Poslovni broj Gž-1742/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Martine Maršić Lukić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Baničeviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice SP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivan i Mihovilčević, odvjetnici u Zadru, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku – Stalne službe u Korčuli posl. br. Pn-55/2019 od 29. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku – Stalne službe u Korčuli posl. br. Pn-55/2019 od 29. kolovoza 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom 1.300,00 eur na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti sa zateznom kamatom od 16. listopada 2019. do isplate, kao i iznosa od 1.586,04 eur na ime naknade imovinske štete, sa zateznom kamatom od 4. svibnja 2018. do isplate.

2. Pravovremenu žalbu protiv presude izjavio je tužitelj, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a tuženica obveže na naknadu parničnog i žalbenog troška.

3. Tužitelj drži da presuda sadrži bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer postoji proturječje izreke i obrazloženja, a činjenično stanje opisano u presudi u protivnosti je sa sadržajem provedenih dokaza. Prigovara i primjeni materijalnog prava, s obzirom da nije sporno da je tuženica prijavila tužitelja zbog sumnje da bi počinio kazneno djelo napuštanja nemoćne osobe, pa je očita protupravnost u postupanju tuženice. U tom smislu ističe da je tuženica izjavila žalbu protiv odluke o odbačaju kaznene prijave, davala je neistinite iskaze te je nastavila kazneni progon, odnosno podignula optužnicu protiv tužitelja nakon što je nadležno državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu, dakle koristila je sve metode da nanese štetu fizičkom i duševnom zdravlju tužitelja. Drži da je tuženica bila iznimno zainteresirana za nastavak kaznenog progona, iako je bilo očito da to ne potkrjepljuju dokazi jer tužitelj nije zanemarivao GP, niti je kako tuženica tvrdi, pospješio njegovu smrt s ciljem da se dokopa imovine. Zaključuje da protupravnost u opisanom postupanju tuženice ne mora ujedno predstavljati i kazneno djelo što se u pobijanoj presudi tvrdi, naglašavajući da je iznošenje neistina od strane tuženice rezultiralo angažmanom represivnog aparata, nelagodom te povredom njegovog prava na čast, ugled i dobar glas, odnosno nastankom neimovinske i imovinske štete.

4. Tuženica odgovor na žalbu nije podnijela.

5. Žalba tužitelja je neosnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u granicama žalbenih razloga, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP), nakon čega je ovaj sud utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti postoje druge bitne povrede postupka, kako to tužitelj tvrdi. Pobijana presuda je jasna, razumljiva, utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju s time što je analiza dokaza učinjena kako to i nalaže odredba članka 8. ZPP, te je na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog toga što je tuženica nakon smrti GP, rođaka parničnih stranaka koji je preminuo **.**.2013. u Općoj bolnici u Dubrovniku, u listopadu 2016. godine podnijela kaznenu prijavu protiv tužitelja Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, zbog sumnje da bi tužitelj počinio kazneno djelo napuštanja nemoćne osobe iz članka 124. Kaznenog zakona na štetu pok. GP, a koja kaznena prijava je odbačena, kao i optužnica ovdje tuženice jer je tuženica nakon odbačaja kaznene prijave preuzela kazneni progon. Neimovinsku štetu tužitelj vidi u tome što bi mu ovakvom lažnom prijavom bilo povrijeđeno pravo osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje uslijed duševnih boli radi povrede ugleda i časti, dok tvrdi da se imovinska šteta sastoji u troškovima avionske karte iz Sjedinjenih Američkih Država i troškovima izrade nove osobne iskaznice jer je prethodna poništena od strane Policijske postaje Korčula. Prvostupanjski je sud proveo dokazni postupak u kojem je pored čitanja isprava, uvida u spis državnoodvjetničkog predmeta što se vodio povodom kaznene prijave tuženice pod brojem K-DO-440/16 te spis Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. Kov-179/17, saslušao svjedoke UP i ŠP (suprugu tužitelja), saslušao je tužitelja koji se jedini odazvao pozivu za saslušanje , te je proveo dokaz vještačenjem liječnika sudske medicine i liječnika psihijatra, nakon čega je zaključio da iako je tuženica prijavila tužitelja zbog kaznenog djela iz članka 124. Kaznenog zakona, takvo postupanje nema obilježja protupravnosti, jer je tuženica postupala na osnovi članka 204. Zakona o kaznenom postupku koji predviđa obvezu građana prijaviti sumnju u počinjeno kazneno djelo. Prvostupanjski sud navodi da je tuženica prijavila jedino da je prema posrednim saznanjima, pričama mještana i ljudi koji su dolazili u kuću pok. GP, držala da je počinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, da to što će policija i državno odvjetništvo poduzeti nije više bilo u njenoj ovlasti, niti je tuženica mogla utjecati na njihove postupke, te da kod tuženice nije bilo namjere protupravnog postupanja ni svijesti o tomu da postupa protupravno. Ukazuje i da je tužitelj taj koji je trebao dokazati da mu je tužen ica nanijela štetu lažnim prijavljivanjem kaznenog djela, kao i da je to učinila s namjerom i sviješću znajući da djelo ne postoji, a što je prije svega trebao učiniti iniciranjem kaznenog postupka protiv tuženice zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja kaznenog djela iz članka 124. Kaznenog zakona.

8. Sud prvog stupnja nadalje, zaključuje da je tužitelj oslobođen optužbe sudskom odukom, te da je tužen ica kao nećakinja pok. GP predmetnu kaznenu prijavu podnijela isključivo iz razloga kako bi se razjasnile i utvrdile stvarne okolnosti koje su dovele do ozljeda zbog kojih je pok. GP preminuo, ne zanemarujući pritom godine života i zdravstveno stanje pokojnika.

9. Ovakva činjenična utvrđenja, pravne zaključke, te primjenu materijalnog prava u svemu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, jer je sud prvog stupnja za takve svoje zaključke dao u svemu pravilno, logično i uvjerljivo obrazloženje, uvjerljivost kojeg obrazloženja nije uspio dovesti u dvojbu ni žalitelj svojom žalbom.

10. Naime, sud prvog stupnja pravilno upućuje na sadržaj članka 304. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24 i 136/25, dalje: KZ), kojim je propisano da kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela čini osoba koja prijavi neku osobu ili podmetne tragove koji upućuju na to da je počinila kazneno djelo, iako zna da to nije istina, a ne radi se o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi (članak 304. stavak 1. KZ), s time što slučajevi gdje je takvom lažnom kaznenom prijavom izazvano i pokretanje kaznenog postupka protiv osobe za koju zna da nije počinitelj kaznenog djela predstavljaju kvalificirani oblik djela, s predviđenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina (članak 304. stavak 2. KZ). Da bi se ostvarilo obilježje kaznenog djela iz članka 304. Kaznenog zakona, mora dakle kod počinitelja postojati svijest da prijavljuje osobu koja to djelo nije počinila, dakle, da prijavljuje nevinu osobu. Ratio legis ovog kaznenog djela jest zaštita osobe koja je lažno prijavljena od neugodnosti i posljedica koje lažno prijavljivanje za nju mogu imati , kao i izricanje sankcije za manipulativno korištenje represivnih mehanizama države .

11. Tužitelj ne dovodi u sumnju činjenicu da nakon što je Općinski sud u Dubrovniku pravomoćnim rješenjem posl. br. Kov-179/17 od 25. ožujka 2019. godine obustavio kazneni postupak po optužnici podignutoj protiv njega od strane tuženice zbog kaznenog djela iz članka 123. stavka 2. KZ i članka 124. KZ, zbog toga što djela opisana optužnicom nisu kaznena djela, nije pokretao kazneni postupak protiv tuženice radi počinjenja kaznenog djela lažnog prijavljivanja kaznenog djela iz članka 304. KZ. U tom dijelu tužitelj je u pravu kada u žalbi, a i tijekom prvostupanjskog postupka, ukazuje da nije potrebno da tuženica bude osuđena za kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela, odnosno traži od suda prvog stupnja da kao prethodno pitanje utvrdi postojanje lažne prijave tuženice kao temeljnog uzroka nastanka štete.

12. Međutim, to u konkretnom slučaju, znači da je tužitelj u parnici pred sudom prvog stupnja trebao dokazati da je tuženica podnošenjem kaznene prijave postupala protupravno, namjerno neistinito prijavivši tužitelja za počinjenje kaznenog djela, s ciljem da izazove postupanje redarstvenih vlasti protiv tuženika, a potom i pokrene kazneni postupak protiv njega. Ocjenjujući postojanje protupravnosti tuženice, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženica u kaznenoj prijavi jedino iznijela slijed događaja za koje je smatrala da su istiniti, a ugrozili su život i zdravlje pokojnog GP, te na koncu doveli do njegovog ozljeđivanja i smrti. U tom smislu pravilno je cijenjena činjenica što je tuženica nećakinja pok. GP, kao i sadržaj kaznene prijave tuženice u kojoj je tuženica jedino kazala da je prema saznanjima mještana čija imena je navela i predložila ih saslušati (FP, VPD, SPD i PP, ŽP), odnos tužitelja prema pok. GP bio neprimjeren, što je dodatno pojačano okolnosti što je pok. GP kao i prethodno njegova supruga V, sačinio ugovor kojim je cijelom svojoj imovinom raspolagao u korist tužitelja, dok je sam GP bolovao od hemofilije, alkohol mu je bio strogo zabranjen, a do smrti pok. GP došlo je uslijed pada, udarca glavom i posljedičnog nesaniranog krvarenja.

13. Prema tome, emotivna i srodnička povezanost tuženice i pok. GP, činjenica što je pok. GP, jednako kao i njegova supruga V, preminuo vrlo brzo nakon sklapanja ugovora s tužiteljem, kao i niz izjava mještana koji su bili izvor informacija tuženici o okolnostima u kojima je pok. GP navodno proveo svoje posljednje mjesece života, a o čemu su i sami govorili u svojim iskazima redarstvenim vlastima (FP, SPD, PP, ĆP, KP), ukazuju da je tuženica podnošenjem kaznene prijave protiv tužitelja željela istražiti prave okolnosti smrti pok. GP, a ne nanijeti štetu tužitelju. Na žalbene navode tužitelja o tome da je Državno odvjetništvo u kaznenom postupku odustalo od progona, valja odgovoriti da odluka o odbačaju kaznene prijave nije dokaz da bi tuženica podnošenjem kaznene prijave počinila kazneno djelo lažnog prijavljivanja. U tom smislu, na drugačiji zaključak ovog žalbenog suda ne utječe niti činjenica što je tuženica nakon odbačaja kaznene prijave, preuzela kazneni progon podnošenjem optuženice protiv tužitelja, jer tuženica i u optužnici navodi sumnje u tužiteljevo sustavno zanemarivanje skrbi o zdravlju pok. GP i uvjerenje o tome da su iskazi mještana istiniti, pa ponovno nije dokazano da je tuženica imala svijest o svom protupravnom postupanju, odnosno da bi kazneni progon preuzimala ne s namjerom rasvjetljavanja okolnosti smrti pok. GP i subjektivne sumnje da je njegova smrt zaista posljedica kaznenog djela, nego s namjerom naškoditi tužitelju.

14. Stoga i po pravnom stavu ovog suda, u postupanju tuženice nije bilo elemenata protupravnosti, jer je nakon iznenadne smrti pok. GP **.**.2013., činjenice što tužitelj nije obavijestio tuženicu o njegovoj smrti i pogrebu, potom uvažavajući i priče mještana, osoba koje su poznavale pok. GP i zalazile mu u kuću, a koje su govorile u prilog postojanja neprikladnih postupanja tužitelja prema pok. GP, njena reakcija podnošenja kaznene prijave protiv tužitelja jeste zakonita radnja utemeljena na članku 204. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26), prema kojem je svatko dužan prijaviti kazneno djelo za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti, koje mu je dojavljeno ili za koje je saznao.

15. U tom smislu, tužitelju se napominje da su pretpostavke za ostvarenje prava na naknadu štete postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, postojanje štetne radnje štetnika, nastanak štete, uzročna veza između štetne radnje i štete te protupravnost štetne radnje. Štetna radnja protupravna je samo onda kad predstavlja povredu one norme objektivnog prava koja je određena da služi za zaštitu subjektivnih prava i interesa, a protupravnost kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu tužitelj u postupku nije dokazao. Ostali žalbeni navodi tužitelja u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocjeni izvedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - kojima nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a koji žalbeni navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

16. Kako navedena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja žalbeni navodi nisu doveli u sumnju, to i ovaj sud ocjenjuje da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

17. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odbiti primjenom članka 166. stavka 1. ZPP jer tužitelj sa žalbom nije uspio.

18. Slijedom izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci.

U Rijeci, 11. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Lidija Oštarić Pogarčić