Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2141/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradio viši sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari tužiteljice ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davoru Pavičiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Pavičić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupano po punomoćniku Branimiru Periću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude i žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1493/2020-33 od 15. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužiteljice djelomično odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1493/2020-33 od 15. travnja 2024.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici iznos od 350,00 eura (preko iznosa od 1.176,97 eura do iznosa od 1.526,97 eura), te u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je određeno da zakonske zatezne kamate teku na iznos od 1.353,16 eura od 12. srpnja 2019. pa do isplate i na iznos od 173,81 eura od 1. ožujka 2022. pa do isplate

b) potvrđuje u dijelu pod točkom II. izreke

c) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 888,74 eura (preko iznosa od 1.000,00 eura do iznosa od 1.888,74 eura)

d) preinačuje u dijelu pod točkom IV. izreke kojim je tužiteljica odbijena za daljnji zatraženi trošak parničnog postupka i sudi:

„Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 280,70 eura (preko iznosa od 1.888,74 eura do iznosa od 2.169,44 eura) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 15. travnja 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka preko navedenog iznosa, odbija kao neosnovan.“

e) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-1493/2020-33 od 15. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 1.526,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 1.353,16 eura od 12. srpnja 2019. do isplate i

- na iznos od 173,81 eura od 1. ožujka 2022. do isplate,

i to do 1. siječnja 2023. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva od suda naložiti tuženiku platiti tužiteljici ostali iznos od 224,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 184,54 eura od 11. srpnja 2019. do isplate i

- na iznos od 39,82 eura od 11. svibnja 2019. do isplate i

zakonske zatezne kamate:

- na iznos od 1.327,22 eura od 11. srpnja 2019. do 12. srpnja 2019.,

- na iznos od 173,81 eura od 11. srpnja 2019. do 1. ožujka 2022.,

- na iznos od 3,13 eura od 15. travnja 2019. do 12. srpnja 2019. i

- na iznos od 22,81 eura od 15. svibnja 2019. do 12. srpnja 2019. godine.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.888,74 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. travnja 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u ostalom iznosu od 873,92 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 15. travnja 2024. do isplate.

V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka. “

1.1. Nadalje, rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena je preinaka tužbe.

2. Protiv navedene presude i to u dijelu pod točkom II. i IV. izreke, žali se tužiteljica, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025.; dalje: ZPP-a), predlažući ovom sudu zahtjev iste usvojiti u cijelosti uz dosudu zatraženih troškova, podredno pobijanu presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

2.1. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik, djelomično pobijajući presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke, a rješenje u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući ovom sudu da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice preko nepobijanog iznosa presude i obveže tužiteljicu naknaditi tuženiku prouzročene parnične troškove.

2.2. U odgovoru na žalbu tužiteljica u bitnom pobija žalbene navode tuženika, predlažući da drugostupanjski sud njegovu žalbu odbije u cijelosti kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na žalbu istoj.

3. Žalba tuženika je neosnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom daljnje imovinske i neimovinske štete, nastale kao posljedica prometne nezgode od 10. svibnja 2019.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica u predmetnoj prometnoj nezgodi pretrpjela ozljede te da je istu skrivio osiguranik tuženika, slijedom čega nije sporna pasivna legitimacija tuženika. Nije sporno ni da je tuženik prije podnošenja tužbe tužiteljici na ime naknade neimovinske štete isplatio iznos od 3.000,00 kn.

6. Sporno je u ovoj fazi postupka jesu li bile ispunjene pretpostavke za dopuštenje preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, visina pripadajuće pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, osnovanost zahtjeva za naknadom pojedinih vidova imovinske štete, tijek zakonskih zateznih kamata, te pravilnost odluke o troškovima postupka.

7. Iz prvostupanjskog postupka u bitnom proizlazi:

- da je radi utvrđenja vrste i opsega ozljeda te posljedica predmetnog štetnog događaja provedeno medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku ortopedu- traumatologu dr. ZA

- da je vještak u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio kako je tužiteljica u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobila istegnuće vratne paravertebralne muskulature uz udarac lijevog ramena, lijeve ključne kosti i lijeve strane prsnog koša, da je liječena po traumatologu i fizijatru, da je tijekom liječenja nosila rasteretnu ortozu približno tri mjeseca te provodila fizikalnu terapiju

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka zdravstveno stanje tužiteljice u vezi predmetnog štetnog događaja stabilizirano 31. srpnja 2019

- da je vještak ocijenio kako je tužiteljica zbog zadobivenih ozljeda trpjela fizičke bolove jakog intenziteta dva dana, srednje jakog intenziteta deset dana te manjeg intenziteta dvadeset dana; da je trpjela primarni strah vrlo jakog intenziteta i kratkog trajanja te sekundarni strah jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta pet dana i slabijeg intenziteta petnaest dana; da je kod tužiteljice kao trajna posljedica zaostala povremena bolnost i ukočenost vratne kralježnice uz napetost paravertebralne muskulature i trapezijusa te bolne i ograničene kretnje vratne kralježnice slabijeg do srednjeg stupnja, uslijed čega joj je životna aktivnost umanjena za 2 %;

- da je vještak ocijenio kako je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega kod održavanja osobne higijene, obavljanja kućanskih poslova te odlazaka liječniku i na fizikalnu terapiju u trajanju od dva sata dnevno tijekom prvih dvadeset dana liječenja, a potom jedan sat dnevno tijekom narednih četrdeset dana, odnosno ukupno 80 sati

- da je vještak prilikom usmenog očitovanja na raspravi ostao kod svih bitnih stručnih zaključaka iz nalaza i mišljenja, navodeći da postoji uzročno-posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i bolovanja tužiteljice tijekom ožujka i travnja 2019., navodeći da su njegovi zaključci doneseni na temelju karaktera zadobivenih ozljeda, tijeka liječenja, medicinske dokumentacije i osobnog pregleda tužiteljice, uz korekciju da je istoj bila potrebna tuđa pomoć i njega ukupno 60 sati, ostajući pritom kod stava izraženog u ranije sačinjenom nalazu i mišljenju kako trošak privatnog fizijatrijskog pregleda nije bio opravdan jer se isti mogao obaviti u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja

8. Odredbom članka 19. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Stavkom 2. navedenog članka propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

8.1. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje 8.2. Odredbom čl. 1089. st. 1. ZOO-a propisano je da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, dok ukoliko uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna osoba dužna je oštećeniku isplatiti odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st.3). Nadalje, odredbom čl. 1095. st. 1. ZOO-a propisano je da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

8.3. Odredbom članka 1100. ZOO-a propisano je da će u slučaju povrede prava osobnosti sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 1.), pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.), te da će sud za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

8.4. Odredbom članka 8. ZPP-a propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključio je da tužiteljici pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 1.700,00 eura, pa je, uzimajući u obzir nesporno isplaćeni iznos od 3.000,00 kn odnosno 398,17 eura, tužiteljici s te osnove dosudio daljnjih 1.301,83 eura. Nadalje je zaključio da tužiteljici pripada i naknada imovinske štete zbog potrebne tuđe pomoći i njege u iznosu od 199,20 eura, pri čemu je prihvatio utvrđenja da joj je pomoć druge osobe bila potrebna ukupno 60 sati te je, primjenom čl. 223. ZPP-a, vrijednost jednog sata pomoći odredio u iznosu od 3,32 eura, te joj priznao naknadu izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 25,94 eura, iznos koji je tuženik učinio nespornim na ročištu od 7. veljače 2024.

9.1. Istodobno je ocijenio neosnovnim u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a zahtjev tužiteljice za naknadom troška privatnog fizijatrijskog pregleda iste, prihvativši mišljenje vještaka da takav trošak nije bio nužan budući da se pregled mogao obaviti na teret HZZO-a.

9.2. Nadalje je prvostupanjski sud ocijenio da su bile ispunjene pretpostavke za dopuštenje preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer je tužiteljica konačni opseg štete mogla precizirati tek nakon provedenog medicinskog vještačenja odnosno dopune istog.

9.3. U odnosu na zakonske zatezne kamate prvostupanjski sud zaključio je da tužiteljici na dio tražbine obuhvaćen odštetnim zahtjevom podnesenim tuženiku pripadaju kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, primjenom čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje: ZOOP), dok joj na dio tražbine koji se odnosi na naknadno povećani tužbeni zahtjev kamate pripadaju od dana preinake tužbe.

10. Tuženik u žalbi u bitnom osporava dopuštenost preinake tužbe, visinu pravične novčane naknade, tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos i odluku o troškovima postupka.

10.1. Tužiteljica u žalbi u bitnom također osporava visinu utvrđene pravične novčane naknade, smatrajući dosuđeni iznos preniskim, dio u kojem je odbijena za zatraženi trošak specijalističkog fizijatrijskog pregleda u privatnoj ustanovi, te odluku o trošku, posebice u dijelu koji se odnosi na utvrđeni uspjeh iste u sporu.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava dopuštenost preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka. Odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a propisano je da se, iznimno od odredbe stavka 1. istog članka, preinaka tužbe može dopustiti i do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica nakon provedenog medicinskog vještačenja povećala tužbeni zahtjev, dok je prvostupanjski sud ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 190. st. 2. ZPP-a. Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Neosnovano se žalitelj pritom poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2018. godine, prema kojem preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka nije dopuštena, obzirom da je nakon toga došlo do izmjene ranije citirane odredbe ZPP- a. Naime, nakon izmjena odredbe čl. 190. ZPP-a stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19, dalje ZIDZPP) omogućena je preinaka tužbe i nakon zaključenja prethodnog postupka ako je tužitelj bez svoje krivnje nije ranije mogao preinačiti. Upravo u vezi s primjenom te odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-852/2022 od 5. travnja 2023. je posebno naglasio da se navedena iznimka primjenjuje u svim postupcima koji su bili u tijeku pred prvostupanjskim sudovima na dan 1. rujna 2019. Pritom je za napomenuti da je presuda ovog drugostupanjskog suda na koju se tuženik u žalbi poziva, a kojom je u sličnim okolnostima odlučeno da preinaka tužbe nije dopuštena, ukinuta upravo rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-774/2024-2 od 2. listopada 2024.

12. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a kada je, cijeneći spomenuti nalaz i mišljenje kao i dopunsko očitovanje vještaka, koje žalitelji žalbenim navodima nisu doveli u pitanje, tužiteljici dosudio pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u gore navedenom iznosu. Naime, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je sud prilikom odmjeravanja naknade vodio računa o intenzitetu i trajanju fizičkih bolova i straha, stupnju i trajnosti posljedica, smanjenju životne aktivnosti, dobi i zanimanju tužiteljice, te svim okolnostima konkretnog slučaja. Nadalje, nije osnovan žalbeni navod da bi dosuđena pravična novčana naknada odstupala od Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV- 47/2020-5 od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. povećani za 50%. Naime, isti predstavljaju tek orijentacijsko mjerilo, a ne matematičku formulu koja bi automatizmom određivala visinu pravične novčane naknade, već je sud pri odmjeravanju iste dužan voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja, osobito o vrsti i težini ozljeda, intenzitetu i trajanju fizičkih bolova i straha te opsegu smanjenja životne aktivnosti oštećenika. Polazeći od navedenog i ovaj drugostupanjski sud nalazi da ukupno dosuđena pravična novčana naknada odgovara težini povrede prava osobnosti tužitelja i okolnostima konkretnog slučaja te suprotno žalbenim navodima stranaka, nije pre visoko a ni pre nisko odmjerena.

13. Neosnovani su i žalbeni navodi glede tijeka zatezne kamate. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP-a) kada je tužiteljici dosudio zateznu kamatu koja na daljnji iznos priznate neimovinske i imovinske štete teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, budući da isplatom nespornog dijela štete nije u cijelosti podmirena obveza tuženika prema tužitelju.

13.1. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi kojima tuženik ističe da je kamata na dosuđenu naknadu štete mogla teći tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Žalitelj navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda osporava tvrdnjom da u trenutku zaprimanja odštetnog zahtjeva nije raspolagao svim podacima potrebnim za utvrđenje konačnog opsega štete. Međutim, takvi navodi ostali su na razini paušalne tvrdnje. Naime, tijekom postupka tuženik nije naveo niti dokazao koja mu konkretna medicinska dokumentacija u trenutku zaprimanja odštetnog zahtjeva nije bila dostupna, zbog koje ranije nije bilo moguće utvrditi osnovanost i visinu zahtjeva. Sama okolnost da liječenje u tom trenutku nije bilo završeno ne znači automatski da osiguratelj nije mogao odlučiti o odštetnom zahtjevu niti u konkretnom slučaju predstavlja predstavlja razlog za isključenje primjene odredbe čl. 12. st. 4. ZOOP-a. Naime, u situaciji kada osiguratelj tvrdi da nije mogao utvrditi visinu štete, teret je na njemu da konkretno obrazloži i dokaže koje su ga okolnosti u tome objektivno sprječavale. Kako žalitelj to tijekom postupka nije učinio (dok je u odgovoru na tužbu predlagao odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, očigledno smatrajući da je podmirenjem nespornog iznosa tražbina tužiteljice u cijelosti namirena), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljici na dio tražbine obuhvaćen odštetnim zahtjevom pripadaju zakonske zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada je obvezao tužitelja na plaćanje zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen, jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-367/2025-2 od 29. travnja 2025.) slijedom čega nije osnovan ni žalbeni navod da su kamate dosuđene protivno odredbama materijalnog prava.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice kojima osporava odluku prvostupanjskog suda o odbijanju zahtjeva za naknadu troška specijalističkog fizijatrijskog pregleda. Naime, medicinski vještak je kako u pisanom nalazu i mišljenju, tako i prilikom usmenog očitovanja na raspravi, ostao pri utvrđenju da predmetni pregled nije predstavljao opravdan i nužan trošak liječenja budući da se mogao obaviti u sustavu obveznog zdravstvenog osiguranja, koje utvrđenje je prihvatio i prvostupanjski sud a žaliteljica isti žalbenim navodima nije dovela u pitanje. Suprotno žalbenim navodima, tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da joj je pregled na teret HZZO-a bio zakazan u takvom vremenskom razmaku da bi čekanje pregleda moglo nepovoljno utjecati na tijek ili ishod liječenja iste. Iako je iskazivala da joj je pregled u domu zdravlja bio zakazan "dosta kasno", za tu tvrdnju nije ponudila nikakav objektivan dokaz, poput potvrde o narudžbi ili termina pregleda, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a.

15. Pobijajući odluku o parničnim troškovima, tuženik navodi da je tužiteljici neosnovano priznat trošak odštetnog zahtjeva. Obzirom da je riječ o trošku nastalom povodom postupka, a koji je sukladno članku 155. stavku 1. ZPP-a bio potreban za vođenje parnice, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je tužiteljici priznao navedeni trošak, na koje ista ima pravo sukladno Tbr. 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23, dalje: Tarifa). Ujedno su paušalni i neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava trošak sastava podnesaka tužiteljice od 26. svibnja 2021. i od 20. rujna 2022., obzirom da je riječ o podnescima koji su bili potrebni u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, te koji su istoj pravilno priznati primjenom Tbr. 8.4 Tarife.

16. Tuženik neosnovano navodi da je visinu troškova trebalo računati prema vrijednosti boda sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja pojedine radnje. O ovom je pitanju na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 14. lipnja 2024. prihvaćen zaključak da se primjenjuje vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, pa se tuženik upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

17. Stoga je temeljem odredbe iz članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki I.a), b), c), e) izreke ove drugostupanjske presude, a temeljem odredbe članka 380. stavka 2. ZPP-a, kao u ovom drugostupanjskom rješenju.

18. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka bio dužan uzeti u obzir ne samo uspjeh stranaka prema visini zahtjeva, već i uspjeh u pogledu osnova. Naime, iako među strankama nije bila sporna odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, tuženik je tijekom postupka tvrdio da je isplatom iznosa od 3.000,00 kn u cijelosti podmirio svoju obvezu naknade štete, te je predlagao odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti. Time je osporavao pravo tužiteljice na daljnju naknadu štete preko već isplaćenog iznosa, pa se ne može prihvatiti zaključak da je među strankama bila sporna samo visina zahtjeva. U takvoj situaciji medicinsko vještačenje nije provedeno isključivo radi utvrđenja visine štete, već i radi utvrđenja osnovanosti zahtjeva za naknadu štete preko prethodno isplaćenog iznosa, slijedom čega je pri ocjeni uspjeha stranaka u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a trebalo uzeti u obzir i uspjeh tužiteljice u dokazivanju osnove zahtjeva. Takvo pravno shvaćanje u sadržajno usporedivom predmetu zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 717/2025 od 17. rujna 2025.

19. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela glede osnova, a glede visine zahtjeva u omjeru od 87,19 %, prilikom odlučivanja o troškovima postupka valjalo je navedene okolnosti uzeti u obzir pri određivanju omjera uspjeha stranaka u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a.

20. Slijedom navedenog, uzevši u obzir konačan uspjeh tužiteljice u sporu (87,19%) valjalo joj je odmjeriti naknadu dijela potrebnih troškova (2.125,00 eura), odnosno iznos od 1.852,79 eura. Tome valja pribrojiti trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 57,85 eura te trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 232,26 eura, slijedom čega tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 2.169,44 eura, odnosno 280,70 eura više nego što joj je prvostupanjskom odlukom o trošku dosuđeno. Stoga je odlučeno kao u točki I.d) izreke ove drugostupanjske presude.

21. Kako tužiteljica sa žalbom nije uspjela u odnosu na glavnu stvar, već samo djelomično u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troška postupka, to je njezin zahtjev za naknadom parničnog troška žalbenog postupka trebalo odbiti kao neosnovan, u smislu odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

22. Konačno, kako trošak odgovora na žalbu nije bio potreban, zahtjev za naknadom istog valjalo je odbit, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

Split, 10. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica