NACRT

Posl. br. Gž 1643/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužiteljice CL iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ranku Alač odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika TL iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sunčici Paurović odvjetnici iz Crikvenice, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući po žalbi tužiteljice, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P 847/2023 od 16. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice CL, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P 847/2023 od 16. lipnja 2025. u točki I. Izreke i odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.275,00 eur.

II.Djelomično se uvažava žalba tužiteljice, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. Izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 925,00 eur, te se odbija tuženik ŠL s tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuž iteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnica realno određenog djela postojeće nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji dio je određen prema prijedlogu parcelacije (br.el.: 106-1- 2023, iz rujna 2023.g.) po mjerniku C T iz Geodezija Comermmerce d.o.o. iz [adresa] nosi oznaku k. č. br. [katastarska čestica] od 21 m2 k. o. [katastarska općina], te je na skici lica mjesta mjernika LL iz travnja 2024.g. označen točkama 1, 2, 5, 6, 7, 1., tako da tužiteljica može na temelju ove presude, a bez svakog daljnjeg pitanja i odobrenja ishodi u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini na svoje ime, kao i da joj tuženik naknadi trošak postupka. Točkom II. Izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.200,00 EUR-a, u roku 15 dana, te je točkom III. Izreke odbijen tuženik s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke i odluke o parničnom trošku sadržane u točki II. Izreke, žalbu podnosi tužiteljica iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tužiteljice je osnovana samo u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tužiteljice, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP -a.

6.Nisu osnovani navodi tužiteljice kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke presude .

7.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja uvažava sadržaj dokumentacije koja prileži spisu (izvadak iz zemljišnih knjiga, fotografije, Ugovor o razvrgnuću zajednice od 12. travnja 1961., Darovni ugovor od 23. veljače 1960., povijesni list za prijepornu nekretninu), iskaze tužiteljice i tuženika, svjedoka EL, ĐL, ČL, RL, DL, KL, BL, AL, OL, PL, JL, ML, rezultate očevida na licu mjesta, kao i nalaz vještaka geodetske struke.

Temeljem toga sud prvog stupnja prihvaća nalaz vještaka geodetske struke, držeći da je isti izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim.

7.2.Isto tako prihvaća kao istinite iskaze svjedoka ZL i ML, napominjući pri tome da imenovani svjedoci nemaju posebnih saznanja koje su od važnosti za ishod ovog spora. Kao životan i logičan prihvaćen je iskaz svjedoka OL koji je u bitnome naveo da je po nalogu tužiteljice rezao grane koprivića koje se išle prema instalacijama po prilici svake dvije godine kada bi iste izrasle, sa time da nije znao točno kada je počeo sa time, je bio siguran da je to bilo barem prije 10 godine, te da je zadnji put to lani rezao; sjećao s da je na prijeporu bio pijesak, jer da mu je isti smetao za skale, te je dozvolio da je bila i miješalica, sa time da je čuo je da bi taj materijal bio od tužiteljice, da je navedeno tužiteljica držala na svojoj nekretnini za vrijeme izvođenja radova na kući. Za ovu tvrdnju, sud prvog stupnja navodi da su je potvrdili u svojom iskazima svjedoci DL i tuženik, uz dodatak da je to tužiteljica držala no uz suglasnost tuženika.

Nadalje, sud prihvaća i iskaz svjedoka IL koji je pored ostalog naveo da je prijepor ranije koristila FL koja je na njemu držala materijal za obnovu kuće, budući da je isto u svom iskazu naveo i tuženik, dodavši da je prijepor nekada koristila njegova majka, te da su i njegovi roditelji prilikom radova na svojoj kući sedamdesetih godina držali pijesak upravo na prijeporu, da je isti bio korišten za fuge i sl. Prvostupanjski sud uočava da je postojanje ovog pijeska na prijeporu sedamdesetih godina uza zid tuženikove kuće spominje i svjedok Š, no da isti pri tome tvrdi da je to bio pijesak prednika tužiteljice, što međutim sud nije prihvatio, držeći da je ista protivna drugim izvedenim dokazima.

7.3.U prilog navoda da je prijepor nekada koristila FL, po stavu suda potvrđuje svjedok NL, koji je između ostalog iskazao da je prilikom događaja koji je opisao u iskazu tuženikova majka sjedila pod murvom na prijeporu. Što se tiče iskaza svjedoka EL, ĐL i KL, iste sud nije prihvatio kao istinite držeći da su međusobno proturječni, na način da svjedokinje EL i KL navode da je prijepor koristila obitelj HL što su po njihovim navodima prednici tužiteljice, dok brat tužiteljice navodi da su svi znali da je to njihovo, odnosno da je to zemlja od L. Stoga, je uvjerenje suda da bi svjedok HL kao brat tužiteljice trebao biti upoznat sa nadimkom obitelji iz koje dolazi, tim više što su preci i jedne i druge stranke bili prezimena E.

Sa druge strane je prihvatio iskaze svjedoka EL, HL, Đ u dijelu u kojem navode da tužiteljica koristi prijepor, da je njezin suprug napravio potporni zid, te da je tamo držala građevinski materijal i drva, budući su isti u skladu sa ost alim izvedenim dokazima, uključujući i iskaz tuženika koji je naveo da je dozvolio tužiteljici odlaganje pijeska na prijeporu u dva navrata.

Također je prihvatio iskaz svjedoka VL u dijelu u kojem navodi da je po nalogu tuženika u tri navrata rezao grane na prijeporu, no ne i u dijelu u kojem je iskazao da nije vidio materijal na prijeporu, iz razloga jer da je to u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima.

Iskaz svjedokinje ŽL, kćeri tuženika, sud je prihvatio kao istinit obzirom je u skladu sa ostalim izvedenim dokazima. Iskaz GL sina tužiteljice je prihvatio u dijelu u kojem je iskazivao da su odlagali drva na prijeporu u periodu od 1994-95. do 2014. ili 2015. i to obično u jesen u periodu od 9. – 11. mjeseca, te da je potporni zid prepravljao njegov otac.

7.4.Nadalje, prvostupanjskom sudu je bio prihvatljiv i iskaz svjedoka ĆL, supruga tužiteljice i to u dijelu u kojem je naveo da su na prijeporu odlagali materijal i to na način da bi UL koji je imao manji Ivecov kamiončić, spustio se na pola puta i od tamo su skladištili materijal za nadogradnju a uobičajeno su kupovali materijal i nosili ili prije ili poslije sezone obzirom da UL zbog gužve nije mogao to činiti preko ljeta, kao i u dijelu da je potporni zid koji je ranije bila gromača koja se urušila, to negdje 2012. ili 2013. zajedno sa SL presložio ju i sazidao. No, u preostalome dijelu nije prihvatio iskaze svjedoka GL i ĆL, smatrajući da su prilagođeni uspjehu tužiteljice u sporu.

Konačno, vezano za iskaze parničnih stranaka, sud je iste cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, držeći da su bili upravljenim prema njihovim subjektivnim težnjama i interesima, no neovisno o tome, kako je prema stavu suda iskaz tuženika u dijelovima bitnim za presuđenje ipak bio suglasan sa ostalim izvedenim dokazima to ga je prihvatio kao vjerodostojnog, a protivno tome za iskaz tužiteljice je zaključio da je nevjerodostojan.

7.5.Kako je osnov tužbenog zahtjeva tužiteljice dosjelost, prvostupanjski sud uvažava odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996 i dr., dalje: ZV-a), Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ-a), te u svezi s tim načelno mišljenje Proširene opće sjednice SVS broj 3/60 od 04. travnja 1960. prema kojem načelnom mišljenju je vrijeme potrebno za dosjelost za sve isto, 20 godina. Slijedom navedenog, te vodeći računa o tome da se savjesnost presumira, a da je na tuženiku bio teret dokaza da u ovoj parnici dokaže da je posjed tužiteljice u relevantnom razdoblju bio nepošten, prosudba je suda da je sukladno rezultatima dokaznog postupka, to tuženik i dokazao.

Naime, sud posebice ukazuje na to da je tuženik uspio dokazati da su u prošlosti prednici tuženika koristili prijepor, a sada ovdje tužiteljica najmanje posljednjih deset godina, te da je na njemu odlagala pijesak, drva za ogrijev, no da je on bio taj koji je tužiteljici za to dao dozvolu, što su potvrditi svjedoci CE i ML. Što se tiče drva za ogrijev, sud je uvažio činjenicu da tuženik živi u [adresa] i boravi u [adresa] uglavnom preko ljeta, dok je tužiteljica nabavljala drva za ogrijev uglavnom u periodu od rujna do studenog. No, unatoč tome, ocjena je prvostupanjskog suda da iako tužiteljica koristi prijepor da to ipak ne znači da joj pripada pravo na isti.

7.6.Takav zaključak, sud temelji na sadržaju ranije spomenutog Darovnog ugovora kojem su pristupili su i tada upisani suvlasnici na predmetnoj nekretnini, uključujući i prednika tužiteljice TE, uz napomenu da u vrijeme zaključenja tog ugovora razvrgnuće koje je bilo provedeno u naravi još uvijek nije bilo provedeno u zemljišnim knjigama, kao i na sadržaju ranije spomenutog Ugovora o razvrgnuću zajednice kojim je prijeporna nekretnina pripala predniku tuženika ŠE.

Rukovodeći se time, sud prvog stupnja neosnovanim smatra tvrdnje tužiteljice da je u tim Ugovorima, omaškom navedena k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti. To iz razloga jer iako je tužiteljica isticala da je upravo temeljem usmenog dogovora prijepor koji je fizički odvojen od dvorišta tuženika nalazio u posjedu njezinih pravnih prednika, postojanje tog zida, prema uvjerenju suda nužno ne znači da je to doista bila crta razgraničenja posjeda tuženika. Ovo stoga što je po stavu suda prijepor u naravi u ravnini sa dvorištem tuženika, a svakako u cijelosti odvojen od nekretnine tužiteljice, slijedom čega sud drži neživotnim i nelogičnim da bi prednik tužiteljice LE potpisao predmetne ugovore i da se u oba protezala ista omaška. Obzirom na navedeno neistinitim smatra prvostupanjski sud navode tužiteljice da je pravo vlasništva prijepora stekla od svoga djeda LE, a kraj činjenice da je u iskazu pored ostalog navela da je znala tko je upisan kao vlasnik prijepora, ocjena je prvostupanjskog suda da je znala, odnosno morala znati da joj pravo na prijepor ne pripada, zbog čega da je njezin posjed i nepošten, pa shodno tome odbija tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u točki I. izreke.

8.1.U kontekstu prethodno izloženog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tužiteljice kojima ustraje na tome da je postojao usmeni dogovor prednika stranaka o diobi sporne nekretnine, na način da bi upravo prijeporni dio iste u površini od 21 m2, pripao predniku tužiteljice, sada pok. TE.

Naime, protivno tome, kako je to iznimno opširno i po ocjeni ovog suda, pravilno, zaključio i obrazložio prvostupanjski sud, rezultati dokaznog postupka, ne potvrđuju vjerodostojnost tih tvrdnji tužiteljice o navodnom usmenom dogovoru koji bi bio drugačiji od onog što je navedeno kako u Ugovoru o razvrgnuću suvlasničke zajednice, tako ni u Darovnom ugovoru. Suprotno tome, sadržaj tih isprava, ni prema uvjerenju ovog suda nije ni na koji način doveden u dvojbu drugim provedenim dokazima.

8.2.Što se tiče ogradnog zida, odnosno činjenice da isti dijeli kč. br. [katastarska čestica], te nastavno tome, da tuženik na prijepor nema pristup iz svog dvorišta, već sa javne površine, na što upire tužiteljica u žalbi, prema stajalištu ovog suda nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke, kako zbog razloga koje je naveo prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke, ali isto tako i zbog toga što ni tužiteljica također nema direktan pristup na isti, odnosno taj prijepor nije sastavni dio okućnice kuće tužiteljice, već se između nekretnine tužiteljice i prijepora nalazi prolaz, pa i tužiteljica pristup na prijepor ima s javne površine.

Pored toga, valja svakako ukazati i na to da se iz teksta ranije spomenutih Ugovora, po ocjeni ovog suda ne može zaključiti, niti to iz istog proizlazi da bi se kč. br. [katastarska čestica] dijelila između prednika tužiteljice sada pok. TE i prednika tuženika sada pok. ŠE u nekom dijelu, pa da bi nastavno tome sporni ogradni zid predstavljao među između tih dijelova, kako to tužiteljica tvrdi.

Vezano za prednje, za napomenuti je da se prema prosudbi ovog suda, nameće zaključak da kada su pravni prednici stranaka već sklopili Ugovor o razvrgnuću i u istome naveli da je zaključen sukladno razvrgnuću koje je provedeno u naravi po njihovim pravnim prednicima, a u kontekstu činjenice da iz provedenih dokaza proizlazi i to da je na mjestu gdje se danas nalazi ogradni zid, postojao i ranije već zid, da je potpuno nelogično da ne bi tim Ugovorom već podijelili spornu kč. br. [katastarska čestica], ako ne po površini, onda barem opisno obzirom na očigledno i već tada postojeći ogradni zid.

8.3.Suprotno ocjeni tužiteljice, ista vjerodostojnost svojih tvrdnji o posjedovanju prijepora kroz zakonom potrebno vrijeme, ni prema stajalištu ovog suda nije dokazala ni iskazima svjedoka EL, ĐL, KL, GL, ĆL, EE.

Ovo ponajprije zbog toga, što je po uvjerenju ovog suda, pravilno sud prvog stupnja cijenio iskaze kako prethodno spomenutih, tako i svih ostalih saslušanih svjedoka, a u kontekstu svih ostalih dokaza, što je u konačnici i njegova dužnost prilikom donošenja prvostupanjske presude, da sukladno čl. 8. ZPP-a, ocijeni svaki dokaza zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, dajući za to valjane argumente koje prihvaća ovaj sud u cijelosti.

Pored toga, pretežiti dijelovi iskaza tih svjedoka svode se na tvrdnje o korištenju prijepora za potrebe odlaganja građevinskog materijala za vrijeme gradnje kuće tužiteljice, kao i povremenih odlaganja drva za ogrijev, što nije bilo osporeno od strane tuženika, kao ni preostalih saslušanih svjedoka. Međutim, takve tvrdnje ipak nisu prema stajalištu ovog suda dovoljan i pravno relevantan dokaz za zaključak o posjedovanju prijepora od strane prednika tužitelja i to sa voljom da isti posjeduju kao svoj.

9.U odnosu na žalbene navode tužiteljice u dijelu u kojem se ista poziva na bilješke svog sada pok. oca o tome kako bi trebalo srediti zemljišno knjižno stanje upravo na prijeporu, a u prilog svojih tvrdnji o posjedovanju odnosno vlasništvu tog dijela predmetne nekretnine, valja odgovoriti da ni te navode ovaj sud ne drži utemeljenim.

Ovo u kontekstu svega do sada iznesenog, a napose činjenice da je iz dosadašnjeg obrazloženja ove presude, nedvojbeno da je pravni prednik tužiteljice, točnije sada pok. LE, sklapanjem ranije spomenutog Ugovora o razvrgnuću, po stavu ovog suda imao priliku u potpunosti riješiti zemljišno knjižno stanje nekretnina koje su bile predmet tog razvrgnuća, uključujući i spornu kč. br. [katastarska čestica], te da je to i riješeno upravo na način da je ista u cijelosti pripala pravnom predniku tuženika, a ne tužiteljice.

10.Na kraju valja istaći da se ne mogu prihvatiti kao osnovani ni navodi tužiteljice u dijelu u kojem ustraje na tome da je njen sada pok. otac, a zatim i ona bili savjesni posjednici prijepora, najkasnije od studenog 1997., te da tuženik nije tijekom prvostupanjskog postupka predloženim dokazima oborio presumpciju poštenosti posjedovanja.

Suprotno stajalištu tužiteljice, a kao što je pravilno zaključio i sud prvog stupnja, ni prema uvjerenju ovog suda, u kontekstu svega do sada izloženog, tužiteljica se ne može smatrati poštenim posjednikom prijepora, obzirom na to da joj je bio poznat sadržaj Ugovora o razvrgnuću, kojom je tada cijela kč. br. [katastarska čestica], uključujući i prijepor pripala tuženiku. Ta činjenica nepob itno ukazuje na to da je tijekom svih godina tužiteljica itekako dobro znala da koristi nešto što pripada nekom drugom, zbog čega se ni u kom slučaju ne može govoriti o poštenom posjedovanju prijepora.

11.Rukovodeći se prethodnom iznesenim argumentima, prosudba je ovog suda, da činjenična utvrđenja koja proizlaze iz rezultata dokaznog postupka, ne predstavljaju valjano pravno uporište temeljem kojeg se moglo zaključiti da bi na strani tužiteljice postojale zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prijepora, kao što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Shodno tome, ovaj sud drži da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, pa nastavno tome u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tužiteljica iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspjela dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

12.1.U odnosu na odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke, koju pobija tužiteljica, treba reći da ista osnovano ukazuje na to da je vrijednost predmeta spora označena iznosom od 1.300,00 eur, što sukladno Tbr. 7. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 14272012 i dr., dalje: Tarife), znači da po obavljenoj parničnoj radnji stranci pripada nagrada od 75 bodova odnosno 150,00 eur (nagrada za vrijednost predmeta spora od 664,01 do 1.327,00 eur), a ne po 100 bodova odnosno 200,00 eur, kako je to pogrešno zaključio sud prvog stupnja.

Isto tako, u pravu je tužiteljica vezano za dosudu troškova tuženiku za sastav podnesaka od 10. siječnja 2024. i 5. veljače 2024., budući da je i prema uvjerenju ovog suda, navode sadržane u istima, tuženik mogao iznijeti kako u odgovoru na tužbu, tako i na održanim ročištima.

12.2.Obzirom na prednje, valjalo je preinačiti odluku o trošku, te tuženiku sukladno odredbama Tarife, dosuditi nagradu za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 150,00 eur, za pristup na 8 ročišta u iznosu od 1.125,00 eur (od 13.12.2023. u iznosu od 75,00 eur, od 14.03.2024., 26.04.2024., 25. 06.2024., 4.09.2024., 26.11.2024., 14.01.2025., 30.04.2025. po 150,00 eur), odnosno ukupno 1.275,00 eur. Nastavno tome, neosnovanim se ukazuje preostali dio parničnog troška dosuđenog tuženiku točkom II. Izreke u iznosu od 925,00 eur.

13.Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, napominje se da kako je iz dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe iste, prvostupanjska presuda preinačena samo za dio dosuđenog parničnog troška, dakle da je uspjeh s žalbom neznatan, to je o ovim troškovima valjalo odlučiti primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a, odnosno odbiti zahtjev tužiteljice, za naknadu troškova žalbenog postupka.

14.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tužiteljice, potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. Izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.275,00 eur, primjenom čl. 368. St.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe, preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 925,00 eur, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a.

15.Presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki

III. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 8. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković