrdio da je nastupila zastara prekršajnog progona.

15. Naime, okrivljenicima se pod navedenom točkom stavlja na teret prekršaj počinjen 21. svibnja 2021., a sukladno članku 13. stavku 1. Prekršajnog zakona zastara prekršajnog progona nastupa protekom četiri godine od dana počinjenja prekršaja. Budući da je od dana počinjenja prekršaja do donošenja ove drugostupanjske odluke protekao navedeni rok, nastupila je zastara prekršajnog progona, zbog čega je Sud preinačio pobijanu presudu i na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona, protiv okrivljene pravne i okrivljene odgovorne osobe, u tom dijelu odbio optužbu.

16. Slijedom toga, žalba tužitelja u odnosu na točku II.a) izreke prvostupanjske presude postala je bespredmetna.

17. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe ovlaštenog tužitelja, ovaj Sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije pravilno i zakonito oslobodio okrivljenike od optužbe za prekršaj opisan pod točkom II.b) izreke pobijane presude.

18. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da činjenični opis djela ne sadržava obilježja prekršaja. Činjenični opis optužnog prijedloga, u dijelu koji se odnosi na korištenje razmjernog dijela godišnjeg odmora za 2021. godinu, sadržava bitne elemente potrebne za individualizaciju djela: radnike na koje se optužba odnosi, njihov status pripravnika, razdoblje rada, kalendarsku godinu za koju se godišnji odmor odnosi te tvrdnju da im poslodavac nije omogućio korištenje pripadajućeg godišnjeg odmora u zakonom propisanom roku.

19. Pitanje koliki je točno broj dana godišnjeg odmora pripadao pojedinom radniku, odnosno je li radnicima taj godišnji odmor bio omogućen u cijelosti ili djelomično, predstavlja pitanje činjeničnog utvrđenja koje je potrebno raspraviti tijekom dokaznog postupka. Međutim, eventualna nedovoljna preciznost u pogledu točnog broja dana godišnjeg odmora ne znači sama po sebi da opisano djelo ne predstavlja prekršaj. Zbog takvog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije raspravio odlučne činjenice, niti je proveo ocjenu dokaza potrebnu za pravilnu odluku o osnovanosti optužbe.

20. Stoga je u tom dijelu prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će utvrditi koji su radnici ostvarili pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora za 2021. godinu, u kojem opsegu, je li im korištenje tog prava bilo omogućeno do zakonom propisanog roka te, nakon pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, donijeti novu i zakonitu odluku.

21. Suprotno tome, žalba tužitelja nije osnovana u odnosu na oslobađajući dio pod točkom II.c) izreke prvostupanjske presude.

22. Iz činjeničnog opisa tog djela proizlazi da se okrivljenicima stavlja na teret da radnicima pripravnicima nisu omogućili korištenje razmjernog dijela godišnjeg odmora za 2021. i 2022. godinu u ukupnom trajanju od 20 radnih dana. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u vrijeme inspekcijskoj nadzora još nije protekao zakonski rok za korištenje prenesenog razmjernog dijela godišnjeg odmora.

23. Prema članku 84. stavku 2. Zakona o radu, radnik koji je ostvario pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora može taj dio godišnjeg odmora prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja sljedeće kalendarske godine. Budući da u vrijeme inspekcijskoj nadzora još nije postojala dospjela obveza (30. lipnja 2023.) čije bi neispunjenje predstavljalo prekršaj, prvostupanjski sud je pravilno zaključio te okrivljenike oslobodio optužbe na temelju članka 182. točke 1. Prekršajnog zakona.

24. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud bio dužan primijeniti članak 176. Prekršajnog zakona i omogućiti izmjenu optužnog prijedloga. Ta odredba daje sudu mogućnost da, kada izvedeni dokazi upućuju na drukčije činjenično stanje od onoga iz optužnog prijedloga, dopusti prekid glavne rasprave radi pripreme izmijenjenog ili novog optužnog prijedloga. Međutim, ona ne propisuje obvezu suda da poziva tužitelja na izmjenu optužnog akta kada već iz samog činjeničnog opisa proizlazi da u označeno vrijeme nije postojala dospjela obveza čije bi neispunjenje činilo prekršaj.

25. Budući da žalbenim navodima tužitelja pravilnost i zakonitost pobijane odluke u tom dijelu nije dovedena u sumnju, žalbu je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u oslobađajućem dijelu pod točkom II.c) izreke.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu 11. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.