Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-12767/2022
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Roberta Završkog i Eufemije Nanković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. PZ i dr., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, II. policijske postaje Split, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 4. studenog 2022., broj: Pp-11494/2022-7, u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, II. policijske postaje Split kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 4. studenog 2022., broj: Pp-11494/2022-7, na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. PZ, okr. HZ i okr. GZ oslobođeni su optužbe, da bi na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
2. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom prvostupanjskom presudom temeljem članka 140. stavak 2. Prekršajnog zakona, odlučeno je da troškovi prekršajnog postupka padaju na teret proračunskih sredstva suda.
3. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio tužitelj u kojoj ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se događaj nije odvio na javnom mjestu jer je nesporno utvrđeno da je do verbalnog sukoba došlo na terasi i verandi privatnih kuća, odnosno da je riječ o fiktivnom javnom mjestu sa kojeg su se posljedice mogla vrlo lako reflektirati na javno mjestu, odnosno da su svi slučajni prolaznici mogli čuti verbalnu komunikaciju između okrivljenika.
4. Žalba nije osnovana.
5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud svoju odluku o oslobođenju okr. PZ, okr. HZ i okr. GZ utemeljio na zaključku da se ne radi o javnom mjestu jer se događaj odvijao na terasi i verandi privatnih kuća okr. PZ i okr. HZ i okr. GZ koje mjesto nije bilo izloženo pogledima javnosti pa shodno tome niti javnost na bilo koji način nije bila uznemirena.
6.1. Ističe se da je pravilno prvostupanjski sud na temelju rezultata dokaznog postupka zaključio da je mjesto događaja veranda i terasa obiteljskih kuća okrivljenika te da nije ispunjeno bitno obilježje prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, u odnosu na element javnosti. Naime, budući da se okrivljenicima stavljalo na teret da su vikali na ulici, a iz rezultata provedenog dokaznog postupka nesporno proizlazi da se okr. PZ nalazio na verandi svoje obiteljske kuće, a okr. HZ i okr. GZ na terasi svoje obiteljske kuće, a koja mjesta, dakle, veranda i terasa obiteljskih kuća, po jedinstvenoj sudskoj praksi i pravnoj teoriji ulaze u pojam tzv. fiktivnog javnog mjesta, a koja po svojoj namjerni nisu javna mjesta, ali to mogu postati ako se ponašanje osobe reflektiralo u javnosti (čulo ili vidjelo s neograničeno otvorenog javnog mjesta), to te okolnosti koje ga čine javnim mjestom, moraju prije svega biti naznačene u činjeničnom opisu optužbe jer predstavljaju bitno obilježje prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.
6.2. U smislu naprijed navedenog, budući je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje drugačije od onog iz optužbe, odnosno, drugu vrstu mjesta na kojem su okrivljenici počinili radnju, dakle, da radnja nije počinjena na neograničeno otvorenom javnom mjestu, već na tzv. fiktivnom javnom mjestu, a za koje ispunjenje bića prekršaja je potrebno postojanje dostupnosti takvog ponašanja u javnosti te navođenje takve refleksije u činjeničnom opisu optužbe, a čega u konkretnom slučaju nema, to je jasno da je prvostupanjski sud jedino mogao donijeti presudu kojom se okrivljenici oslobađaju optužbe, jer bitno obilježje prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret, odnosno da se ponašanje okrivljenika reflektirano na neograničeno otvoreno javnom mjesto nije navedeno u optužbi. Budući da tijekom postupka tužitelj nije u tom smislu izmijenio činjenični opis optužnog prijedloga, odnosno naznačio drugu vrstu javnog mjesta (fiktivno uz refleksiju), a sam sud nije ovlašten dodavati konstitutivne elemente prekršaja jer bi time prekoračio optužbu, to je morao donijeti oslobađajuću presudu.
6.2.1. U smislu naprijed navedenog, suvišno je obrazlaganje prvostupanjskog sud je li utužene zgode bilo prisutnih svjedoka, susjeda ili prolaznika ulicom, budući da sama činjenica da se događaj odvijao na tzv. fiktivnom javnom mjestu te da posljedica refleksije ponašanja okrivljenika na neograničeno otvoreno javno mjestu nije navedena činjeničnom opisu prekršaja koji si okrivljenicima stavlja na teret, daje osnovu za donošenje presude kojom se okrivljenici oslobađaju optužbe.
6.3. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da se ponašanje reflektiralo na javnom mjestu budući su svi slučajni prolaznici mogli čuti verbalnu komunikaciju okrivljenika. Naime, sve i kada bi iz dokaznog postupka proizašlo postojanje odlučnih činjenica koje čine biće nekog prekršaja (dostupnost vike na javnu površinu), sud ih nije ovlašten dodavati u činjenični opis bez izmjene ili dopune tužitelja jer je sud vezan činjeničnim opisom događaja navedenim u optužnom prijedlogu. U protivnom bi kao što je naprijed navedeno, došlo do miješanja procesnih uloga suda i tužitelja te sud time povrijedio optužno načelo dovodeći u pitanje objektivnost suda, čime bi ujedno prekoračio optužbu i počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6. Prekršajnog zakona.
7. Slijedom navedenog, žalba tužitelja nije osnovana.
8. Iz navedenih razloga, u smislu odredbe članka 205. Prekršajnog zakona trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 10. lipnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Kristina Gašparac Orlić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.
