Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-553/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, pravnoj stvari tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojega zastupa punomoćnica Marina Konrad, odvjetnica Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, Pisarnica Slavonski Brod, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđena ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P -710/2025-11 od 17. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 10. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-710/2025-11 od 17. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d., za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj: 9012319050 od 6. lipnja 2007., sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kao kreditora i tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, potvrđene kod Javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa] dana 6. ožujka 2007. pod brojem OV-6145/2007 i to: u dijelu članka 11. st. 3. koji glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...“, te u dijelu članka 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA koja glasi: „…Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima

Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužitelju RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 87,32 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 84,67 EUR od 8. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 2,65 EUR od 29. kolovoza 2013. do isplate po kamatnoj stopi do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužitelju RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 138,28 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbu odbaci, podredno odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka, kao i troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 9012319050 kojeg su 6. lipnja 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, te zahtjev za isplatu s osnova tih ništetnih odredaba.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

6. Nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Neosnovano tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja trebao odbaciti tužbu budući da je propustio pravilno primijeniti odredbu čl. 187. st. 2. ZPP. Naime, tužitelj ima pravni interes za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva jer je pitanje ništetnosti sporne odredbe ugovora prethodno pitanje za odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva, a s obzirom da nije nastupila zastara potraživanja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravni interes za postavljeni tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu.

8. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da označena vrijednost predmeta spora višestruko premašuje iznos koji tužitelj potražuje za isplatu, jer je tužitelj u tužbi kao vrijednost predmeta spor označio upravo iznos kodnemnatornog zahtjeva tj. 87,32 eura.

9. Suprotno navodima tuženika u žalbi prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

10. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da su 6. ožujka 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9012319050 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 13.962,10 CHF (članak 1.),

- da je ugovor sklopljen u svrhu kupnje vozila (čl. 2.1.),

- da je tužitelju automobil bio potreban za osobne potrebe,

- da tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta, niti je imao udjele u trgovačkim društvima,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita (članak 11. stavak 3. ),

- da je naknada naplaćena 7. ožujka 2007. u iznosu od 637,96 kn/84,67 eura,

-da je ugovoreno da korisnik kredita može prijevremeno u cijelosti ili djelomično otplatiti kredit u kojem slučaju je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (članka 9. stavak 2.),

- da je tužitelj prijevremno otplatio kredit,

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita tužitelju naplaćena 28. kolovoza 2013. u iznosu od 20,00 kn/2,65 eura,

- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen i formuliran od tuženika (tipski ugovor), - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo,

- da zaposlenici tuženika nisu tužitelju objasnili na što se konkretno odnose sporne naknade,

- da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

11. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, da predmetne ugovorne odredbe u kojima je predviđena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštene jer se o tim naknadama nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužitelj, kao korisnik kredita, mogao utjecati na njihov sadržaj, da tuženik nije tužitelju objasnio na što se odnose te naknade, da niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnose naknade i kakve troškove banka ima da bi ih potrošač bio dužan plaćati prilikom sklapanja kredita, da se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču (tužitelju) navedene odredbe o naknadama te da su zbog navedenog sporne ugovorne odredba suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da su slijedom navedenog takve odredbe ništetne. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbu čl. 81. st. 1., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te čl. 323., čl. 328., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

12. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

13. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač imajući u vidu njegovu namjenu za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe tužitelja, što proizlazi i iz odredbi samog Ugovora, a koje utvrđenje tuženik ničim nije doveo u sumnju. Nadalje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se to troškovima radi koji ulaze u sporne naknade, a koje odredbe su bile uvjet sklapanja ugovora o kreditu te da tuženik nije dokazao koje konkretne troškove predmetne naknade pokrivaju, niti opravdanost njihove visine. Pritom tuženik, a na kojem je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (članak 81. stavak 4. ZZP/03), tijekom postupka nije predlagao dokaze, bio je suglasan zaključenju glavne rasprave pa su stoga i svi njegovi žalbeni navodi u smjeru neprovođenja dokaza od strane suda prvog stupnja, neosnovani.

14. Nadalje, polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja i pozivajući se na mjerodavne odredbe materijalnog prava pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada te da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini) radi čega tužitelj kao potrošač, iako je mogao izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogao zaključiti o uvjetima i visini naknade o prijevremenoj otplati kredita, a niti je mogao razumjeti krajnju svrhu tih naknada. Tako utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da tuženik - banka o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe tužitelja, nedvojbeno ukazuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj spornih odredbi kao niti njihovog (ne)prihvaćanja te mu nije bilo pojašnjeno na što se iste uopće odnose, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi tuženika o neprovođenju testa poštenosti spornih ugovornih odredbi.

15. Također, s obzirom na navode tuženika u žalbi, treba reći da uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada za obradu i odobravanje kredita te prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16. Slijedom navedenog, protivno navodima žalitelja prvostupanjski sud je analizom svih relevantnih okolnosti izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a time i nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem istih. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da se radilo o tipskom ugovoru te je tuženik znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati o tim ugovornim odredbama niti je bio upoznat na što se naknade odnose i zašto se baš u toj visini naplaćuju budući da se radilo o tipskom ugovoru te je tuženik znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati o tim ugovornim odredbama niti mu je bilo jasno prezentirano na što se predmetne naknade odnose i po kojoj osnovi se naplaćuju. Iz navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetnih naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženih iznosa.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade te kada ugovorna odredba banci omogućuje naplatu naknade prema unaprijed određenim pravilima kreditora bez jasnog obrazloženja njezine osnove i visine, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 87. st. 1. citiranog Zakona ništetna kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

18. Neosnovano tuženik u žalbi osporava i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Polazeći od sadržaja sporne ugovorene odredbe iz članka 9. Ugovora o kreditu prema kojoj: „Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate", ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu prednje citiranih odredbi ZZP/03 posljedično čemu i utvrđenju njezine ništetnosti. Osim toga, prema pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 112/18-2 od 9. ožujka 2022., Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022. i dr.). treba reći da u smislu odredbi ZOO (koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti), tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

19. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, tako da zastara nije nastupila.

20. Nije pravno odlučna ni okolnost da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, jer tužitelj ispunjenjem obveza iz tog ugovora ne gubi pravo tražiti da se utvrdi ništetnom odredba tog ugovora.

21. Tvrdnje tuženika da tužitelj potražuje niski novčani iznos temeljem ništetnih ugovornih odredaba pa da ne može biti riječ o neravnoteži među ugovornim stranama, neosnovane su. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jednom od osnovnih (time i najvažnijih) načela obveznih odnosa, pa pravno nije odlučna visina novčanog zahtjeva kojeg tužitelj po osnovi ništetne odredbe od tuženika potražuje.

22. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da iako je Republika Hrvatska pristupila u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. obveza je nacionalnih sudova da domaće zakonodavstvo tumače u svjetlu prava Europske unije i kada se na sporni pravni odnos to pravo još uvijek nije primjenjivalo (načelo usklađenog tumačenja).

23. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

24. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja konkretnih žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

25. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

26. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 10. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina