Poslovni broj: 6 Gž-37/2024-2

1

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zadru, po sucu Igoru Delinu, u pravnoj stvari tužitelja S. N. iz K., OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu mr. sc. D. K. i D. K., L., P. K., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB: ..., koga zastupa predsjednik uprave, a ovoga punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., K. & P. d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 19 P-371/2023-5 od 14. studenoga 2023., 16. siječnja 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika E.&S. B. d. d., R. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 19 P-371/2023-5 od 14. studenoga 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

 

"Odbija se prigovor tuženika E.&S. b. d.d. R., OIB: ..., kojima se prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Koprivnici kao neosnovan."

2. Protiv citiranog rješenja tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da su nije ovlašten u ovom stadiju postupka donositi odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, što može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze. Prvostupanjski sud je trebao obavijestiti stranke o postojanju namjere za odlučivanjem o nepoštenosti odredbe o prorogaciji nadležnosti i provesti kontradiktorni postupak te utvrditi je li predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Smatra da su počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. Zakona o parničnom postupku. Udaljenost tužiteljevog prebivališta od nadležnog suda u R. ne može se cijeniti kao značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama jer tužitelja zastupa odvjetnik, a i tužitelj u slučaju potrebe može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svoga prebivališta. I da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u R., opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u R. sukladno odredbama čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio svoju nadležnost na temelju čl. 59. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Prvostupanjski sud je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda, zasnovan na odredbi čl. 14. Ugovora o kreditu broj ....od 8. svibnja 2007. kojom su stranke u slučaju spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke (R.). Taj prigovor tuženika prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim, jer je izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja utvrdio da je sklapanje ugovora dogovoreno u poslovnici tuženika u K. gdje su ugovor pripremili djelatnici tuženika, a tužitelj ga je samo preuzeo i odnio kod javnog bilježnika na ovjeru, da se o odredbi čl. 14. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da je predmetna odredba nepoštena, a prema čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP) i ništetna jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom na prostornu udaljenost između mjesta njegovog prebivališta i sjedišta ugovorom određenog suda u R., jer je time vođenje postupka za tužitelja otegotnije i iziskuje veće troškove.

 

6. Neosnovana je žalbena tvrdnja o počinjenju bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje ZPP) time da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku. Naime, tužitelj je podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika, dostavljajući mu odgovor na tužbu, održano je i pripremno ročište 14. studenoga 2023. na kojem je saslušan tužitelj pa je strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru, tako da je prvostupanjski sud pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

 

6.1. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje kojima tuženik upire na počinjenje bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer obrazloženje pobijanog rješenja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o kriterijima kojima se prvostupanjski sud rukovodio pri izvođenju zaključka da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, a pobijano rješenje nema ni nekih drugih nedostataka zbog kojih ga ne bi bilo moguće ispitati.

 

6.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u vezi čl. 381. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Nadalje, neosnovane su žalbene tvrdnje da u konkretnom slučaju, prije provedene kontradiktorne rasprave, nije bilo osnove za ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti sporne prorogacijske ugovorne odredbe. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio tužbu u kojoj je postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita te isplatu. Isto tako, iz stanja spisa proizlazi da su stranke navedeni ugovor o kreditu zaključile u K. gdje je tužiteljevo prebivalište, a nije sporno da se tuženikovo sjedište nalazi u R..

 

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

 

8.1. Prema odredbi čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

 

8.2. Identične odredbe sadrži i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15. i 14/19.), kao i čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22.) koji je na snazi u ovom trenutku, a navedeni Zakoni usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva).

 

9. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive propisano je da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

10. Na zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnosti dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

11. Odredba predmetnog Ugovora o prorogaciji, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, slijedom čega tužitelj nije mogao utjecati na njeno postojanje u ugovoru i na njezin sadržaj, a ona u konkretnom slučaju zasigurno uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. To stoga jer bi on, koji je izabrao mjesnu nadležnost Općinskog suda u Koprivnici radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u R., gdje je sjedište tuženika, zbog cestovne udaljenosti navedenih mjesta (cca 258 kn) bio izvrgnut dodatnim troškovima (trošak putovanja) ali i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi u R..

 

12. Neosnovane su i žalbene tvrdnje da bi sud u R. bio mjesno nadležan i u slučaju ništetnosti prorogacijske ugovorne odredbe, jer da je taj sud mjesno nadležan i prema odredbama ZPP o općemjesnoj nadležnosti, u skladu s odredbama čl. 46. i čl. 48. ZPP. Navedene tvrdnje ne mogu se prihvatiti stoga što u predmetnom slučaju kada je prorogacijska ugovorna odredba nepoštena i ništetna, mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi iz odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22. i 156/23.; dalje ZPK), kojom je propisana izberiva nadležnost i na temelju koje potrošač u sporu protiv druge ugovorne strane može kao mjesno nadležan izabrati sud svoga prebivališta, što je u predmetnom slučaju tužitelj i učinio podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Koprivnici.

 

12.1. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu Gr 1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

 

13. Polazeći od svega navedenog tužitelj se legitimno opredijelio za nadležnost prvostupanjskog suda pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pravilno odbijen kao neosnovan.

 

14. Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

U Zadru 16. siječnja 2024.

 

 

Sudac

 

Igor Delin, v.r.