Posl.br. Gž 2029/2025-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FN iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Marija Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima iz Varaždina, protiv tuženika Privredne banke d.d., [adresa]., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mandarić & Einewalter j.t.d. odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P 429/2019 od 16. listopada 2025., u sjednici vijeća 10. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P 429/2019 od 16. listopada 2025. u točkama I., II. i IV. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka čl.4. Ugovora o kreditu od 27. rujna 2006., u dijelu koji glasi: "na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…", u čl. 7. koji glasi: "u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznose anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta, banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta…", u dijelu čl. 4. koji glasi: "kamata se obračunava u CHF…", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9011966729 od 27.9.2006. sklopljen između tužitelja FN i tuženika Privredna banke Zagreb d.d., solemniziran kod javnog bilježnika Zvijezdane Rauš -Klier iz Varaždina pod brojem OU-794/06-2 od 29.9.2006. godine, u čl. 7. koji glasi: …otplaćuje se u…mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…".

Točkom II. izreke obvezan je tuženik da isplati tužitelju iznos od 9.557,90 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi ništetnim čl.1. Ugovora u dijelu u kojim je ugovorena valuta u CHF , točkom IV. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 60.000,00 eur i 3.639,48 eur sa pripadajućom zateznom kamatom, te je točkom V. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.657,73 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda utvrđeno je da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 9.557,90 eur do iznosa od 9.586,56 eur.

2.Prvostupanjsku presudu, u točkama I., II., IV. izreke i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP -a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, a isto tako da nije počinjena ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I., II. i IV. izreke.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, te tuženik kao kreditor sklopili predmetni Ugovor o kreditu, da je čl.4. istog ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, da je čl. 7. tog Ugovora, također ugovorena valutna klauzula,

-da je ugovorena redovna kamata iznosila 4,15 %, te se ista mijenjala tijekom trajanja otplate kredita,

-da su ugovorne strane 16. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita, na način da su čl.2. istog izmijenile odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutu kredita, visinu kamatne stope i iznos neotplaćenog kredita, te postigle sporazum o raspolaganju preplatom,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj više platio anuitete radi promjene kamatne stope u iznosu od 28.409,90 kn, radi promjene tečaja CHF u iznosu od 58.227,40 kn, odnosno ukupno 86.604,87 kn, koji je iznos umanjen za utvrđen iznos preplate u visini od 27.052,90 kn, slijedom čega je utvrđen iznos ukupne preplate tužitelja u iznosu od 72.014,06 kn. Ujedno je vještak utvrdio da je tužitelj kasnio s podmirenjem obveza po predmetnom kreditu, pa je obračuno i zateznu kamatu u iznosu od 32,43 kn,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi u bitnome da je sredstva iz ovog kredita koristio za izgradnju i namještanje kuće u kojoj živi s obitelji, da u istoj mu nikada nije bilo sjedište obrta ili trgovačkog društva, da prilikom sklapanja spornog Ugovora, od djelatnika tuženika nije dobio nikakve informacije o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i kako se ista formira, isto tako da nije dobio ni informacije niti je bio upozoren na promjenu tečaja valute CHF. Pojam valutne klauzule da mu je bio jasan.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je imajući u vidu utvrđenja i stajališta iznesena u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnih broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kako u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parameter i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, tako isto i u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, sklapajući ugovore u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovori tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i za vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega je tuženik postupao protivno čl. 81., 82., 90 Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr.,, dalje: ZZP-a/07), te odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a).

8.2.Na prednje navedena utvrđenja prvostupanjski se pozvao primjenom čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP-a, kao i čl. 131. i 138.a., ZZP-a/07, te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 47/2014 i dr.,, dalje: ZZP -a/14). Ujedno je u vezi sa time vodio računa i o iskazu tužitelja u dijelu u kojem je iskazivao o načinu sklapanja predmetnog Ugovora, odnosno postupanju djelatnika tuženika prema njemu, a vezano za davanje bitnih informacijama kako glede kriterija promjene kamatne stope, tako i tečaja valute CHF uz koju je bila vezana glavnica. Također sud prvog stupnja utvrđuje da su sporne ugovorne odredbe nepoštene iz razloga jer da je prilikom ugovaranja istih tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , da tuženik kao bankarska ustanova nije upozorila tužitelja na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF . Stajališta je da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s čl. 84. ZZP-a, jer nije bila razumljiva, jer tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF, niti je dobio informacije o parametrima koji utječu na formiranje kamatne stope i to na jasan način od strane djelatnika banke, a da pri tome Opći uvjeti poslovanja tuženika koje je tužitelj primio uz Ugovor o kreditu, ne predstavljaju objašnjenje koje bi tužitelj mogao shvatiti. Dakle, tuženik nije dokazao da bi tužitelj dobio potrebne informacije za informiranu odluku o ova dva parametra Ugovora.

8.3.Nadalje sud prvog stupnja ne prihvaća tuženikov prigovor zastare tražbine tužitelja, polazeći od toga da je presuda poslovni broj P-1401/12 postala pravomoćna 13. lipnja 2014., slijedom čega da zastarni rok teče od 13. lipnja 2014., a kako je tužba tužitelja podnesena 23. svibnja 2019., ocjena je prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope.

Isto tako, budući da je ništetnost odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula pravomoćno utvrđena presudom poslovni broj Pž 6632/17, to sud drži da ni u tom dijelu nije nastupila zastara obzirom na datum podnošenja predmetne tužbe.

U svezi s ovim ukazuje i na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na sjednici od 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnog ugovora.

8.4.Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje i da kako je predmetni kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 101.000,00 CHF prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja , da je time ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli.

No, da je tuženik propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz eur, a to iz razloga što da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini prema eur, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjene kamatne stope o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

Slijedom toga, sud zaključuje da tuženik nije dokazao da je tužitelju dao odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi, a koje bi sadržale točne, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF. Isto tako, da tuženik nije dokazao da bi tužitelj od strane djelatnika banke bio upozoren na mogućnosti promjene tečaja CHF, naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bila upozorena ni na kakve rizike, a niti se o tim odredbama između tužitelja i djelatnika tuženika pregovaralo pa da je konkretna ugovorna odredba nepoštena i ništetna temeljem čl. 81. i svezi s čl. 87. ZZP-a.

8.5.Kako nije sporno da su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je uzeo u obzir i čl. 19.c., te 19.e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/2015, dalje: ZID ZPK - a).

Vezano za to, sud uvažava pravno shvaćanje zauzeto u odluci Suda EU u predmetu broj C 118/07 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. Nastavno tome, dodaje da samo sklapanje predmetnog Dodatka Ugovora o kreditu ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Slijedom toga, drži da okolnost da su stranke sklopile spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita.

8.6.Polazeći od tog ada su prema shvaćanju prvostupanjskog suda ništetne ugovorne odredbe pobliže navedene u točki I. izreke presude, to isti smatra da takvo utvrđenje treba imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo.

O visini tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu, sud prvog stupnja odlučuje temeljem provedenog financijskog vještačenja, uzimajući u obzir da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun, slijedom čega obvezuje tuženika da isplati tužitelju iznose pobliže navedene u točki II. izreke presude, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počam od dospijeća svakog pojedinog iznosa. O pravu tužitelja na zatezne kamate sud odlučuje primjenom čl. 29. u svezi sa čl. 1115. ZOO-a. Nije prihvatio sud ni tvrdnju tuženika da je javni bilježnik prilikom solemnizacije predmetnog Ugovora bio u obvezi objasniti tužitelju smisao i posljedice tog pravnog posla, te ga poučiti o značenju i posljedicama koje ugovor ima.

Nadalje, neosnovanim je utvrdio prvostupanjski sud tuženikov prigovor prebijanja u iznosu od 3.639,48 eur, koji u stvari predstavlja iznos preplate naveden u čl. 5. Dodatka Ugovora o kreditu, iz razloga jer je taj iznos sudski vještak uzeo u obzir prilikom izračuna visine preplaćenih iznosa, odnosno za toliko je umanjio tražbinu tužitelja. Što se tiče iznosa od 60.000,00 eur glede kojeg je također tuženik istakao prigovor prijeboja s osnova povećanja vrijednosti nekretnine i uštede zbog neplaćanja najamnine za tu nekretninu, sud je cijenio da tuženik tu svoju tražbinu ni na koji način nije dokazao, pa je sud zaključio da se radi o paušalnoj tvrdnji tuženika o postojanju te tražbine, slijedom čega je vezano za ovaj prigovor odlučio kao u točki IV. izreke presude.

8.7.Konačno, neosnovanim je sud prvog stupnja ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništetnim čl.1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoren iznosa kredita u kunskoj protuvrijednsoti u CHF, budući da u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, nije utvrđena ništetnost takve odredbe, a da tužitelj nije iznio razloge zbog kojih istu smatra ništetnom. Pored toga, sud drži da je riječ o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora, pa da sukladno čl. 84. ZZP-a/03 ne podliježe testu poštenosti, slijedom čega da nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st.1. istog Zakona može stvoriti značajniju neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana, slijedom čega odlučuje kao u točki III. izreke presude.

O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

9.1.Obzirom na prednje izloženo, nisu pravno utemeljeni navodi tuženika u dijelu u kojem ističe da je prvostupanjski sud donio zaključke o odlučnim činjecama pozivajući se na utvrđenja iz kolektivnog spora, bez pri tome izvođenja odgovarajućih dokaza pogrešnim izborom dokaza, neadekvatnom i pristranom ocjenom provedenih dokaza.

Suprotno stajalištu tuženika, neovisno o činjenici što je tužitelj predmetnom tužbom tražio pored ostalog da se utvrde ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu, stajalište je i ovog suda da kako je pravni osnov odgovornosti tuženika ipak već utvrđen u ranije citiranim presudama, da je posljedično tome prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na te presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelj za ništetnost spornih ugovornih odredaba, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe, već se umjesto toga, samo pozvao na utvrđenja iz ranije navedenih odluka.

9.2.Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

9.3.1.Nastavno prednjem, neutemeljeno tuženik smatra da je u konkretnoj situaciji sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. ZPP -a, pozivom na koji se sud pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora, držeći da se u ovom slučaju primjenjuje čl. 502.c. ZPP-a iz 2011., koji je u sebi sadržavao riječi „naknada štete“, iako da se ovdje ne radi o postupku za naknadu štete.

Neovisno o tome što je tek Izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 70/2019), u čl. 502.c. iza riječi „naknada štete“ dodana i riječ „isplata“, prosudba je i ovog suda da je pravilno u konkretnoj pravnoj situaciji postupio sud prvog stupnja, kad se primjenom navedenih odredaba ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz ranije citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH. Pri tome, nije od utjecaja trenutak stupanja na snagu izmijenjenog čl. 502.c. ZPP-a, budući da isti po ocjeni ovog suda, treba tumačiti teleološki sa svrhom i razlogom donošenja takve odluke. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju imovina tužitelja umanjena činjenicom da je isti plaćao veće iznose na ime razlike kamatne stope i promjene tečaja valute CHF, od onih bez osnove kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, jer je ta osnova otpale činjenicom utvrđenja spornih ugovornih odredaba, temeljem kojih je tužitelj platio tuženiku iznose veće od onih koje je bio dužan, što ima za posljedicu u skladu s čl. 323. ZOO -a obvezu tuženika na isplatu utuženih iznosa.

9.3.2.Shodno tome, suprotno ocjeni tuženika, valjalo je i u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

10.Ne mogu se prihvatiti kao osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, vezano za koju okolnost da je teret dokaza bio upravo na tužitelju, a da se sud prvog stupnja u odnosu na ovu okolnost oslonio isključio na iskaz tužitelja.

U svezi toga, treba reći da je i po ocjeni ovog suda iz iskaza tužitelja nedvojbeno da je svojim iskazom dokazao status potrošača u smislu odredaba ZZP -a/03, iz kojeg je vidljivo da je predmetni Ugovor isti sklopio radi osiguranja sredstava za izgradnju i opremanje stambene kuće u kojoj živi s obitelji. Nasuprot tome, za istaknuti da je da tuženik koji je ovo svojstvo osporio tužitelju da tijekom tajanja prvostupanjskog postupka, nije sudu pružio ni jedan dokaz da tužitelj ne bi imao to svojstvo, budući da je sukladno čl. 219. st.1. ZPP-a, uprvo na tuženiku bio teret dokaza. Ovo iz razloga jer ako tuženik u tijeku parničnog postupka, osporava tužitelju svojstvo potrošača, tada je i prema uvjerenju ovog suda, na tuženiku teret dokaza da takvu činjenicu dokaže .

11.U kontekstu dosadašnjih utvrđenja, ne mogu se prihvatiti kao utemeljeni žalbeni navodi tuženika da je sud odlučujući o tome da li je tužitelj kao potrošač od strane tuženika bio u dovoljnoj mjeri bio informiran, zanemario tvrdnje tuženika da mu je već prilikom sklapanja predmetnog Ugovora pružio sve relevantne informacije. Naime, ovdje valja naglasiti da je iz stanja u spisu razvidno pored ostalog da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio osim uvida u dokumentaciju, saslušanje svjedoka ŽN, od čijeg je saslušanja tuženik odustao podneskom od 6. listopada 2025.

Slijedom toga, prema prosudbi ovog suda, prvostupanjski sud nije imao valjano zakonsko uporište temeljem kojeg je mogao prihvatiti kao pravno utemeljene ranije navedene tvrdnje tuženikia, budući da vjerodostojnost isih tuženik ni na koji način nije dokazao.

12.1.Nije u pravu tuženik ni kada smatra da je pogrešno postupio sud prvog stupnja kada je ignorirao odluke Vrhovnog suda RH donesene u oglednom postupku, vezano za postojanje pravnog interesa tužitelja na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba, te nastavno pravo tužitelja na bilo kakvu isplatu obzirom na činjenicu sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, ukazujući pri tome presudu Suda Eu u predmetu broj C 567/2020.

12.2.Protivno tumačenju tuženika, prosudba je ovog suda da ni odredbama ZID ZPK-a, niti Dodatkom Ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog Zakona, nije naveden način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula, kao ni ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao ni način rješavanja posljedica ništetnosti takvih ugovornih odredaba. Konverzija kredita u valuti u CHF u kredit u valuti eur koja je izvršena na temeljem odredaba ZID ZPK-a, prema stajalištu ovog suda odnosi se isključivo na ugovorne obaveze proizašle iz ugovora o kreditu, ali ne i na izvanugovorne obaveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita po osnovu ništetnih ugovornih odredbi.

U kontekstu ovaj sud drži pravilno stajalište prvostupanjskog suda da korisnicima kredita, uključujući i ovdje tužitelja, unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija, pripada također pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih(preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

12.3.Vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku da je takvo pravno stajalište sukladno pravnom shvaćanju Suda EU izraženom u presudi od **.**.2019., NN protiv Erstebank Hungary Zrt,C-118/2017 (na koju se pravilno pozvao i prvostupanjski sud), prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje odnosno na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pritom nije od značaja okolnost što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji, dok je u nazočnom slučaju riječ o izmjeni ugovora suglasnošću stranaka. Naime iako mjerodavnim odredbama ZID ZPK-a u odnosu na potrošača nije propisana obveza sklapanja sporazuma o konverziji, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i kojim je izvršena konverzija(stalni rast tečaja CHF te značajno povećavanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu), nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovornih anuiteta te s tim u vezi do ozb iljnih posljedica(plaćanje zateznim kamata, raskid ugovora, ovrha na založenim nekretninama).

Osim toga, pravno shvaćanje suda prvog stupnja, sukladno je i presudi Suda EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/2018 XZ protiv Ibecaja Banko, SA, prema kojim nepoštene odredbe ugovora koje je trgovac sklopio sa potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, izuzimaju se od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodno informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju iz njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora što u nazočnom slučaju nije ispunjeno.

12.4.Rukovodeći se prethodno iznesenim, pozivanje tuženika u žalbi na presudu Suda EU C-567/2020 u pravcu da potrošač koji je prihvatio konverziju nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope odnosno valutnoj klauzuli u CHF nije osnovano iz razloga što izračun konverzije iz čl. 19. c ZID ZPK-a uključuje i te uplate, jer je Vrhovni sud u odluci pod poslovni broj Rev 1096/2022 u toč. 22. obrazloženja naveo sasvim suprotan stav, točnije da sklapanjem Aneksa Ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK-a ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.

Ujedno se i Vrhovni sud u toj odluci poziva i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu F protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. u kojoj je navedeno „ da banka potpisivanjem aneksa(dodatak ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, i da se može zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

12.5.Konačno u svezi sa svime prethodno izloženim, valja dodati i to da je odluka u kolektivnom sporu o ništetnosti ugovornih odredaba (kako onih kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tako i valutna klauzula), uslijedila 3 godine nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu i provođenju konverzije, te da potrošači i korisnici kredita nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

Takav zaključak proizlazi iz ranije spomenute odluke Suda EU u predmetu C - 452/18, pa ako se povežu pravna shvaćanja iz navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava potrošačima, korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

13.1.Nisu pravno utemeljeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov prigovor zastare glavne tražbine.

Naime, pravilno je u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja postupio kada je odbio tuženikov prigovor zastare glavne tražbine, budući da po ocjeni ovog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO -a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

13.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO -a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Nastavno tome, osnovano se sud pozvao na Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno na sjednici od 30. siječnja 2020. Ujedno valja dodati i na pravno shvaćanje istog suda o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

13.3.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je u konkretnim okolnostima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio početak tijeka zastare u odnosu na zahtjeve za isplatu kako zbog ništetnosti odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tako i ništetnosti odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula.

14.Ne mogu se prihvatiti kao osnovani ni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem ističe da prvostupanjski sud ne sadrži jasne i logične razloge vezane za njegov prigovor prijeboja, te da nije uzeo u obzir uštede i uvećanje imovine tužitelja uslijed korištenja nenamjenskog kredita.

Ovo iz razloga jer je protivno takvom shvaćanju, sud prvog stupnja, prema stavu ovog suda u točki 28. obrazloženja pobijane presude, iznio dostatne i jasne razloge zbog kojih tuženikov prigovor radi prebijanja nije uzeo u obzir, a koje razloge prihvaća i ovaj su cijelosti.

15.1.U kontekstu do sada navedenog, pogrešno prema uvjerenju ovog suda, tuženik pobija odluku suda prvog stupnja u dijelu u kojem je sud o visini zahtjeva za isplatu odlučio temeljem provedenog financijskog vještačenja, ističući da vještak nije postupio po datom zadatku.

Vezano za prednje, skreće pažnja tuženiku na to da je iz podneska tuženika od 18. veljače 2021. kojim se očitovao na nalaz vještaka, razvidno da je predmetni nalaz osporio iz razloga jer je vještak za izračun potrebnih razlika uzeo fiksnu kamatnu stopu i fiksni tečaj CHF prema kn.

Podneskom od 17. lipnja 2025. tuženik je prigovorio načinu izračuna predmetnih razlika navodeći da je vještak pri izradi nalaza trebao izraditi novi otplatni plan (amortizaciju kredita), uzimajući u obzir određene parametre, te je povodom toga na ročištu od 18. lipnja 2025. dopunski saslušan sudski vještak koji je naveo da je nalaz i mišljenje sačinio po nalogu suda, odnosno da je obračun vršila po visini kamatne stope i tečaja CHF koji su vrijedili u trenutku sklapanja Ugovora odnosno isplate kredita zbog čega da smatra da nije bilo potrebe raditi novi otplatni plan, nakon čega tuženik nije imao daljnjih primjedbi ni pitanja za vještaka, niti je tražio da se provede novo vještačenje po drugom vještaku financijske struke.

15.2.Također valja dodati da i ovaj sud smatra da u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu čiji je tečaj podložan svakodnevnim promjenama, a koje je ugovorna odredba iz ranije iznesenih razloga ništetna, da je tada vještak ispravno pri izračunu razlike koja pripada tužitelju kao posljedica ništetnosti tih odredaba, uzet u obzir tečaj u vrijeme sklapanja spornog Ugovora. Isto tako, što se tiče izračuna razlike zbog promjene kamatne stope, koji se izrađen primjenom prvotno ugovorene kamatne stope, treba reći da po stavu ovog suda u situaciji kada je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, da na govorni odnos treba primijeniti pri izračunu ove razlike upravo početno ugovorenu kamatnu stopu, kao je to vještak učinio u svom pismeno nalazu i mišljenju.

16.Obzirom na sve do sada izneseno, nije u pravu tuženik ni kada smatra da je tužitelj bio taj koji je zatražio konverziju odnosno sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu, te prihvatio predloženu konverziju, slijedom čega da nema pravo na bilo kakve isplate, odnosno da bi zahtjev za isplatu bio neosnovan, te se u svezi toga, a radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja ukazuje na razloge sadržane u točkama ¸2.1. -12.5. ovosudnog obrazloženja.

17.Na kraju valja naglasiti da neosnovanim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika i glede odluke o trošku, obzirom na ishod ovog postupka, kao i odluke po izjavljenoj žalbi istog.

18.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

19.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točkama I., II., IV. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki V. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

20.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

21.Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke, te rješenje istog suda kao nepobijano ostaje neizmjenjeno.

U Rijeci 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković