REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Kž-379/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Dorijane Dolenec Kujundžić kao predsjednice vijeća, Edvine Draguzet Suevich i Helene Poropat kao članova vijeća, uz sudjelovanje Danijele Paulišić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika ZJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1 i 4 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu KZ/97), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci te žalbi oštećenika KJ podnesenoj putem punomoćnice Diane Milin, odvjetnice iz Rijeke protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K- 182/2016-100 od 31. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 11. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

r i j e š i o  j e

Temeljem čl. 472. st. 2 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) žalba oštećenika KJ odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj K-182/2016-100 od 31. listopada 2022. temeljem čl. 453. toč. 3 ZKP/08 okrivljenik ZJ oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevarom iz čl. 224. st. 1 i 4 KZ/97.

1.1. Temeljem čl. 158. st. 3 ZKP/08 oštećenik KJ upućen je u parnicu radi ostvarivanja postavljenog imovinsko-pravnog zahtjeva.

1.2. Temeljem čl.149. st. 1 ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv pobijane presude žalbu pravodobno podnosi ODO Rijeka zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Nadalje, protiv pobijane presude žalbu podnosi oštećenik KJ putem punomoćnice Diane Milin, odvjetnice iz Rijeke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede Kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu ODO Rijeka podnosi okrivljenik ZJ putem branitelja Marka Vučinića, odvjetnika iz Rijeke s prijedlogom da se žalba ODO Rijeka odbije kao neosnovana te potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Spis predmeta dostavljen je Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola temeljem čl. 474. st. 1 ZKP/08 koje je vratilo spis ovom sudu.

5. Žalba ODO Rijeka nije osnovana, dok je žalba oštećenika KJ u smislu čl. 472. st. 2 ZKP/08 nedopuštena.

6. U odnosu na drugostupanjsko rješenje kojim je odbačena žalba oštećenika KJ. Naime, iz podnesene žalbe oštećenika razvidno je da oštećenik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede Kaznenog zakona.

6.1. Odredbom čl. 464. st. 4 ZKP/08 propisano je da oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ali ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, oštećenik može podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati. Međutim, u konkretnom slučaju postupak je pokrenut i vodio se po zahtjevu nadležnog državnog odvjetništva, odnosno ODO Rijeka, pa u konkretnom slučaju oštećenik je u smislu čl. 464. st. 4 ZKP/08 mogao pobijati presudu samo zbog odluke o troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu ali ne iz drugih žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Kaznenog zakona. Stoga je žalbu oštećenika u smislu čl. 472. st. 2 ZKP/08 valjalo odbaciti kao nedopuštenu s obzirom na razloge iz čl. 464. st. 4 ZKP/08.

7. ODO Rijeka prvostupanjsku presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i to zbog bitne povrede iz čl. 468. st. 1, toč. 11 ZKP/08 navodeći kako su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni jer da prvostupanjski sud utvrđuje da je u postupku utvrđeno da je oštećenik posudio okrivljeniku ukupno 15.000,00 eura, a ne ukupno 49.500,00 eura, iako iznos od ukupno 49.500,00 eura proizlazi iz javnobilježničke isprave od 26. kolovoza 2013. pod brojem Ov-5784/13. Nadalje, ističe se da je počinjena i bitna povreda iz čl. 468. st. 2 ZKP/08 jer se presuda temelji na nezakonitom dokazu i to iskazu svjedoka PJ koji je iskazivao kako misli da se između okrivljenika i oštećenika radilo o dugu od 15.000,00 eura te da misli da je okrivljenik vratio dug u iznosu od oko 5.000,00 ili 6.000,00 eura jer da su mu to naveli okrivljenik i oštećenik.

7.1. Po nalaženju ovog drugostupanjskog suda istaknute postupovne povrede nisu počinjene. Tako je prvostupanjski sud u presudi izložio potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama pa i o visini posuđenog iznosa te je izvođenjem svih dokaza ali i uvidom u potvrde o posudbi novca između okrivljenika i oštećenika, a navedene pod točkom 13.1. pobijane presude utvrdio da je oštećenik okrivljeniku posudio 15.000,00 eura, dok je analizom iskaza okrivljenika, oštećenika i svjedoka te uvidom u javnobilježnički akt utvrdio da sveukupni iznos odnosno iznos preko 15.000,00 eura do 49.500,00 eura pa da razlika od 34.500,00 eura nije predstavljala novu posudbu o čemu je detaljne razloge prvostupanjski sud izložio pod točkama od 19. do 22. pobijane presude. Prema tome, prvostupanjski sud je dao razloge o odlučnim činjenicama vezano i za visinu pozajmljenog novca. Nadalje, nije u pravu ODO Rijeka kada tvrdi da se presuda temelji na nezakonitom dokazu. Naime, uvidom u zapisnike o ispitivanju svjedoka PJ utvrđeno je da se radi o svjedoku koji je nesrodan s okrivljenikom te prilikom davanja svakog iskaza propisno upozoren u smislu odredbe čl. 288. st. 3 ZKP/08, a koja upozorenja su unijeta u zapisnik o ispitivanju. Žalbena tvrdnja ODO Rijeka da bi iskaz svjedoka PJ bio nezakoniti dokaz zato što svjedok kada iskazuje navodi da misli o visini posuđenog novca i o visini vraćenog duga, predstavlja prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne postupovnu povredu iz čl. 468. st. 2 ZKP/08.

8. Nadalje, nije u pravu ODO Rijeka kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, u žalbi ODO Rijeka ističe se da prvostupanjski sud nije pravilan značaj dao javnobilježničkoj potvrdi broj Ov -5784/13 od 26. kolovoza 2013. koju je okrivljenik ovjerio kod javnog bilježnika dana 26. kolovoza 2013., a iz koje proizlazi da se okrivljenik obvezuje vratiti pozajmicu dobivenu od KJ u tri jednaka mjesečna anuiteta i to da će prvi iznos povrata pozajmice z iznosu od 11.500,00 eura biti vraćen do 15. rujna 2013., drugi iznos od 11.500,00 eura biti vraćen do 15. listopada 2013. te da će treći iznos od 11.500,00 eura biti vraćen do 15. studenog 2013. Potom se u žalbi prigovara ocjeni izvedenih dokaza pa se tako navodi da je prvostupanjski sud pogrešno iskaz oštećenika ocijenio neuvjerljivim, a nasuprot tome pogrešno uvjerljivim ocijenio iskaze svjedoka PJ, dok s druge strane nije prihvatio iskaz svjedoka SJ koji je naveo da mu je oštećenik rekao da je okrivljeniku posudio novac od oko 50.000,00 eura, a osim toga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno povjerovao obrani okrivljenika u pogledu više odlučnih činjenica i to što se tiče visine pozajmljenog novca, okolnosti da bi dio duga bio vraćen kroz kompenzaciju u stvarima i uslugama te činjenicu iz kojeg razloga je okrivljenik uopće posudio novac od oštećenika jer okrivljenik tvrdi da je novac posudio zbog posla i to zbog gradnje turbina za brodove, dok oštećenik svjedok CJ tvrde da je oštećenik novac posudio okrivljeniku vezano za gradnju broda, a koji brod je kasnije prodan.

8.1. Po nalaženju ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio sve izvedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti te pravilno zaključio kako u postupku nije izvan svake sumnje utvrđeno da bi okrivljenik počinio kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1 i 4 KZ/97.

8.2. Tako po nalaženju ovog drugostupanjskog suda pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda, a vezana za iznos pozajmljenog novca odnosno utvrđenje prvostupanjskog suda da je oštećenik u dva navrata posudio okrivljeniku novac i to dana 19. svibnja 2008. iznos od 10.000,00 eura koji je trebao biti vraćen do 1. srpnja 2008. te dana 8. veljače 2010. iznos od 5.000,00 eura koji je trebao biti vraćen u roku od dva mjeseca dakle do 8. travnja 2010. Ova utvrđenja pravilno prvostupanjski sud temelji na potvrdama koje je u spis predao sam oštećenik i na onom dijelu iskaza okrivljenika kada tvrdi da se radilo o tim pozajmicama novca, a da je taj novac na posudbu od oštećenika uzeo jer mu je bio potreban za posao odnosno gradnju turbina u to vrijeme, a inače je imao tvrtku za gradnju brodova. Što se tiče javnobilježničke potvrde iz 2013. prvostupanjski sud temeljem iskaza okrivljenika utvrđuje da se tada nije radio o novoj posudbi novca već se radilo o tome da su se na iznos posuđenog novca iz 2008. i 2010. obračunale kamate i tako se došlo do iznosa navedenog u potvrdi za koji iznos ga oštećenik nikada nije tužio u parničnom postupku . Prvostupanjski sud pravilno prihvaća obranu okrivljenika vezanu za iznos posuđenog novca, time što pri tom analizira sadržaj izjave ovjerene kod javnog bilježnika iz koje, osim što proizlazi da će okrivljenik ostvariti povrat pozajmice ranije dobivene od oštećenika i vratiti mu pozajmicu u tri anuiteta od po 11.500,00 eura u toj izjavi nema utvrđenja kada je to okrivljenik primio na posudbu novac od oštećenika i u kojem iznosu za razliku od potvrda sa stranica 6 i 31 spisa, a koje potvrde je o posudbi novca okrivljenik ZJ vlastoručno sastavio i potpisao pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sama potvrda od 20. kolovoza 2013. ovjerena kod javnog bilježnika sama po sebi nije dokaz da se radilo o novoj posudbi od 34.500,00 eura.

8.3. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud iskaz oštećenika ocijenio nevjerodostojnim i nelogičnim ponajprije stoga što iako oštećenik tvrdi da je okrivljeniku dao sveukupno 40.500,00 eura u vrijeme kada je okrivljenik gradio jedan brod i da je dogovor bio da će mu okrivljenik vratiti novce prodajom tog broda, prvostupanjski sud pravilno uočava da je prema sadržaju potvrda o povratu 10.000,00 eura, odnosno 5.000,00 eura iz 2008. i 2010. rok povrata novca bio dva mjeseca, a koji novac mu okrivljenik nije vratio pa da je doista nelogično da bi protekom daljnjih godina oštećenik ponovno okrivljeniku posuđivao novu pozajmicu od 34.500,00 eura, kada mu prethodno nisu vraćeni iznosi manjih pozajmica od 10.000,00 eura, odnosno 5.000,00 eura. S obzirom na to, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne mogu kao nelogične i neživotne isključiti tvrdnje okrivljenika da navedena javnobilježnička potvrda prema kojoj bi proizlazilo da je okrivljenik dužan vratiti oštećeniku još 34.500,00 eura zapravo predstavlja obračun kamata na posuđeni iznos od ukupno 15.000,00 eura iz 2008. i 2010. godine. Nadalje, pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da u prilog takvom zaključku je i prijedlog sporazuma između okrivljenika i oštećenika, a što prvostupanjski sud obrazlaže pod točkom 13.3. prvostupanjske presude, a koji prijedlog sporazuma je sačinjen po oštećeniku da se u njemu spominje nagodba na način da se dug od 15.000,00 eura plati u tri obroka. Stoga, se ne mogu prihvatiti tvrdnje izložene u žalbi ODO Rijeka da pojedine nepreciznosti u iskazu oštećenika se mogu opravdati protekom vremena, a da je oštećenik ponudio sklapanje nagodbe za dug od 15.000,00 eura okrivljeniku (radi se o prijedlogu nagodbe iz 2019.) jer da je nastojao vratiti barem dio pozajmljenog novca.

8.4. Nadalje, prihvatljiv je i zaključak prvostupanjskog suda da okrivljenik tijekom uzimanja dvije pozajmice od 10.000,00 eura i 5.000,00 eura tijekom 2008. i 2010. nije postupao sa prijevarnom namjerom. Naime, i sam oštećenik tvrdi da je okrivljenik uvijek govorio da ne bježi od duga i da će mu novac vratiti, da je komunikacija s okrivljenikom prestala tek kada je okrivljenik podnio protiv njega kaznenu prijavu, a to je bilo tijekom 2013. jer su do tada normalno komunicirali. Osim toga, i iz iskaza oštećenika, ali i svjedoka OJ i PJ kao i dijelom iz iskaza obrane okrivljenika, proizlazi da je oštećeniku bilo poznato da okrivljenik ima problema u poslovanju jer okrivljenik sam navodi da je uzeo novac od oštećenika zbog posla, pa je primjerice svjedok OJ iskazivao o svojim osobnim iskustvima u poslovanju s okrivljenikom u smislu da mu nije izgradio katamaran u dogovorenom roku ali ga je kasnije ipak izgradio, a kašnjenje opravdao time da nema novca za nastavak gradnje pa je na kraju ipak dovršio posao novcem koji mu je dao svjedok OJ, a isto tako okolnost da je okrivljenik imao poslovnih poteškoća u vrijeme posudbe 15.000,00 eura od oštećenika, proizlazi iz iskaza svjedoka PJ. Slijedom toga, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su oštećeniku bile poznate okolnosti vezane uz probleme u poslovanju okrivljenika tijekom 2008. i 2010. godine kada mu je posuđivao novce. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud temeljem dijela iskaza obrane okrivljenika ali i iskaza svjedoka PJ utvrdio da je okrivljenik kroz inkriminirano vrijeme u robi i uslugama oštećeniku nadoknadio dio duga u vrijednosti od 5.000,00 do 6.000,00 eura s obzirom da svjedok FJ u tom dijelu potvrđuje obranu okrivljenika i tvrdi da mu je osobno oštećenik rekao negdje 2015. da mu je okrivljenik vratio cca 6.000,00 eura. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda pod točkom 21.1. da nije izvan svake sumnje dokazano da bi okrivljenik postupao s prijevarnom namjerom u času posuđivanja 10.000,00 eura 2008. i 5.000,00 eura 2010.

8.5. Osim toga, pravilna su i daljnja utvrđenja prvostupanjskog suda da je, a nakon 2013. godine, došlo do spora između okrivljenika i oštećenika vezano uz visinu duga te da prema obrani okrivljenika proizlazi da dug iz tog razloga do danas nije podmiren no da bi se uopće radilo o kaznenom djelu prijevare počinitelj mora postupati s prijevarnom namjerom u trenutku posuđivanja novca, odnosno sklapanja pravnog posla.

8.6. Što se tiče iskaza svjedoka GJ, radi se o svjedoku po čuvenju koji sva saznanja crpi iz onoga što mu je ispričao oštećenik KJ pa kako je prvostupanjski sud argumentirano otklonio kao nevjerodostojan iskaz oštećenika o načinu i visini pozajmljenog novca, to je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da je iskaz svjedoka GJ, a koji je posredno iskazivao o verziji događaja kako ju je prezentirao oštećenik, prvostupanjskom sudu neprihvatljiva, a sve vodeći se argumentacijom zbog koje je otklonio kao nevjerodostojan iskaz oštećenika KJ, a o čemu je prvostupanjski sud izložio razloge pod točkom 21. pobijane presude.

9. Slijedom izloženog, žalba ODO Rijeka odbijena je kao neosnovana, a kako ne postoje niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1 ZKP/08, to je u smislu čl. 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Puli – Pola 11. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Dorijana Dolenec Kujundžić