Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-522/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Branke Križanić Perharić, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanoga po punomoćniku Krešimiru Sušiloviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanoga po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6247/2025-8 od 11. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6247/2025-8 od 11. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-240/2008 sklopljenog 14. travnja 2008. između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe - Adria - bank d.d. kao kreditora i tužitelja, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita." (st. I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 151,57 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom te trošak parničnog postupka u iznosu od 200,77 EUR, sve s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti tzv. ulazne naknade, te isplata iznosa od 151,57 EUR koji je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.

7. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, dok tuženik nije dokazao suprotno tome, jer je na njemu bio teret dokaza prema čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09 i 133/09, dalje: ZZP), budući da nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora.

8. Pogrešan je zaključak suda prvoga stupnja da se radi o transparentnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 99. ZZP, jer iako je sporna odredba ugovora o tzv. ulaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna.

9. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

10. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu.

11. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se sporna ugovorna odredba odnosi, kao i sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora.

13. U odnosu na spornu ulaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da bi neprihvaćanjem odredbe o ulaznoj naknadi bila onemogućen u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

15. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Tuženik je na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na odluku Europskog suda u spojenom predmetu C-224/19 i C-259/19, treba reći da je u toj odluci Europski sud izrazio pravno shvaćanje da čl. 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da to odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Kako u ovom slučaju tuženik nije dokazao na koje se konkretno usluge i troškove odnosi tzv. ulazna naknada, pravno shvaćanje izraženo u navedenoj odluci podudarno je pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda.

18. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je sporna ugovorna odredba zakonita, jer takvu naknadu propisuje Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12 i 143/13) i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine", broj, 15/14, dalje: Pravilnik). Ovo stoga jer bez obzira na to što je ugovaranje takve naknade predviđeno navedenim Pravilnikom, to ne znači da se ne radi o ugovornoj odredbi koja je prema propisima o zaštiti potrošača nepoštena, a time i ništetna.

19. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem o spornoj ugovornoj odredbi, niti ga je upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Prema tome, tuženik je bio dužan tužitelja upozoriti kako na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi ulazna naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, pa su i zatezne kamate pravilno dosuđene od dana isplate iznosa naknade, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/2023, dalje: ZOO).

21. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 98. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je ta sporna odredba u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP nepoštena i time ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP). Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno po osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 323. st. 1. ZOO.

22. Zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna tražbina nije u zastari.

23. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

24. Na žalbene navode tuženika kojima se ukazuje da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o njegovom zahtjevu za naknadu troška, treba reći da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, tako da je odluka prvostupanjskog suda u dijelu pod st. II. izreke zakonita i pravilna (čl. 154. st. 1. ZPP), a zbog toga što nije odbio zahtjev za naknadu troška tuženika, iako je iz svega jasno da mu taj trošak ne pripada, prvostupanjski sud nije počinio nikakvu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, niti su zbog toga ostvarene procesne pretpostavke za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka (čl. 339. st. 1. ZPP).

25. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 10. lipanj 2026.

Predsjednica vijeća

Branka Križanić Perharić